Minuli su žarki ljetni dnevi sa svojim sunčanim tracima koji su nas probadali poput gorućih igala; sa svojim muhama koje su nam za tiha odmora iza masna objeda sjedale na nos; sa svojom prašinom koja nam je za šetnje pudrala kosu i lice – ah, minuli su!
Iza njih slijede dnevi puni kiše, hlada i kihavice. Samo se izrijetka svidi suncu da pogleda na taj “čarobni svijet”, a što će da gleda?
Cvijeće je ocvalo, leptiri su obamrli, ptice se sele na jug, a ljudi – no, ti su se skučili u svojim sobicama i spremaju zimsko odijelo.
Jedini je vinograd zamijenio ljetni čar novim čarom koji ne ustupa prijašnjemu. Grozd do grozda stisnuo se među lišće i buja onako kako mu zrikavac zriče. Čudesan su narod ti zrikavci!
Kad se desiš večerom kraj vinograda, onda pripazi! Čim smrkne, čut ćeš ovdje-ondje iz vinograda pojedine glasove, kao da se iskušavaju; ne mine ni pola sata, i tisuć se takvih glasova natječe koji će nadjačati; najednoč – opći mir – zatim jedan krik – i bezbrojan zbor svih mogućih zrikavaca počeo je zrikati grožđu uspavanku. Iznad svih se čuju tenoristi, neki vrlo žestoki i smjeli, drugi sentimentalni, treći ravnodušni, a kad je koji osobita glasa, onda mu zbor dopušta i po koji solo koji onda ostali zrikavci prate nejasnim krikritanjem; samo taj solo ne smije predugo trajati, jer se inače razljute basiste, i onda oni disharmoniraju zbor sve od prkosa.
Puf… Pudar je puknuo, šumska jeka opetuje prasak puške i po dva i po tri puta, u zboru je zavladao opći nesklad na srdžbu ravnatelja zrikavačkoga zbora.
Tad on visoko uzdigne brkove i pruži duge noge. Ljutitim okom gleda naokolo, a gdje je njegov zbor? – Nema ga, nestalo ga. Samo gdjegdje viri iz malih škuljica nešto kao glava uplašena zrikavca. Njegovi su se junaci uplašili od pudarove puške.
Zalud ih zove, zalud ih sokoli; do polovine su se usudili izaći iz svojih skrovišta, al dalje ne.
– Kri-tiri-tik! – krikne tada srdito, a to u zrikavačkom jeziku znači: na noge, dečki!
Al njegovom se pozivu ne odazivije nitko; zrikavci očito nisu ratoboran narod. Tko voli muze, ne čuje rado prasak pušaka i riku topova.
Ajde da pobliže pogledamo pudara. Ta gle, nije star, nije malen, nije debeo, ta upravo je kako treba: mlad i veseo momak. Nešto se prebogato odijeva, skoro kao gospodin. S prsluka mu visi zlatan lanac… ah, to i nije pudar. To je došao mladi gospodin da malko pucketa po vinogradu.
Pjevajući potiho neku ljubovnu pjesmicu, obilazi oko cijeloga vinograda i napokon polazi u paviljon što stoji na međi njegovog vinograda.
Kad mu se približio na deset koračaja, opazi neku nejasnu ljudsku priliku u svijetlom odijelu kako stoji na vratima paviljona i maše mu rukom.
On skokom skoči onamo i spusti glavu na bijelu ručicu. Čija bijaše ta ručica? Možda vilina, možda… ta bila je ručica gospođice susjedice mladoga gospodina.
– Anko, ti si me čekala, kako li sam sretan… – uzdiše mladi gospodin.
– Znala sam da ćeš doći, pa sam se otela majci, rekavši da idem spavati, pa sam tako došla na časak ovamo – odgovara njegova susjedica.
– No, a kako je… znaš, s onim…
– S kim to?
– Tvojim proscem…
– Bome zlo. Danas u pol dvanaest bio je kod nas u fraku i cilindru.
– I zaprosio te?
– Zaprosio me.
– Pa?
– Možeš si misliti.
– Odbila si ga?
– Jesam.
Susjed pusti opet glavu na ručicu susjedici.
– Pripovijedaj mi kako je to bilo? – moli on zahvalnim glasom vlasnicu ručice.
– Da ti pripovijedam… ah, Alfrede, dosta sam prepatila. Već sam ti jučer pripovijedala kako su me otac i mati pripravljali da pričekam toga prosca. Otac me je tako mrko gledao da se nisam usudila reći kako osjećam. Kad odosmo spavati, bacila sam se majci o vrat i rekla sam joj sve… sve… i o tebi sam govorila, Alfrede. Oh, kako se je moja mati uplašila! Al neka, neću ti o tom govoriti, samo ću ti to reći da joj je zadnja riječ bila: “Anko, ako odbiješ K…, onda si razorila sreću naše kuće, onda si pogazila majčinu volju, onda si ranila oca…” Možeš si misliti, Alfrede, kako sam sanjala. Vidjela sam roditelje na odru… Strašno, Alfrede!… Ujutro se moradoh odjenuti u ovo odijelo u kojem me sada vidiš…
Mladi gospodin poljubi skut susjedičina odijela.
– Majka me sveđer bodrila – nastavi susjedica šapćući – sama mi je utakla ružu u kosu – već sam ju bacila – al ja sam jedva stajala na nogama. Srce mi je tjeskobno bilo, a oči su mi se neprestano mutile, mislila sam na tebe, Alfrede… Napokon je minula jedanaesta ura. – Sad će valjda doći, obodri se! – prišapne mi majka, i kad sam klonula na stolac, ona pade pred mene na koljena i poče me sklopljenim rukama moliti da joj se smilujem, da je i njoj bilo tako, da je tako većini djevojaka, da su rijetke koje dobivaju muža po volji… Suze su joj padale na moje dršćuće ruke.
Mladi gospodin sagne opet glavu i poljubi obje ručice.
– Nemoj, Alfrede… nemoj… – povuče ih susjedica sramežljivo natrag i nastavi: – U pol dvanaest zaštropotaše u dvorištu kola. Ja bijah u salonu i htjedoh pobjeći, al me majka pridrži. “Nezahvalno dijete!” krikne i otare si suzu. Stojeći sva dršćuća kraj okna, začuh korake na skalinama, davno poznate korake, zatim škripnuše vrata i… predstavi si ga, Alfrede, u fraku s cilindrom u raci… Mati mu poleti u susret i pruži mu ruku, a ja hladno i prkosom proniknuta jedva da sam mu odzdravila. Što sam htjela, morala sam sjesti blizu njega, da ne onesvijestim majku pred njim. Tada on poče svašta govoriti o svom imanju i o sebi, pogledavajući me časimice svojim vučjim pogledom, da me je zazeblo do dna srca. Napokon, Alfrede, zamoli od majke moju ruku.
“Izvolite pitati moju kćerku” – obrati se ona prema meni i migne mi očima kao da me želi obodriti.
– Isprva ne mogoh progovoriti od nutarnje zebnje, no kad vidjeh kako se on smiješi onako… onako… ne znam ti opisati, dragi Alfrede, kako – tad se raspalih i odsjekoh mu po prilici ovako: Pošto sam već prije razabrala za čim težite, promislila sam dobro hoću li moći udovoljiti vašoj želji, i tako vam mogu dati dobro promišljen odgovor da neću nikad za vas poći, nikad! – Ustadoh i odoh u svoju sobu i tamo se bacih na krevet da se isplačem. Samo sam na tebe mislila, Alfrede, samo na tebe, pa mi je bilo lakše. Do večeri nije bilo nikoga u mojoj sobi, kad eto podvečer k meni otac i majka, al ne ljuti, kako sam se bojala, već dobri i puni kajanja. Samo su me to molili da promislim što sam uradila.
Susjedica zašuti i obori glavu.
– I ti si promislila? – nagne se k njoj mladi gospodin.
Susjedica strese žalosno glavom.
– Što ti je?… Zašto si zašutjela?… – upita mladi gospodin i prihvati njenu ruku.
Najednoč mu se ruka otme i obujmi ga oko vrata, krasna glavica pade mu ridajući na grudi. – Alfrede!… – čuo se šapat – ja ću za te sve… sve… i život… al jedno mi obećaj… da nećeš više piti…
Mladi se gospodin strese, makla nije skočio na noge.
Tad najednoč, kao po dogovoru, skupio se opet zrikavački zbor zričući ispočetka piano, a onda sve glasnije i glasnije, čak do furioso. Uto prosja s istoka kroz granje sjajno mjesečevo lice, tih vjetrić zanjiše lišće, opojan miris ciklama podiže se iz trave uvis… Jedan je zrikavac upravo započeo “solo”, a mladi gospodin kleči pred susjedicom i kune joj se da neće više – – –
Obzor, 1878.
Odgovori