Krzno od sibirske vjeverice

Otvoriše se nespretna vrata, sa prljavim malim četverouglastim staklima, i u postolariju uđe neka mlada gospođa, omotana u krzno od sibirske vjeverice. Uzan prostor, u kome je do sada vladao zadah kože i smrad od slabo očišćene petrolejske svjetiljke, napuni se za čas čudnovatim, jakim mirisom i svečanom gospoštijskom prisutnošću. Kalfe digoše radoznale glave i ostaše s alatom u zraku, mali šegrt skoči, primi iskrivljenu, zarđalu kvaku i zatvori za gospođom vrata, koju majstor, pozdravivši je velikom devotnošću, ponudi da sjedne. Ona otkopča svoje krzno i spusti se bez oklijevanja na stolicu, čija je slama bila isprekidana i štrljila uvis kao pravo strnište. Odmah zatim izvadi iz kožne torbice lijepu dozu od kornjače, ponudi majstora cigaretom, koji je hitro uvuče iza uha, i istodobno s drugom rukom izvadi iz prsluka benzinski upaljivač. Gospođa požudno udahne nekoliko dimova i zatraži, da vidi kože, od kojih bi htjela da joj se skroje cipele.

– Znate, majstore, ne vjerujem ni u koga do u vas. Nema cipele, u kojoj bih se tako dobro osjećala kao u vašoj. Ona i nije cipela, nego rukavica.

Majstor je digao svoje prezbitne očale, kroz koje su njegove oči izgledale kao dva mutna, glomazna jaspisa, i pogleda samodopadnim smiješkom svoju lijepu mušteriju:

– Poznajem ja vašu nogu, milostiva gospođo, kao svoju ruku. I još bolje.

Jedan kalfa poče da udara čekićem po nekoj cipeli, a majstor ga pogleda oštro, da je odmah prekinuo. Njegove se ruke složiše u zaprljanu pregaču, krcatu kožnim strugotinama i izlomljenih drvenih čavlića, a oči mu se ustaviše na zlatnu okruglu antiknu brošu sa crvenim kamenom, što je bio prikopčan nasred prsiju one gospođe. I ostali su gledali u nju. Na oko nehajno, bez izražaja, bez ikakvog traga kritike, pa teško je pogoditi, kako se je njena prisutnost odrazivala u njihovim mislima i čulima.

Mali jedanaestgodišnji šegrt zavukao se u jedan ugao, podbočio nogu nogom, i naslonio se uz nekakav pult. Njegove žmigave sitne oči sa žutim trepavicama bile su u nervoznoj akciji: kao dva liliputanska reflektora pretraživale su detalj po detalj ono žensko stvorenje i ustavljale se čas dulje čas kraće koliko na njenim odjevnim predmetima i dragocjenostima, toliko na pojedinostima njene glave i tijela.

Dječak je gotovo upijao u se dojmove i nekim strahopočitanjem doticao nesigurnim mislima ono, što je vidio. Sve te misli bile su krcate udivljenja: za one duge, bijele prste sa svjetlucavim noktima, i jednim čudnim prstenom, u kome je bio velik kamen kao neko rumeno oko; za ona usta, od kojih je vršak cigarete potpuno pocrvenio, i koja su se tako hitro micala, kad su govorila; za duge uske obrve, na krajevima zašiljene, kao da su izrezane od najfinijega laka; za one noge, prebačene jedna preko druge, u svijetlim tankim čarapama, kroz koje je on jasno vidio, kako proviruju sitne dlačice. I najzad: krzno. On osjeti, kako mora biti ugodno prijeći dlanom preko njega: i nehotice prijeđe mu ruka preko surovog kaputića, posrnuvši o jedino zaostalo puce, što je svaki čas prijetilo da se također otrgne.

Međutim je ona izbirala kožu. Prsti su joj igrali na gibivom materijalu i ispitivali mekoću i rastegljivost, kao da želi znati, kako će se priljubljivati uz njene razmažene i osjetljive noge.

– Znate, majstore, ovaj ćete put morati uzeti mjeru. Kroz ova tri mjeseca, što sam bila odsutna, malko sam udebljala. Pa su mi i gležnjevi jači.

Reče ona, pruživši svoju lijepu nogu pred svijetlo lampe i maknuvši njom tako, da se je pričinila, onako obuvena u cipelu od šarolike kože, kao živa glava od kakvog čudnovatog reptila.

Majstor je vještački promatrao nježni zglob između golijeni i gležnja i nasmiješio se laskavom udvornošću izrazujući tako svoju sumnju, da bi se tu moglo raditi i o jednom milimetru. Ipak on otvori neku knjigu, otkopča laku tetivu na cipeli, svuče je i poče da mjeri opreznim, ponešto drhtavim prstima nogu, poredeći brojeve u knjizi s ovim novim rezultatima svoga mjerenja.

– Isto kao i prije! – rekao bi svaki put monotonom kadencom u glasu, kojom je htio istaknuti, da je njena noga ostala nepromijenjena.

I dok je majstor, malko pognut, klečeći najednom koljenu, držao na drugom i mjerio njenu nogu, ona je u prvi čas promatrala njegovu ćelavu glavu sa nekoliko krastica i frančiskanskim vijencem prosjede kose. A onda, ili jer je to izazvalo u njoj neprimjetljiv osjećaj gađenja ili potaknuta nepomičnim pogledima onog malog šegrta naslonjena uz pult, prenese tamo svoje oči i interes, pa reče:

– Ovaj dječak nije bio prije ovdje!

– Dva mjeseca što je kod mene – odgovori majstor i nastavi svoj posao.

Dječakovo blijedo lice zadobi u isti trenutak, na obje strane, male rumene mrlje, a žute se trepavice stisnuše stidno kao pestići od mimoze. Istodobno prijeđe s noge na nogu kao vodena ptica, grcne malko naprijed vratom, kao da ga steže ogrlica od košulje ili tišti puce na njoj i zakopa pogled u zemlju.

Gospođa je odmah opazila dječakovu zabunu. I da ga malko ohrabri reče glasom punim prijaznoga smiješka:

– Imaš li roditelje, mali?

On opet zažmiri kroz svoje mimozaste pestiće i htjede odgovoriti, ali ga majstor preteče:

– Samo majku, milostiva gospođa.

No ona nije ni dočekala majstorova odgovora:

– Dođi amo – reče mekano.

Dječak odvažno učini par koraka i stane u obzirnoj daljini pred njom. Nervozno su mu skakale uvis obrve i nadizale usko čelo.

– Dođi bliže. Zar me se bojiš?

Dječak velikom brzinom tresne glavom, kao da je htio reći:

– O ne! Nipošto.

Onda stane tik uza nju. Ona ga uhvati za lakat i povuče k sebi tako, da je čitava njegova ruka uronila u njeno krzno. Golicava mekoća izazva u njemu neobičan trzaj. Skoro je uzmaknuo.

Međutim je majstor, dovršivši mjerenje, obuo gospođi cipelu. Ona pogladi dječaka po licu i reče mu:

– Ti ćeš mi donijeti cipele, kad budu gotove. Ali, pazi, ja hoću da ih primim iz tvoje ruke.

Mali kimnu glavom, a ona uvuče ruku u svoju torbicu, i pruži mu malenu papirnatu vrećicu sa bombonima: – Majstor će ti kazati, gdje ja stanujem.

Kad je ona poslije malo odlazila iz postolarije, pratio ju je dječak, najprije kroz jedno, onda kroz drugo dvorište, pa kroz vežu na ulicu. Idući za njom, džepnom električnom svjetiljkom osvjetljavao je krupnim kamenovima popločeni prostor i sam tražio očima gdje bi bilo najzgodnije, da ona postavi svoju nogu. A ako se desio koji izbočeniji kamen, na kome bi neravno stala njena uska i visoka peta, onda mu je dolazilo da podmetne svoj vlastiti dlan, samo da njoj bude udobnije.

Na ulici čekaše automobil, kraj čijih je otvorenih vratašca stajao šofer sa poniznom kapom u ruci. Mali ostade na ulazu veže sa upaljenom svjetiljkom, i ako su i veža i ulica bile dobro osvijetljene fenjerima. On i ne opazi, kako je šofer zatvorio kupè i uskočio u svoje sjedalo, samo je ukočeno gledao na vratašca i vidio kroz staklo oči i posmijeh, a onda ruku i krupan prsten sa velikim rumenim okom, koje se također smiješilo.

Kad se malo zatim vraćao kući sa kalfama, slušao je najvećom napetošću, kako su se oni razgovarali o onoj gospođi. Jedan je bio pun udivljenja za njenu ljepotu i procjenjivao vrijednost njene odjeće i dragulja, dok drugi je uličarskim cinizmom pravio opscene primjedbe, na koje su se ostali smijali. Dječaka sve to nije ni najmanje bunilo, jedno, što on nije shvaćao svu niskoću tih razgovora, a drugo, što je njegov duh bio potpuno fasciniran od njene ličnosti, koja mu je izgledala čudesna i sveta i lijepa u isti mah. Najzad se tako zanio u svoje snatrenje, da nije više ni slušao, što njegovi drugovi govore, ni opazio, kako jedan za drugim izostaju, dok se na koncu nije našao sam. Tad je pogledao oko sebe, kao da istražuje, da li ga tko promatra, izvukao iz džepa papirnatu vrećicu sa bombonima, ustavio se ispod prvog fenjera i zavirio u nju. Okrugli plosnati drops-bomboni u različnim bojama, stisnuti jedan uz drugi, napuniše njegove oči. Skanjivao se, bi li ne bi li uzeo jedan, kao da nije uvjeren, da su oni baš njegovi, ili kao da se boji time povrijediti darovateljicu, koja je ulila u nj toliko strahopoštivanja. A onda izabra jedan crveni. U isti čas pomisli na njene usne, koje su bile jednako tako crvene i promelja ga prstima. Počeka tako još nekoliko sekunda, turi ga u usta i pođe dalje.

Slatkiš se pomalo topio u vlažnim toplim ustima. Pritisnuo ga je čvrsto jezikom na nepce i užitkom gutao zaslađenu pljuvačku. Svaki čas vadio ga iz usta, pogledao, kako se je suzio i u boji poblijedio, da ga onda opet turi natrag.

Tako je došao kući.

U maloj potkrovnoj sobi dočekala ga mati sa škrtom večerom. On je jeo i pripovijedao o lijepoj gospođi, koja ga je pomilovala, i kojoj će odnijeti cipele, kad budu gotove. Istresao je međutim na sto bombone i prebrojio ih. Dvadeset i dva svega, a jedan crveni je pojeo, dvadeset i tri. Ponudi mater, koja uze jedan onako s reda, a onda ih porazdijeli na hrpice po bojama. Bilo ih je najviše bijelih, pa crvenih, ružičastih, zelenkastih i jedan jedini violetni, ali on nije znao, kako da okrsti tu boju, pa je mislio: modri.

Kad je poslije legao, zaspao je sa jednim bijelim u ustima. I kao što je prešao s onim slatkim tekom iz jave u san, tako je bilo i sa mislima. Sve su one bile zaokupljene jednom temom, koja je ostala u podsvijesti i onda, kad je čitav njegov organizam podlegao umoru i snu. I to se proteglo sve do jutra, do časa, kad se probudio. Trgao ga je iz sna osjećaj na rukama, koje su milovale sivo, glatko krzno od sibirske vjeverice.

Slijedeće dane živio je samo u očekivanju, kad će majstor dogotoviti naručene cipele. Ne sjeća se, da je majstor za čitava ova dva mjeseca, što je on došao k njemu, ikada posvetio toliko pažnje i jednoj narudžbi kao ovoj. Nije povjerio ni najboljem kalfi nijedan jedini šav: sve je sam radio. Skrupulozno i oprezno odrezao kožu, pa je podrezivao, podstavljao, ubadao, rastezao, šio i podšivao, ukalupio i na kalupu izravnjivao, dok nije iščezla i najsitnija pogreška. Dječak je s pravom pobožnošću pratio majstorov posao, a bio je izvan sebe od radosti, kad mu je naredio, da dodaje drvene čavliće, što su tako hitro nestajali u visokoj peti. Pogotovo je bio oduševljen, kad je morao da ostruže komadić kože, koji je bio nešto hrapaviji. A kako je bio ponosan, što nitko drugi, osim njega i majstora nije sudjelovao pri izradbi tih cipela! A kako se onda opet snuždio, kao bolesna ptica u krletki, kad je majstor naredio jednom kalfi, da prišije puce na njima! Zamrzio je onog klipana, kao da mu je oskvrnuo ono, što mu je najdraže i najsvetije.

Sve te dane neprestano je majci pripovjedao o cipelama one gospođe, o cipelama, koje će on odnijeti tamo u njen stan. Jedan put je zapitao majstora, gdje ona stanuje.

– Čut ćeš već, kad dođe vrijeme za to! – okosi se majstor, ali onda promumlja kroz zube ime i ulicu.

Mali je upamtio jedno i drugo. I jedno popodne, prije nego što je pošao u postolariju, potraži ulicu i kuću. Stara barokna zgrada, sa sedam prozora u pročelju, od kojih su tri veća bila u sredini, u risalitu. U nju se ulazilo kroz velik portal sa muškim golim karijatidama, koje su držale balustradu velikog balkona.

Desno, između prizemlja i prvog kata, udubljivao se kućni ugao u jednu nišu, u kojoj je stajala drvena statua Bogorodice, umotana u široke i valovite nabore svoje modre haljine. Pred njom je gorjelo nemirno kandilo.

On je sa druge strane trotoara gledao u visoke prozore i tražio iza njih ono isto lice, što je posljednji put vidio iza stakla na automobilu. Ako ga vidi, zacijelo će mu se nasmiješiti. A možda će i rukom mahnuti, rukom sa krupnim prstenom.

U to drekne osoran glas iza njega:

– Šta gledaš tu! Nosi se odavle!

On se prene i okrajkom oka opazi uspravan pendrek, uperen smjerom, kojim je morao da pođe. Tek nakon nekoliko koračaja okrene se, pogleda prezirno policajca, koji je tako grubo rasuo njegovo pobožno fantaziranje, i izgubio se.

Sutradan navečer morale su cipele biti odnesene. Majstor ih je zamotao u tanak papir, stavio u škatulju i rekao dječaku:

– Pričekaj, dok gospođa oproba. Ako joj šta nije po ćudi, donesi natrag.

Mali je izletio na ulicu.

Od nekog vremena bila je pritisla neobično oštra zima, a od jutra pada sitan, gust snijeg. U svom slabom kaputiću zebao je inače ljuto i jedva čekao, da dođe u topao prostor. Ali ovaj put nije ga zima gonila naprijed. Gazio je visok snijeg i malo je mario, da li mu se moče noge. Jurio je sa svojom škatuljom ispod pazuha, zamrzlih ruku i ušiju, naćulivši športsku kapu preko očiju. Verao se mimo prolaznike, pretrčavao na prijelazima kola i automobile, hvatao jednu ulicu za drugom. Led mu je izbijao suze kroz trepavice i sluz iz rumenog nosića, ali on nije mario ni za što. Naprijed, naprijed, k lijepoj i otmjenoj gospođi, da joj preda cipele. Zacijelo će biti zadovoljna njima. Majstor ih je izradio najvećom pažnjom, i nema ni najmanjeg šava, koji ne bi bio povučen prema najoprobanijim zahtjevima njihova obrta. A koliko je on pri svemu tome sudjelovao! Ne, doduše, poslom, jer on, na žalost, još ništa ne zna i ne može da zna, ali pažnjom i mislima i željama, da što prije dođe vrijeme, kad će i on sve to jednako tako umjeti kao i majstor. Kako će to biti lijepo, kad on bude uzimao mjeru onoj gospođi, kad on bude za nju pravio cipele, i kad ih bude njegov šegrt tamo nosio. Ali, ne, nipošto: on ne će slati šegrta, on će sam glavom poći tamo. Ne će doduše ići pješice kao sada, nego tramvajem, ali on to ne će dati nikome. I doći će pred nju, noseći za uhom onu cigaretu, što mu je dala, kad je dolazila da uzme mjeru, da joj tako pokaže, kako on ne će popušiti njene cigarete, nego hoće da je sačuva za uspomenu.

I pri tom popipa džep svoga kaputića, da se uvjeri, jesu li još tu ona tri bombona, koja je on sačuvao kao relikviju.

Najzad je ušao u onu mirnu ulicu, u kojoj nije bilo prometa ni dućana. Dva duga ravna fenjera gubila se u snježnu večer i osvjetljavala prizemlja palača sa velikim ulazima i prozorima. Tu i tamo prošao bi po koji rijetki prolaznik, a uza zid, pod balkonom jedne kuće, u zaklonici, stajao je zakukuljen policajac, zibajući se s noge na nogu.

On je prošao mimo njega i opazio kroz sitne pahuljice drhtavo kandilo pred Madonom. To je njena kuća. Istodobno čuo je šum motora. Kad se je malko više približio, opazi pred vratima auto. To je zacijelo ona, otići će večeras nekamo, i bog zna, kad će se vratiti. Poleti i jedva prispije do Madone: auto je već odjurio. Prispio je da stane na vrata, baš kad ih je vratar, nekakav bradat dugonja, htio zatvoriti.

– Je li milostiva gospođa kod kuće?

– Šta si htio? – upita vratar nestrpljivo, željan, da se makne sa hladnog zraka.

– Ovdje imam nešto za gospođu. Na vlastite ruke.

– Gospođa je ovaj čas otišla.

– Kad će se vratiti?

– Ne znam. Ali ostavi ovdje!

– Ne mogu. Moram joj to lično predati.

– Ako treba šta platiti, ja ću…

– Ne, ne – uporno reče dječak. – Ja ću se već vratiti…

– A ti se vrati! – otresne se vratar i uđe kroz neka mala vratašca, što su bila usječena u velikima.

Dječak ostane trenutak neodlučan pred zatvorenim vratima. Na koncu konca mogao je reći onom bradonji, da ga pusti unutra, da ne čeka tu na snijegu i ledu. Pogleda oko sebe, onda diže oči na zatvorena vrata, iz kojih su se izbočile u drvo urezane hrpe voća i cvijeća. Zatim skrene lice malo na jednu pa na drugu stranu i sukobi se sa iscerenim grimasama dviju golemih karijatida. U onom polumraku pojačaše se njihove dimenzije, koje je prestrašena dječakova fantazija još više uvećala. Njihova su lica izgledala kao gadna, prijeteća strašila. Usta se raskolačila, nozdrve nadule, a mrtve oči kao da se otvaraju i zatvaraju bez pogleda i izraza. Krupne, mišićave ruke kao da se pomalo odljepljuju od tereta, koji nose. Mali je pritiskivao ljubomorno svoju škatulju, jer mu se pričinjalo, kao da mu je namjeravaju oteti one grozomorne ljudeskare. I instinktivno se odmakne, a kako je odmicao, hvatali ga po leđima trnci, kao da osjeća na njima dodir dugih kamenih prstiju.

Onda se ustavi pred Madonom. I njeno je lice bilo živo. Drhtaj kandila dao je njenim crtama izraz, pokretao je sjene u udubinama njenih očiju i nekako čudnovato micao njenom glavom, od čega je na mahove bljesnula zlatna kruna. Mali je Isus mirno položio glavu na majčino rame i drijemao.

Na jednom začuje dječak, kako se približuje neki automobil. Sva se njegova pažnja skrene onamo, u očekivanju, da bi to mogla biti gospođa, koja se vraća kući, potrči natrag do portala. Ali auto preleti mimo, i ustavi se negdje dolje u ulici, nevidljiv od snijega i noći.

I taj prolaz stroja učini, da je odlučio ostati tu i pričekati. Strane portala pravile su sa fasadom tupi kut i u njemu on je našao zgodno mjesto, sa koga je mogao dobro vidjeti, tko ulazi u kuću. Pri dnu, kakogod je kut bio širok, držalo se jedno željezo za obje njegove strane: to je bilo za čišćenje nogu od blata i snijega. Dječak je sio na to željezo, stavio škatulju na koljena, turio ledene ruke u rukave, desnu u lijevi i lijevu u desni – i čekao.

Snijeg je sipao neprestano, sitno i gusto, izravnao trotoar sa ulicom, napravio fenjerima visoke turbane, uhvatio se bijelim rukama za karniše, prozore i portale na kućama.

A dječak je mirno sjedio i dalje čekao. Malo mu je bilo stalo do snijega, što se pomalo penjao uz njegove noge, niti je mario za led, koji ih je obešćutio. Prignuo malko glavu, stisnuo svoje mimozaste pestiće i dao se nositi od misli, koje su ga salijetale. Bilo mu je ugodno i toplo od njih. Pa kako da mu i ne bude! Ta on je sav umotan u njeno sivo krzno. Čim se je vratila, prebacila ga preko njega i povela ga sobom gore u kuću. Izvadila cipele iz škatulje, obula ih, prošetala se gore dolje, i pohvalila ih. – Izvrsno! Izvrsno! – Takovih još nije nosila. Bolje su od onih, što ih je nekada pravio njegov majstor. Samo nije trebalo, da se on trudi ovamo, po tom vremenu; mogao je poslati šegrta, za koga je ona i onako priredila bombona. – Pogledajte, majstore… sve sami crveni! – A njega je ponudila šakom cigareta, i on je stavljao jednu za drugom za uho, pa su stale poređane čak do preko glave. Onda se je ona smijala… smijala… Najzad uze jednu, stavi je u usta, a on izvuče iz džepa svoj benzinski upaljivač i htjede joj pripaliti cigaretu. U isti mah se stvoriše pred njim ona dva orijaša sa portala. Sa velikim ručetinama i nožurinama. Izbiše mu upaljivač iz ruke. Jest, on razaznaje vrlo dobro: jedan je njegov majstor, a drugi je onaj policajac, što mu je nedavno pendrekom zaprijetio. – Nosi se odavle! – – Kuda se vucaraš? – – Nemojte ga, bio je kod mene! – To je Madona rekla. I ona je sašla sa svoga ugla i došla ovamo, sa djetetom u ruci i zlatnom krunom na glavi. I bosa. Potpuno bosa kao njegova mati, kad je u poslu. Pa to je i lice njegove matere. A onaj mali Isus, to nije Isus, to je on. On, postolarski šegrt… Samo je go, go golcat po ovoj zimi. Popipa se i potraži džep sa ona tri bombona… ali on je go, i nema džepa… – Mali, ozepst ćeš, smrznut ćeš se! – I opet prebaci gospođa svoje sivo krzno preko njega. Zamota ga čvrsto i pomilova ga po glavi. – Je li ti sada toplo? Jest, toplo mu je. Tako mu je toplo, da mu se drijema. Zaspat će. Ne može više ni očiju otvoriti. Ni govoriti. Samo čuje, jasno i bistro. Automobilska truba u daljini, pa bliže, sve bliže. Tu-tu-tu… Muklo i očajno. Ali onda zaječi sirena. Zui-ui-uiii! I opet. Poslije malo ustavi se auto, i samo je motor šumio, ali taj šum nije mogao prekriti jednog ženskog glasa, koji je njemu dobro poznat. Samo, činilo mu se, da dolazi iz daljine. Iz velike daljine: njen tanki glas. -Mali, mali, ti ćeš mi donijeti cipele. – Dođi bliže, mali! Dođi bliže! – Ali se ruke ne će da maknu, i noge su ukočene… On spava. Još samo malo čuje onaj tanki glas, ali tako nevjerojatno daleko, da to i nije čovječji glas, nego nekakvo sitno zujanje, kao od najsitnije komarice, od one komarice, što je onom prkosnom kralju ušla u uho i progrizla mu mozak – kako je to on u školi čuo. I sve to neprestano zuji sitno, sitnije, još sitnije…

Hrvatska revija, 1929.