Kasno je. Pijem kakao nakon pive i bezveze je. Imao sam tu neku suludu ideju o sreći i zahvalnosti dok sam po četvrti put bio na WC-u, ali te ideje sada nema, baš kao što i mnogih više nema.
I baš kao što sam jednom bio tužan i sretan, pomislio sam da je sve bezveze dok sam palio cigaru, znajući da me ne bliži smrti više no što me obični zrak dijeli od nje. Neizbježno je, i iako ponekad ne znaš ni kamo ćeš ni kako ćeš, krenut ćeš negdje u nepoznato jer ti ne preostaje ništa drugo.
I onda tako dođeš do raskrižja i na tom raskrižju upoznaš nove ljude. Upoznaš ljude i brdo opcija se stvori. Stvore se tako da te natjeraju da razlučiš dobro od zla i ono što možda želiš od onog što trebaš.
I tako zaboraviš neke ljude. Ne namjerno, već slučajno. Možda i izborom, ali znaš da je trebalo biti tako jer razlučio si. Znao si da je to ono što trebaš učiniti. Ali neću te lagati, prođe vrijeme pa se i zapitaš je li tvoja odluka bila ispravna. I neću te lagati, prođu i neprospavane noći i tuga u koracima na tvom putu.
I dođe svijetlo u raznim oblicima. U oblicima nove osobe koja sada sja kao svijetlo tvog života, pa do nematerijalne praznine u tvom žednom srcu. Jer život je čudan, baš kao i neki od nas. Žedan si, ali ne znaš čega.
I tako ideš dalje srećući nove ljude, birajući to nešto što svi nazivaju ljubav. I ideš od jedne do druge stanice i budeš tužan, jer nekad i zakasniš na vlak. Pa dočekaš novi. Ali tužan si i dalje jer to nije onaj vlak kojeg si čekao i na kraju propustio. I tako sjedneš u taj vlak i dođeš do novog raskrižja na kojem ne znaš kuda skrenuti. I prepustiš svoj život u tuđe ruke i tako ne padne odluka tvoja. I pomisliš – u redu je – dok ti i zadnji jarbol ne padne. I putuješ morem bez vjetra koje bi te guralo i prepustiš se Bogu svom i on te stvarno vrati na početni put, prije onog zakašnjelog vlaka i tuđeg križanja.
I uđeš u novi vlak, i doneseš ovog puta svoju odluku i upoznaš nekog zbog kojeg ti se srce pomakne dva centimetra, i pomisliš – našao si ljubav – dok te ista ne povrijedi preko noći. Napusti te svijetlo života i u očaju tražiš zamjensku žaruljicu, no jedne su one na akciji. I opet kreneš dalje dok se jednog jutra ne pogledaš u ogledalo i ne zamijetiš nešto novo i sjajnije. I tad shvatiš da si svoje svijetlo koje sja jače od bilo koje zvijezde na razbrkanom nebu. I u razgovoru s jednim strancem razlučiš da je ljubav stvarna, ali je glad vječna i pomisliš – čudno je.
I tragaš i upoznaš svakakve vrste ljubavi dok ti ne dosadi i dok ta praznina u srcu ne postane normalna, a sve ostalo nepoznato. I budeš zahvalan na prijateljima koji su se našli na istom skretištu raskrižja i provedeš s njima neko utješno vrijeme, dok te svijetlo ne pozove na novi put.
I valjda kreneš opet i nekad možda i dođeš do kraja. Ili se sve vrti u krug?
Autor: Viktor Đerek
Odlično, tako se piše. Priča je uznosita, vizionarska, zvukovita kao morski vali na plaži. I evo ga, drugi i treći, i Grgura Ninskog što se muči da otvori knjigu sa sedam pečata, gorko plačući što se ne nađe nitko da ovori knjigu pa ni on sam. I starac pade na koljena i pokloni se knjizi shvativši da je njeno svjetlo jače od bilo koje zvijezde na razbrkanom nebu. Odlično, brale!
Nakon što sam ovo pročitala…, zaista mislim da se sve vrti u krug? Osobno uvijek prođem kroz svakakve oluje dok ne nađem tu neku, privremenu sreću. Kada sam shvatila da sam, kako on kaže, svoje najjače svijetlo, sve se promijenilo. Nemam riječi, prekrasno.
Tako je, sreća dolazi iznutra. Ako se naša Vlatka ikada počne razbacivati parama, ili se ministrica za kulturu posebno raznježi, prva nagrada bome Viktoru i nikom drugom.
Realno gledajući, ova filozofska proza definitivno zaslužuje biti objavljena u udžbeniku hrvatskog jezika.
nemam komentara na ovo djelo. s a v r š e n o
Divno je vidjeti tako mladu osobu da piše ovako duboke tekstove. Bravo!
Jedna gramatička korekcija svijetlo-pridjev ; svjetlo-imenica
Pozdrav i samo naprijed!