KOŠTUR
Gdje sam, jao?! ponoć baš odbija,
Otvorena raka pokraj mene:
Iz nje žurno nut se krade zmija,
Kao da se moje plaši sjene!
Živ sam koštur, s koga sve je spalo,
Čime nekoć tijelo mi je cvalo…
A kroz kosti šuplje vjetar duše, –
Da se s groze vrbe grobljem suše.
Tko bi znao kazati mi doba,
Što ga proveh na dnu toga groba?
Dugi mora da su prošli vijeci,
Kada sve mi strano kao djeci,
Što se istom rode na tu zemlju,
Pak i budna na njoj samo drijemlju.
Ej, grobaru! Ču li?… De se prođi
Noću smetat pokoj tih mrtvika!
Lopate se kani!… Amo dođi, –
Budi tumač stranih meni slika!
Je l’ to Sava, što se dolom vije?
A to Zagreb, komu skute ljubi?
GROBAR
Pa dakako, da mu kuće tije
Već na drugu stranu živo snubi!
S veličine, krasa, blagostanja
Narod mu se divi, tuđin klanja…
KOŠTUR
A domaja, koju strasno ljubljah,
Sja li njojzi slične sreće zublja?
GROBAR
Njom baš med ne teče još ni mlijeko,
Ali dobra, svih sinova volja, –
Svaki brijeg je svoju lozu stekô,
Zlatnim klasjem sva se sjaju polja…
Seljak opet pjeva si uz posô,
U svom domu nije kmet – već goso.
KOŠTUR
A što more, milovano vijekom,
Zbore li mu vali našim rijekom?
GROBAR
Na slobode suncu se osmijeva, –
S lađa naša pjesma svud odmnijeva!…
KOŠTUR
Na slobode suncu? Što to zboriš?
S opsjena li mašte možda goriš?
GROBAR
Maštom tek se draška mladost luda,
Starost pak za zbilju pita svuda.
KOŠTUR
Pričaj onda: kako nam sloboda
Obasjala zemlje dragog roda!
GROBAR
Znaš, da nekoć – a za kobnih dana –
Susjedu smo u naručaj pali…
Dijelila nas dašto krvca strana, –
Al vezali srodnih suza vali…
Da će suze uginuti s rana,
Toga jadni onda nijesmo znali;
Mi mišljasmo domu bit tek jači,
Ako nam se naši slože mači.
Ali kad se krovom nam pod drevnim
Stao susjed kô pod svojim banit:
Počelo se pred očima gnjevnim
Iznenada, ah, i nama danit…
I mi na sve četir strane svijeta
Ugledasmo roda iste krvi:
Opazismo da nam svuda cvjeta
Bratska ljubav – snage korjen prvi!
S milja drevni dom nam se je trgô
Stoljetnome drijemežu duboku, –
Pa se eto kô vilenjak vrgô
U te slike, što nam gode oku…
KOŠTUR
Dosta! Dosta! Zborom se ne nagli!
S velje sreće nešto mi se magli…
Da na carskom sada sjedim trunu,
Svoju bih ti na dar dao krunu!
Mješte toga prsten ovaj nâ ti,
S ponajdražim što me vezô bićem,
Kad sam jošte zemskim stupô žićem,
Drugo neka dobri Bog ti plati!
A to srce – jao! strunulo je…
A ja htjedoh, da ga daš domaji:
Neka vidi, sad da smireno je –
Pod okriljem gdje su svi joj kraji!
Ali kakav mrak me nuto ovi?…
Kakav drhat shvati?… Ah ja klonem
I svom grobu opet na dno tonem; –
Domovino, – Bog te – blagoslovi!
Odgovori