Otvorenje vodovoda otvara i opet nov vidik u našu lijepu budućnost, otvorenje vodovoda pokazuje da se civiliziramo, a samo se civilizacijom podigoše mali narodi.
Kakav li bijaše Zagreb prije pedeset godina, a kakav je danas! Danas ima sveučilište, znanstvenu akademiju, glazbeni zavod, veliku gimnaziju, veliku realku, preparandiju mušku i žensku, šest pučkih škola, učilište za primalje – i vodovod.
Dvadeset časopisa izlazi u njem, i sedam ih tiskara tiska. Toliko se malo koji grad podigao za pol vijeka.
To pokazuje svakako veliku svijest njegovog građanstva i plemeniti duh, koji računa s budućnošću a ne gleda samo na svoje ruke.
Samo će tako postati Zagreb središtem hrvatskih zemalja, samo će mu tako priznati drugi gradovi prvenstvo i pokloniti mu se kao gradu gradova hrvatske domovine.
Nema pitanja da je Hrvatskoj opredijeljen u budućnosti veći djelokrug nego što su ga nagađali njezini najneobuzdaniji optimisti.
Austro-Ugarska se povećava s dvije nove provincije Bosnom i Hercegovinom. U tim zemljama stanuje narod koji govori hrvatski. Odgojen u turskoj robiji, ne zna o evropskoj civilizaciji više nego što mu umiju pripovijedati putujući trgovci.
Ne umije čitati, ni pisati, kamoli da dosegne svojim priprostim umom nove ideje, nove nazore, koje stvaraju iz ogromne smjese naroda ponovljenog fenića.
Bez pravnih, bez društvenih nazora ostaje i najdarovitiji narod kolom kojim će svaki jači okretati po volji.
Osim toga posut je zlim nametnicima, tj. ružnim običajima koje mu je narinula turska kuga, i ti mu zli običaji piju krv i dovode ga u opreku sa Zapadom.
Samo lijep i obziran način moći će taj narod uputiti na pravu stazu; samo onaj koji ga u dnu razumije moći će na njega djelovati i zasijati mu u dušu prava zrna kulture i civilizacije.
A tko će to drugi umjeti ako ne bratimski mu narod hrvatski!
Govoreći istim jezikom s njim, znajući njegovu prošlost i njegovo sadanje stanje, poimajući mu mane i prednosti, imajući za sobom mnogovječno iskustvo, ne dostigavši ni sam još vrhunca – umjet će i moći će povuci za sobom zaostalu braću.
I toga si je hrvatski narod svjestan. U tom smjeru radi već godine i godine, da – podižući sama sebe – pridigne slabije. Odgojio je činovnike, odgojio učitelje, a tih će ustrebati na jugu da svoju braću poduče i da ih urede po pravnim nazorima zdravih država.
Tomu kolu u koje se hvataju junački Bošnjaci i Hercegovci s Hrvatima, bit će i mora da bude središtem grad koji je najdalje pokročio, u čijem se krilu nalaze svi izvori znanosti, naobrazbe i uljudbe.
Nema ga nad Zagrebom! Ponosito se uzdiže nad sve premce, i otvarajući svoja vrata miloj braći, zove ju na ročište.
I braća će doći na male i velike škole, na prijateljski razgovor, po savjet, po uputu, po pripomoć kad ini uzmanjka snage.
Neće trebati dalje polaziti od Zagreba, u njem će svega naći zadosta.
Bilo je dosta krivih proroka koji htjedoše Zagrebu poreći to zvanje, koji se opirahu rukama i nogama svemu što je hrvatsko. Ni onda, kad je Hrvatska bila na putu da pregori svoje najmilije, da žrtvuje svoje ime i prošlost uzajamnoj slozi za volju – jugoslavenstvu za volju – ni onda je ne htjedoše poslušati, već se baciše na najskrajniju opreku, na bezuvjetno srpstvo svih južnoslovinskih naroda sa Piemontom – Beogradom.
Ne korimo onih Srba koji uradiše tako od osvjedočenja, držeći da se samo tim načinom mogu raštrkane grane skupiti o jedno stablo.
No bilo ih je, žalibože, i takvih u kojima je bilo više zlobe no ljubavi za narod. Zaslijepljeni sebičnim težnjama i samoljubljem, ne htjedoše slušati nikoga tko je inače snovao; ne htjedoše ni savjeta, ni upute, ni pregovora; suverenom mržnjom stupahu preko svega što im je iole stavljalo zapreke na put.
Takvim prorocima podražavana žrtvovala je pregnutljiva Srbija opetovano krv i imutak, prosula po svim krajevima agitatore, podupirala nezadovoljnike, uzvitlala vjersku mržnju – no jer je gradila na krivom osnovu, izjaloviše joj se pothvati i nastojanja, napokon pade silno oslabljena natrag u svoje međe.
Nadugo neće moći podići krila. Međutim je Hrvatska radila i patila se, skupljala svoju snagu, branila svoje, a štovala tuđe, al ne zato što bi se pouzdavala sama u sebe, što bi mislila putem samo svojih sredstava štogod postići – ne; ona se je oslonila na jače uporište, na svijetlu krunu i pravdoljublje svojih vladara, na cijelu Austro-ugarsku monarkiju, a da je pravo radila, pokazat će zamalo uspjeh.
S Hrvatskom ide Austrija u Bosnu, Hrvatska s Austrijom!
Kuda nas dovede vodovod! Čitatelj se je već možda zapitao: u kakvom savezu stoji okupacija Bosne sa zagrebačkim vodovodom, al ako pravo razmisli, naći će da je taj savez posve naravan; tko voli naranče, zaći će, jedući grašak, na naranče. Tako zađosmo i mi s vodovoda na Bosnu ponosnu.
Međutim se mora priznati da je Zagreb s vodovodom koraknuo naprijed.
Obzor, 1878.
Odgovori