Kasno je

Kasno je. Pijem kakao nakon pive i bezveze je. Imao sam tu neku suludu ideju o sreći i zahvalnosti dok sam po četvrti put bio na WC-u, ali te ideje sada nema, baš kao što i mnogih više nema.

I baš kao što sam jednom bio tužan i sretan, pomislio sam da je sve bezveze dok sam palio cigaru, znajući da me ne bliži smrti više no što me obični zrak dijeli od nje. Neizbježno je, i iako ponekad ne znaš ni kamo ćeš ni kako ćeš, krenut ćeš negdje u nepoznato jer ti ne preostaje ništa drugo.

I onda tako dođeš do raskrižja i na tom raskrižju upoznaš nove ljude. Upoznaš ljude i brdo opcija se stvori. Stvore se tako da te natjeraju da razlučiš dobro od zla i ono što možda želiš od onog što trebaš.

I tako zaboraviš neke ljude. Ne namjerno, već slučajno. Možda i izborom, ali znaš da je trebalo biti tako jer razlučio si. Znao si da je to ono što trebaš učiniti. Ali neću te lagati, prođe vrijeme pa se i zapitaš je li tvoja odluka bila ispravna. I neću te lagati, prođu i neprospavane noći i tuga u koracima na tvom putu.

I dođe svijetlo u raznim oblicima. U oblicima nove osobe koja sada sja kao svijetlo tvog života, pa do nematerijalne praznine u tvom žednom srcu. Jer život je čudan, baš kao i neki od nas. Žedan si, ali ne znaš čega.

I tako ideš dalje srećući nove ljude, birajući to nešto što svi nazivaju ljubav. I ideš od jedne do druge stanice i budeš tužan, jer nekad i zakasniš na vlak. Pa dočekaš novi. Ali tužan si i dalje jer to nije onaj vlak kojeg si čekao i na kraju propustio. I tako sjedneš u taj vlak i dođeš do novog raskrižja na kojem ne znaš kuda skrenuti. I prepustiš svoj život u tuđe ruke i tako ne padne odluka tvoja. I pomisliš – u redu je – dok ti i zadnji jarbol ne padne. I putuješ morem bez vjetra koje bi te guralo i prepustiš se Bogu svom i on te stvarno vrati na početni put, prije onog zakašnjelog vlaka i tuđeg križanja.

I uđeš u novi vlak, i doneseš ovog puta svoju odluku i upoznaš nekog zbog kojeg ti se srce pomakne dva centimetra, i pomisliš – našao si ljubav – dok te ista ne povrijedi preko noći. Napusti te svijetlo života i u očaju tražiš zamjensku žaruljicu, no jedne su one na akciji. I opet kreneš dalje dok se jednog jutra ne pogledaš u ogledalo i ne zamijetiš nešto novo i sjajnije. I tad shvatiš da si svoje svijetlo koje sja jače od bilo koje zvijezde na razbrkanom nebu. I u razgovoru s jednim strancem razlučiš da je ljubav stvarna, ali je glad vječna i pomisliš – čudno je.

I tragaš i upoznaš svakakve vrste ljubavi dok ti ne dosadi i dok ta praznina u srcu ne postane normalna, a sve ostalo nepoznato. I budeš zahvalan na prijateljima koji su se našli na istom skretištu raskrižja i provedeš s njima neko utješno vrijeme, dok te svijetlo ne pozove na novi put.

I valjda kreneš opet i nekad možda i dođeš do kraja. Ili se sve vrti u krug?

Autor: Viktor Đerek