Kroz maglu zapravo ne vidiš ništa.
Nema nikoga kome možeš poći u susret.
Sjedni i čekaj da se netko okrzne o tebe.
Nema više spontanih osmijeha, prepoznajemo se po papiru.
Po sjećanju kad i kad mahnemo.
Baš kao i magla, mi zapravo ne vidimo ništa.
Umivamo se svako jutro zaboravljenim snovima.
Tražimo nekoga tko će nas prepoznati u gomili i ukrcati u zadnji vlak.
Više kiša lupa na prozor, nego što smočenih čarapa ima po putu.
Štakori slijepljenih dlaka škrguću,
dok ispiremo kanalizaciju u sebi.
Čekamo umjesto Godota, ali i dalje znamo da ne možemo.
Kada sunce dođe mi ćemo zažmiriti?
Počnimo s nečim jednostavnim, otrcanim.
Onda ćemo možda imati snage usmjeriti se.
Dalje.
Autor: Ognjen Milovanović
Odgovori