Mnogo nas je tumaralo šumskim putem. Lukavo korijenje drveća je ponegdje izvirivalo kako bi se neoprezni šetač spotaknuo, uganuo gležanj i postao nesposoban za nastavak. Znali smo svi, dakako, da nije mudro stati za posrnulima. Neman je uvijek bila blizu. Većinom je pošteđivala one u hodu, zaključio sam, ali se nisam zavaravao. Doći će i po mene, kad-tad i odvući me u svoju jazbinu.
Bilo je i onih koji su svojom voljom – ili možda gubitkom iste – stali. Nailazio sam na njih, svojim laganim tempom, u prolazu ih promatrajući kako naizgled zadovoljni sjede pod krošnjama, a noge im kržljaju dok mi ostali nastavljamo. Nedugo zatim bih, skoro bez iznimke, začuo prigušene jecaje i krikove. Takvima se objelodani vlastita pogreška tek kada izbliza pogledaju u jantarne oči nemani. One su uvijek bile tu. Iz krošanja i grmova sijale su poput baklji u mračnoj šumi, podsjećajući nas, gurajući nas naprijed. Naučio sam ne obraćati pozornost na tihu prijetnju tih očiju.
Pozornost ipak negdje mora biti usmjerena. Put je bio suviše sumoran da bih je njemu poklonio, a drveće suviše jednolično. Ako ste vidjeli jedno, vidjeli ste ih sve. Šetnja u dobrom društvu bila je jedino što mi se činilo vrijednim pružanja pažnje.
“Kako si?” upitao sam suputnicu s kojom sam prevalio mnoge korake.
“Ti sve činiš ljepšim.” Rekla je.
Eto, taj trenutak, taj ukradeni korak izvan puta i šume i daleko od jantarnih baklji, osjećaj dok se pogledima spajamo u jedno bio mi je vrijedan tisuća žuljeva na stopalima. Svjetlost se tada probijala kroz krošnje i mazila naša lica. Brzo sam, međutim, saznao gorku istinu. Sva lijepa iskustva, kada nestanu, pružaju svoju snagu onim ružnima. Proklinjem nekada dodir topline s nebesa kada me ona napusti. Isto sam tako proklinjao ono što je ukrstilo moj put s putem moje družice kada ju je neman uzela.
Bila je noć tada, zglobovi su nam bridjeli, a kapci otežali kao da nam je na trepavicama kamenje. Otelo ju je usred smijeha na jednu od šala koje sam pokupio od lakrdijaša pomućenih umova tijekom putovanja. Tek što su njene usne otkrile bisere skrivene iza njih, neman ju je zgrabila pod svoju mišicu i odnijela u tamu. Ljupki, hihotavi smijeh prepustio je mjesto vrisku koji je parao uši.
Čak i sada, nakon nebrojenih koraka prijeđenih u tišini i samoći, taj mi vrisak odzvanja u glavi.
Od tada sam hodao iz navike, prolaznike sam odmahivao rukom kao da su muhe ili ih odbijao osornim, kratkim odgovorima. Više se nisam znao zaustaviti. Jedina želja koja mi je preostala bio je napad nemani. “Dođi već jednom, prokletinjo!” šaptao sam svakih sto koraka. Jednom će mi molitva biti uslišena.
Izgovorio sam tisućitu molitvu. Začuo sam šum za petama. Okrenuo sam se spreman. Okrenuo sam se hrabar.
“Bilo je i vrijeme.” Rekao sam.
Jantarne oči su me promatrale.
Strah me nije obuzeo. Ne, strah nije riječ kojom bih to opisao. Bio je to užas. Djelić sekunde u kojemu duša od neshvatljivog joj prizora pokušava pobjeći iz tijela kroz vrhove nakostriješenih vlasi kose na potiljku. Izvan sebe, pao sam na koljena. Nedugo zatim, drhtavica mi je protresla kosti. Nisam bio u stanju se kretati, disati, misliti, a ni ono najgore. Nisam bio u stanju maknuti pogled s nje. S te utvare u obliku žene.
“Nisam ni žena ni utvara.” Reče mi ta žena-utvara. Glas joj je prostrujao mojim tijelom poput ljetnog vihora. Drhtavica me napustila.
“Što si onda?”
“Utjelovljenje duha ove šume.”
Počela mi se približavati. Palo lišće i grančice na tlu nisu pucali pod težinom njenog koraka. Lebdjela je. “Više me se ne moraš bojati, dragi moj, budi uvjeren.”
“Ali… ti si zvijer, a ne… što god da si sada.”
“Uvijek sam što moram biti u datoj situaciji.” Osmjehnula mi se. Bilo je to previše. Poput promatranja tsunamija u nemilosrdnom jurišu na obalu ili erupcije vulkana iz blizine. Zastrašujuća vrsta ljepote. Na moje oči pao je vječni mrak. Postao sam slijep.
“Ja ne vidim! Ja ne vidim! Što sam učinio da bih ovo zaslužio? Hodao sam bez prestanka!”
“Hodao si. Marljivo i bez prestanka, baš kao što kažeš. Stigao si na cilj.”
Položila je ruku na moje rame. Bodež sačinjen od leda zario mi se u grudi, a hladnoća je u valovima preplavila moje tijelo. Uzdahnuo sam duboko i oštro, ujedno zbog iznenađenja i zadovoljstva.
Naposljetku, izdah. Kraj.
“Tko si zapravo?” Upitao sam, zarobljen u tami.
“Ono što te gura naprijed.” Reče, a glas je dolazio iz svih smjerova.
“Ti si… smrt?”
“Zamisli nož. Ja sam taj nož, a smrt je moj najoštriji dio, moj vrh, moj logički zaključak. Tek je djelić onoga što ja jesam.”
“Gdje smo? Kuda idemo?” Osjećao sam kako plovim zrakom, a sve mi je manje bilo jasno gdje on počinje, a ja završavam.
“Vodim te onome čije sam oruđe. Onome što te poznaje kao majka svoje dijete. Zbog tvoje prirode postojim ja, neman za petama. Da bježiš. Da napreduješ.”
“Koja je svrha, kada ćeš najzad neizbježno pobijediti?”
“Može li čovjek mravu štogod objasniti?”
“Shvaćam.”
“Priznat ćeš, ipak, da se nisi loše proveo, zar ne?”
Prisjetio sam se svoga puta. Zrak svjež poput šumskih potoka kojima je redovito mreškao površinu. Živahne ptičice u pjevu i letu. Meka zemlja pod nogama, a odavno zacrtani put preda mnom. Drugi putnici. Mrzovoljni i sretni, energični i klonuli, trkači i šetači, šaljivdžije i turobnjaci. I ona.
“Zaista, putovao bih zauvijek, kada bih samo mogao.”
“Zar bi put vrijedio, kada bi mogao?”
Autor: Ivan Marinac
Odgovori