Na glavi nosim krunu od mjeda, tešku, pozlaćenih ukrasa.
Jer pored tebe sam ja, kraljica, usamljenih srdaca,
ništa drugo do gospodarica od izgubljenog vremena.
Mogućnosti života, počeci putovanja, ali ne nazire se kraja,
samo glib, sredina, bespuće i praznina.
Dušu mi kroti jave neumljiv stroj, što melje mlinom sanje,
i ja pored tebe ne nailazim mjesto za sebe,
kneginja propuštenih prilika, ništa drugo,
nego neispričana priča, neopjevana pjesma,
samo refren, nota, prijelaz i strofa.
Oči su ti poput rastopljenog šećera,
pune meda, utopljenima u virovima rijeka, bremenima vijeka,
a ja, koju želiš daleko, ja, kraljica, usamljenih srdaca,
adut herca u igri pika, adut u skrivenoj mimici tvog osmijeha,
samo igra izgubljena, glib, sredina, bespuće i praznina.
Autor: Dorotea Kovačićek
Odgovori