Kad na vječnost mislim: ledi mi se um
Od bezmjerja, što ju sa svih strana rubi;
Ja joj svuda gledam širok, hladan drum,
Al ne vidim, kud se među zv’jezdam gubi.
Ti već dugo tražiš toga druma kraj,
S umora već mora da te hvata čama;
Popostani malko… otpočini daj…
Dok ja stignem k tebi, zvan od Oca sama.
Onda ćemo skupa nastaviti put
Prema vječnom sv’jetlu, do žuđene mete –
Ja ću se ko nekoć za tvoj držat skut,
Ti me ocu predat kao svoje d’jete.
Odgovori