Na prozoru. – S polja dah sutona pline,
Dah sutona ljetnjeg s mirisima trava,
Bujnih, divljih ruža iz parka i šume;
Dah sutona struji i ulazi u me
Kao divna neka melodija plava
Sa raspukle, stare, prašne violine.
Slazi suton, slazi, jednako, polako,
Na krovove trošne starih kuća ovih,
Štono nijemo stoje daleko od grada,
Tu gdje pokoj vlada, tu gdje pokoj vlada.
Mala soba moja već u mrak se ovi.
I sneni je čudno, čudno, čudno tako.
Već i veče palo; prozirno i meko
Po nebu su drhtat mnoge zvijezde stale,
Mnoge zvijezde, zvijezde, neizbrojne zvijezde,
Trepere i dršću i u beskraj jezde
Niz pučinu plavu biserne i male,
A grad sjajan pliva, u dolu, daleko.
Sva je duša moja nekom slatkom boli
Ispunjena sada s ovog rijetkog časa.
O, veliki Bože! – i Zdravomarija
Milosna se, snena, po zraku talasa –
Dok se duša tiha blaženstvom umija
I skrušeno moli, i skrušeno moli.
Hrvatska mlada lirika, 1914.
Odgovori