Kada je konačno ugledao slabašno svijetlo ispred ulaznih vrata kolodvorske zgrade, Jozefu je laknulo. Ni sam nije bio siguran što ga je nagnalo na odluku da gradić S. napusti još iste večeri. Na putu prema kolodvoru kiša koja je padala bila je tako gusta da mjestimično nije vidio niti dva koraka ispred sebe. Iako su upute koje je dobio od ljubazne recepcionarke bile prilično jasne, u jednom trenutku pomislio je kako se ipak uspio izgubiti u kišnoj i vjetrovitoj noći.
Odjednom ga je okružio mrak, udari vjetra postajali su sve jači, a nelagodu je pojačavalo cviljenje psa. Ohrabrila ga je pomisao kako to cviljenje vjerojatno dolazi iz nekog obiteljskog dvorišta, što je imalo značiti kako još nije potpuno izašao iz grada. Odlučio je stoga hodati još nekoliko minuta i, baš kada je pomislio kako bi bilo najbolje okrenuti se i vratiti nazad u toplinu hotelske sobe, ugledao je svjetlo.
“Hvala Bogu!” uzviknuo je i pružio korak.
Iako je gradić bio pristojno velik, zgrada je bila prilično mala i trošna. Učinilo mu se to čudnim, ali nije imao previše volje time se opterećivati. Bitno je da ću već sutra ujutro biti na klinici, među svojim pacijentima, pomislio je i pohitao prema omalenoj kolodvorskoj zgradi.
Kao iskusnog kliničkog psihijatra, prije nepuna dva tjedna pozvao ga je kolega iz studentskih dana, dr. Rajsberger, kako bi čuo njegovo mišljenje o jednom slučaju. Gospođa Friedl bila je njegova pacijentica već gotovo dvadeset godina, točnije od studenog 1957. kada je u stravičnoj željezničkoj nesreći izgubila dijete. Periodi razmjerno normalnog ponašanja smjenjivali su se s periodima pojačane depresije, posvemašnje izgubljenosti, tuposti i u konačnici iscrpljenosti, koja je bila posljedica odbijanja hrane. Međutim, unazad nekoliko mjeseci stanje se pogoršalo. Noćne halucinacije koje su se pojavile iznenada postajale su sve intenzivnije i češće, a u njima se posebno isticao lik uniformiranog čovjeka.
Rajsberger je ispravno zaključio kako je taj lik povezan s nesrećom, jer uniformirani čovjek može biti netko od željezničkog osoblja. Bilo je očito da gospođa Friedl na određeni način kanalizira i utjelovljuje svoju nesreću u taj lik. Rajsberger se počeo bojati kako bi sljedeća faza bolesti mogla biti agresivnost.
I uistinu, stvar je postala alarmantna kada je gospođa Friedl, mrcvarena halucinacijama, počela izlaziti noću. Tek ogromna doza sreće spasila je slučajnog prolaznika od kuhinjskog noža kojeg je držala u rukama kada su je jedno jutro pronašli, dezorijentiranu i pothlađenu, kako sjedi leđima naslonjena na nadgrobni spomenik koji je s pokojnim mužem podigla tek tri tjedna poslije nesreće.
Bilo je očito da se stanje u kojem se gospođa Friedl nalazila već gotovo dvadeset godina preko noći počelo drastično pogoršavati i to bez nekog vidljivog razloga. Rajsberger je stoga pozvao dr. Jozefa Horačeka, uglednog zagrebačkog psihijatra kako bi mu pomogao u proširenju postojeće dijagnoze te određivanju adekvatne terapije, sukladno trenutnim europskim, ali i svjetskim istraživanjima.
Jozefa je slučaj uistinu zaintrigirao, posebice stoga što je upravo pripremao plenarno predavanje iz područja halucinogenih stanja za jednu međunarodnu znanstvenu konferenciju u Beču. I zaista, prvi koraci koje su dvojica kolega iz studentskih dana poduzeli dali su određene rezultate. Pacijentica je isprva reagirala jako dobro i noćne halucinacije su gotovo nestale. Međutim, sve je postalo besmisleno kada su protekle večeri gospođu Friedl pronašli kako beživotno visi obješena o masivni, salonski luster u vlastitom dnevnom boravku.
Iznerviran činjenicom kako je potratio gotovo dva tjedna a da na kraju nije dobio potvrdu svoje hipoteze, već štoviše, kako je ista rezultirala samoubojstvom pacijentice, Jozef se iste večeri odjavio iz hotela i, prateći upute koje je tamo dobio, krenuo prečicom prema kolodvoru, ne bi li uhvatio noćni vlak za Zagreb.
Ušavši u omalenu kolodvorsku zgradu, vidio je samo otpravnika vlakova kako sjedi na klupi u čekaonici i puši. Drugih putnika nije bilo, što ga i nije previše začudilo. Večer uistinu nije bila pogodna za putovanje.
Odložio je kofer na pod i prošetao nevelikom čekaonicom.
Na jednom mjestu ugledao je mramornu ploču, na kojoj je bilo isklesano kako Mjesna zajednica odaje počast poginulima u željezničkoj nesreći 15.XI.1957. Jozef je odmah shvatio da je to ista ona nesreća koja je gospođu Friedl, u konačnici, otjerala u smrt. Mnogo obitelji u tom gradiću bilo je teško pogođeno toga kobnog dana. Pričao mu je o tome Rajsberger, kada su pokušavali dokučiti što se točno zbiva u glavi gospođe Friedl.
Sjeo je na klupu nasuprot mrzovoljnom otpravniku i, potpuno kurtoazno, rekao: “Teška nesreća.”
Otpravnik je povukao zadnji dim, ugasio cigaretu i odmah upalio novu.
“Taj dan su željezničari spremali proslavu.” započeo je otpravnik. Bilo je očito da mu je priča poznata. Jozef je pogledao na sat i, kako je shvatio da do vlaka ima još punih dvadeset minuta, odlučio saslušati priču.
“Dežurni otpravnik u dnevnoj smjeni bio je Javorović. Oko podneva primio je pošiljku koju mu je predao kondukter iz ubrzanog vlaka broj 648. U pošiljci je bilo očišćeno janje i dvadeset litara prvoklasnog vina. Javorović je janje predao kolegama na daljnju obradu, ako me razumijete, dok je vino smjestio kod sebe u ured. I tako, već negdje oko šest sati popodne, janje je bilo na stolu. Vidite, tamo, u onoj sobici.” otpravnik je prstom pokazao na vrata iza Jozefovih leđa. Ovaj se nehajno osvrnuo i potvrdno klimnuo glavom. Otpravnik je zatim nastavio.
“Javorović je smjenu trebao tu večer predati nekom Mehi, koji se sa ženom poslije rata doselio iz Kaknja, točno u dvadeset sati. Nije stoga cijelo vrijeme bio s kolegama za stolom, ali da je popio – popio je! Neću Vam lagati! Međutim, ništa se ne bi desilo da nije bilo spleta nesretnih okolnosti.” otpravnik je značajno pogledao Jozefa, a ovaj je uzvratio upitnim pogledom.
“Oko sedam sati, nazvao je otpravnik iz Č. i zamolio Javorovića da preuzme križanje ubrzanog vlaka 677 i teretnog broj 2067. Naime, križanje se po voznom redu imalo obaviti u stanici Č. No, kako je ubrzani vlak nešto kasnio, odlučeno je da se križanje prebaci na kolodvor S., u 21:15.”
Otpravnik je povukao dim i zamišljeno gledao kroz prozor.
“To Vam je uobičajena procedura, ništa posebno. Na kolodvoru S. je jednostavno trebalo zadržati ubrzani vlak 677 u stanici i pričekati dok prođe teretni. Naravno, trebalo je i podesiti ulazne skretnice, to Vam je valjda jasno?” Jozef je odgovorio potvrdno. Priča ga je sve više zanimala.
“Kako je Javorović predavao smjenu u osam sati, sve ovo trebao je prenijeti Mehi, koji je smjenu preuzimao. Međutim…”
“Nije to napravio?” upitao je Jozef.
“Nije! U osam sati, prilikom primopredaje smjene, bio je već vidno pijan. Tako je posvjedočio i Meho na suđenju. Ovo je iskazom potkrijepila još jedna svjedokinja. No, pazite! U tom trenutku još nije bilo sve izgubljeno. Mogao je to Mehi javiti i kasnije, sve do dolaska ubrzanog vlaka. Bilo je bitno samo da se vlak zadrži u stanici.”
“Ali kada je predao smjenu, više nije na to mislio, je li tako?” Jozef se sve više uživljavao u zanimljivu priču.
“Tako je. Javorović Vam se, dakle, nakon predaje smjene do kraja opustio i sjeo s kolegama za stol. Svjedoci kažu da se malo i zapjevalo. Potpuno je zaboravio na sve. Kada su u 20:55 zvali iz kolodvora Č. da pitaju je li sve spremno za križanje, upravo je nestalo vina. Javorović je otišao do ureda, kako bi donio posljednji kanistar. Čuvši telefon kako zvoni, uspio se javiti prije Mehe i odgovoriti potvrdno. Ovo je pak na suđenju posvjedočio otpravnik iz Č. On je, ne sluteći ništa, propustio teretni vlak prema križanju u S. Javorović je, pak, na suđenju izjavio kako se telefonskog razgovora uopće ne sjeća.”
Jozef je pogledao na sat. Do dolaska njegovog vlaka ostalo je svega pet minuta. Stoga je odlučio požuriti otpravnika:
“Što je dalje bilo?”
“Pojavio se na kraju ipak tračak nade. Kada je ubrzani vlak ušao u kolodvor, Javorović se sjetio dogovorenog križanja i svoje katastrofalne pogreške. Ustao je od stola i potrčao prema peronu. Da je stigao do Mehe, da ga je samo spriječio da strojovođi da znak za pokret, nesreća se ne bi dogodila. Na žalost, na samom izlasku iz zgrade sudario se s jednom gospođom. Ona je upravo smjestila kćerku, koja je odlazila u posjetu rodbini, u kupe prve klase ubrzanog vlaka. Vidjevši Javorovića u razdrljenoj uniformi, s alkoholnim zadahom koji je bio pomiješan s mladim lukom, okomila se na njega. Jednostavno mu nije dala proći. Ovaj je, pak, bio toliko pijan da joj se nije mogao oduprijeti. Dok su se njih dvoje naguravali, Meho je dao znak strojovođi i vlak je krenuo. I ovo je potvrđeno na sudu. Gospođa koja se hrvala s Javorovićem u nesreći je izgubila kćerku…”
Otpravnik je duboko uzdahnuo. Bilo je očito da je ova nesreća još itekako živa u sjećanju lokalnog željezničkog osoblja.
“Kada je Javorović konačno stigao do Mehe i objasnio mu što se događa, obojica su potrčala prugom prema Č. U jednom trenutku su čuli prasak, lom metala i drveta, koje je prevozio teretni vlak. Trenutak kasnije, večer su ispunili krici ranjenih putnika. Do jutra, izvukli su 38 tijela. Troje je još umrlo u bolnici.”
“Što je bilo s Javorovićem?” upitao je Jozef ustajući, jer je vlak ulazio u stanicu.
“Narodni sud osudio ga je na smrt vješanjem. Kazna je izvršena još iste godine, a za grob mu se ne zna.”
Jozef se na brzinu pozdravio i ušao u vlak, koji je već kretao. Kako nije bilo drugih putnika osim njega, vlak se u stanici zadržao vrlo kratko. Pogledavši kroz prozor, Jozef je shvatio da otpravnik nije izašao na peron. Iako ga je to donekle začudilo, odlučio je ne misliti o tome. Želio je samo da put što brže prođe.
Međutim, već nakon nekoliko minuta vlak je ponovno stao. Kroz prozor je ugledao veliku i lijepu kolodvorsku zgradu. Iznenadilo ga je kada je vidio osvijetljeni natpis. Naime, vlak je upravo ušao u kolodvor S.!
Izašao je na hodnik i prišao kondukteru.
“Oprostite! Zar nismo maloprije stajali u S.?” upitao ga je s velikom dozom čuđenja. Kondukter je odgovorio nehajno:
“Ne, ovo Vam je S., zar ne vidite?” prstom je pokazao kroz prozor, prema zgradi. “A ono maloprije, to Vam je bio signal na ulazu u stanicu. Bio je zatvoren, pa smo zato stali.”
“Ali… tamo je bila kolodvorska zgrada.” rekao je zbunjeni Jozef.
“Gospodine! Ta Vam zgrada nije u funkciji još od nesreće 1957. U siječnju 1958., kolodvor je prebačen ovdje.” trzaj vlaka koji je kretao vratio je konduktera u sadašnjost, te je pregledao Jozefovu voznu kartu.
Jozef je sjeo u kupe i pogledao kroz prozor u daljinu, gdje su se kroz kapi kiše nazirali obrisi kolodvora S. Nadao se da mrzovoljnog otpravnika vlakova više nikada neće vidjeti.
Autor: Oliver Jukić
Odgovori