Neka jutra imaju tepih satkan od melankolije
na kojeg stajem lijevom nogom
umivena snenim mislima,
dalekim nekoliko desetljeća od ovog trenutka u kojem
nisam.
Neka jutra imaju okus gorke kave,
crne,
hladne,
no još uvijek ju trebam unijeti u svoje propadajuće tijelo
koje odustaje.
Neka jutra me podsjećaju na stvari koje nikada nismo napravili,
neposlana pisma,
razglednice iz zaboravljenih mjesta na koje smo htjeli upisati ljubavi i pozdrave
ali više ih se ne sjećamo,
ljude s kojima smo dogovarali susrete ali više ne hodaju ovim svijetom,
planine koje smo trebali osvojiti no naše kosti više nemaju snage.
Neka jutra su tu da isipaju svu tugu postojanja pred nas,
dajući nam šansu da se pravimo da ne postoji i prije no što otkuca podne
okrenemo glavu na drugu stranu
do nekog boljeg jutra.
Autor: Vedrana Pavlak
Nema to brale šta da se priča – i uvjerljivost, i smisao, i vokabular, i ritam, i ritam ponovo. Prodeklamirao sam pjesmu naglas i bome još jedanput. I treći puta da sam, bilo bi samo bolje.