Tišina je teška, vani jesen plače,
a sve nijeme stvari grli težak mrak.
Mokre grane suze, njišu se sve jače
i ko pred smrt grle očajnički zrak.
Soba je ledena, niz prašnjava stakla
kližu kaplje teške i pobiru prah.
Mrtve stvari šute, zavjesa se makla,
a kroz nju je ušo vjetar kao strah.
Dok četiri zida ko četiri tajne
drže žut i vlažan uleknuti strop,
sve su crnje sjene. Kroz kapljice sjajne
bliješti kao spomen ljetnih boja snop.
I sve je već mrtvo, samo jesen bređa
povlači se maglom i ruje ko krt,
od umora moja sagiblju se leđa –
dok ulazi u me jesen kao smrt.
Odgovori