Hodam polako, ali bez oklijevanja. U meni nema nikakvih posebnih osjećaja. Ako sam jutros još i tražila izgovore, oni su se rasplinuli danom u kojem je sve išlo suviše glatko. Namjerno sam parkirala auto petnaest minuta hoda od njegovog stana, samo da riskiram da nekog poznatog sretnem. Što ću reći? Ali sve mi ide u prilog, pa i ulice grada, prazne subotom, u ovo doba dana i godine.
Ja sam Vera. Vjerojatno su mi još kao dojenčetu prišili uz ime pridjev “dobra”. Čak ni poneki izgredi u djetinjstvu i mladosti nisu poremetili sliku Verice dobrice. Takve događaje pamtim do u tančine, ali ne i ono što se događalo poslije njih. Znam samo da sam donosila neke meni važne zaključke i da sam opet bila dobra kao prije.
Jutros u šest, kad zvoni Leonov alarm, ja sam već odavno budna. On ustaje, odlazi najprije u kuhinju i pali aparat za kavu. Uskoro čujem krčkanje vode, koje je sasvim nalik onom u mojoj glavi i koje mi ne da spavati, barem od pet. U toj ključajućoj vodi vrte se i prevrću pitanja na koja moram naći odgovore: Hoću li otići? Što ću reći, gdje idem? Da ipak ne odem? Što ću mu reći ako ne dođem? Kroz zatvorene kapke vidim kako se tamna gusta tekućina slijeva u Leonovu omiljenu šalicu i neopazice padam u san. Ti ranojutarnji, uvijek isti snovi, iscrpljujući su. U njima panično krećem, ali nikako ne stižem na odredište: poslovni sastanak, ispit, autobus, brod…
Oko osam se opet budim i uobičajenom rutinom ulazim u novi dan. Kava, tost, mlijeko, pahuljice. Pristavljam vodu za kavu i uzimam posudicu sa šećerom. Poklopac nije dobro stavljen, vraćam ga na mjesto i… oh oh oh… djelići sekunde su potrebni da mi posudica klizne iz ruke, ali ja je zaustavljam i ona se samo naginje i tisuće, tisuće kristalića rasipaju se po podu… Moj petogodišnji sin ulazi u kuhinju i vrti glavicom. Zabavljen je činjenicom da je mama ta koja je napravila nered.
“Mama, mama”, smiješi se i prilazi mi. Tako je sladak kad tek ustane, crvenih obraščića, cijeli topao u svojoj mekoj pidžamici. Pružam mu ruke za zagrljaj i istovremeno se mrštim dok slušam krckanje šećera koji se lijepi po njegovim bosim nožicama.
“Jutro, ljubiću, moram brzo počistiti ovaj nered.”
On trči po usisivač. Uzimam pažljivo staklenu posudu, napunim je, stavljam poklopac i spremam. Poklonila mi ju je prije puno godina teta Kate, kod koje sam, u podstanarskoj sobici, provela prvu godinu studija. Dok usisavam razmišljam kako je ta, tada već osamdesetogodišnja žena, imala poseban dar ugošćavanja. Nije imala mnogo ili, bolje, imala je malo, ali kad bi se netko od njenih rođaka, prijatelja ili poznanika nepozvan pojavio na njenim vratima, uskoro bi sjedio za stolom i teta Kate stavljala je pred njega sve što je imala. Nikad se nije trčalo u trgovinu kupiti nešto posebno. Praznila je svoj frižider ili podgrijavala ostatke ručka ako je nepozvani gost slučajno od jutra praznog želuca. Posluživala bi ga zatim s toliko pažnje i ljubavi da mislim da nitko nikada nije izašao iz njenog stana gladan i žedan.
Trenutak kasnije pred mojim mališom je zdjelica pahuljica, a ja ispijam svoju kavu.
“Kad će tata doći?”
“Tata će raditi cijeli dan i noć. Na ručak idemo kod none, doći će ujo i Dora.”
“Jeeee, Dora”, pljesne rukama.
“Ostat ćeš malo kod none, mama mora otići raditi. Neću dugo.”
Neuobičajena smirenost vlada u našem domu. Moj se sin igra Lego kockama i pušta me da obavim sve poslove koji me čekaju subotom ujutro.
Stavljam oprano rublje u sušilicu. Kroz uzdužni, visoko postavljeni prozor u ostavi vidim komadić neba i oblake, koji danas njime putuju punom brzinom. Čujem šuštanje jer južina vani mrsi grane i trga na njima preostalo lišće. Pomislim na svoju mamu čije rublje još suše vjetar i sunce. Sjetim se onih dana kad smo za ovakva vremena bezbroj puta izravnavale plahte i ručnike na žici, trčale i skupljale rublje na svaku kap kiše, pa ga opet vraćale kad bi se na trenutak razvedrilo. Umorne od tih malverzacija, predvečer bi slagale čisto rublje, lijegale u mirisne plahte i to je uvijek bilo nekako svečano. I sad dok slažem opranu, mirisnu odjeću za mene to ima neki smirujući učinak. Lijepo je kad nešto prljavo postane čisto. Je li to moguće i s ljudima?
Jedanaest i deset zove Leon. Ne čini to često. U meni uskomešanost kao da to vjetar vani u meni divlja. Zašto danas? Tek da nas čuje, da vidi što radimo dok on ima kratku pauzu.
Leon. Upoznala sam ga u godinama kad su me zanimali samo “neprimjereni, divlji tipovi” kojima bi, da su znali, bili šokirani moji roditelji. Postao mi je zanimljiv jednog dana kada mi se u okretaju automobila s kojim sam sletjela u tri metra dubok jarak okrenuo valjda život. Udarac glavom u volan, slomljen nos i pregrižena usnica. Na otorini me prima specijalizant. Poznati umirujući glas. Tu smirenost i nježnost glasa najviše i trajno volim kod Leona.
“Ovo nećemo zašiti, to će se samo povući”, procijenio je tada i ostavio mi zauvijek jednu malu resicu s unutrašnje strane usnice, koja se ne vidi, ali je tu. S Leonom sam povjerovala da sam se napokon spojila sa sobom ili, bolje, s onom kakvom me svi vide – dobrom ja. Voljeti Leona je olakšanje. Život s njim je dobar. A sada, ta želja me goni da izađem iz predodređenog mi okvira, koji nisam dovoljno hrabra sasvim razbiti. Poput onog šećera jutros, želim da se cijela raspem, ali da posudica mog, ovakvog života ostane čitava.
Za ručkom kod mame dobro smo raspoloženi, moj najavljeni kratak odlazak nikom se ne čini čudnim. Dok svjedočim tom povjerenju još želim da se nešto dogodi, da se uplete neka viša sila, da sam umjesto laži prisiljena na istinu.
Odlazim od mame i samo skoknem do stana da se istuširam. Gledam se u ogledalo i mislim da bih još mogla odustati. Onda se naglo prestanem proučavati i oblačim haljinu. Obuvam čizme koje mi sežu preko koljena. Provjeravam mobitel. I na njemu danas vlada zatišje. Samo propušten poziv i poruka od Luane, moje partnerice u agenciji za prodaju nekretnina: “Draga, sve je dobro prošlo, ovi se čine zainteresirani.” Već je obavila sastanak s klijentima, na koji sam lagala da idem ja. “Odlično, ispričat ćeš mi detaljno u ponedjeljak”, pišem proračunato jer želim izbjeći da se čujemo, da i njoj moram lagati ako me pita gdje sam i što radim. Oblačim kaput, uzimam torbu i izlazim.
I evo, tu sam gdje jesam. Ulazim u hladni, tamni portun, penjem se uskim stubištem i ispred vrata sam u točno dogovoreno vrijeme. Otključana su, ulazim. Prilazi mi s osmijehom, uzima moju torbu i kaput. Stan ne miriše na studentske dane kako sam, čini se, očekivala. Miriše na boje. Malo namještaja iz osamdesetih, posude, kistovi, slike poslagane na svaki slobodan prostor na zidu, nezavršeno ulje na štafelaju. Dok mi kuha kavu na istom onakvom aparatu iz kojeg je jutros Leon popio svoju, neobavezno čavrljamo.
Uzmem tek gutljaj i odjednom više ne mogu čekati. Svlačim se.
Prilazi mi, svoje ruke mrsi u moju kosu i šapće: “Da ostaviš čizme?”
Smiješim se. Spuštamo se, ljubeći se, na niski razvučen kauč. Mrvicu premekan, ali…
Sve je kako želim.
Ležim pored njega, glave na njegovim prsima. Otkucaji srca smiruju nam se zajedničkim ritmom. Kroz staklo balkonskih vrata vidim po granama stabala da se i južina smirila. Kratak prosinački dan u miru se sprema da nestane. Izmigoljim iz njegovog zagrljaja i počnem se spremati. Dok zakopčavam kaput zagledam se u njegovu nezavršenu sliku na štafelaju, u tu eksploziju žarkih, gustih boja i širokih poteza. Prene me kad kaže: “Vera, ti si više akvarel.”
Nasmijem se: “Misliš nježna i prozračna?”
“I to… ali mislio sam više na ono… ka’ da stalno pritiš da ćeš nestati.”
Nagnem se nad njegovo golo tijelo i približim mu lice: “Ka sada?”
“Ka uvik”, odgovara i ljubi me dugo za oproštaj.G
leda me zatim dok otvaram vrata. Zatvaram ih. Nestajem. Iako sam sada više nalik njegovoj slici.
Ljubav. Dodali joj tri, oduzeli dva. Preljub.
Na putu prema autu zastajem u luci. Moram se malo posložiti pa palim cigaretu iz kutije koju imam za “posebne prilike”. Naslanjam se na ogradu što gleda na lučicu u kojoj se još sasvim lagano lelujaju brodice. Ne osjećam grižnju savjesti, niti prevara ima neki poseban okus. Samo se voda novih pitanja sprema da zaključa. Ali ne dozvoljavam to. Gasim nedovršenu cigaretu jer jedva čekam doći kući.
Pod prigušenim svjetlom lampe sada grlim svog sina na čistim mirisnim plahtama dok se on bezazleno prepušta snu… Gledam njegovo nježno, spokojno lišce, milujem njegovu mekanu kosicu… Punim našu nerazbijenu posudicu ljubavlju i pažnjom. I ako nemam puno, i ako imam malo… Dobra sam kao prije.
Bolja.
Autor: Ana Vidov
Odgovori