Kuća

Bio je siv, sparan, olovno težak dan babljega ljeta, pun ljepljive vlage koja je privijala odjeću uz tijela.

Iz udobnosti mog položaja, iz svoje počasne lože, znatiželjno sam promatrala zgusnutu gomilu ljudi ispod sebe. Skupilo ih se iznenađujuće mnogo, daleko više nego što ih je moja malenkost očekivala, onih za koje sam znala da će doći, onih za koje nisam ni slutila. Klarićevi, Marići, apotekarka, ravnatelj škole, svi koji nešto znače u gradu; trgovkinja od koje kupujem kruh, susjedov mali koji mene ni ne pozdravlja u prolazu, a sad pruža ruku mom sinu. Ali, dobro je to, iskazati poštovanje onima koji ostaju dok putnici odlaze.

Evo i moje školske simpatije, prorijeđene kose i još uvijek širokih ramena, otire rupčićem oznojeno čelo. I Tanja je tu, sestrična s kojom sam odrastala, tko zna kako je uspjela doći? Zadnji sam je put vidjela u ljeto devedeset i prve, dva dana prije nego što ju je njen vukodlak, s činom majora, odvukao u Beograd. Jadna moja Tanja, kako je život okrutno urezao tragove u njeno lice!

Pomičem se ulijevo. Ne lelujam, ne lebdim, ne letim, tek pomičem, ravnodušna masa ničega, još me samo tanahna nit veže za krhku ljusku mog tijela, položenog na odru. Ne osjećam ništa; pri pogledu na utučena lica moje djece, javlja mi se samo trag sjećanja na ono što sam osjećala. Katja, mila, čvrsta Katja, ne ispušta ni suzu, ali ja vidim kako joj tuga siše obraze iznutra i kako je guši slatkast, koncentriran miris sparušene gomile cvijeća. Nježni Dino, pušta da mu plač rastače lice i u svakom zagrljaju, iskrenom ili onom što predstavlja samo čin uljudnosti, on nalazi trenutnu utjehu.

Uz njih je Marijan. Moj muž. Markantan, u tamnom odijelu, primjerene kravate, dostojanstveno prima izraze sućuti i ledenim pogledom odbija neizgovoreni podsmjeh izazvan apsurdom. Nitko neće glasno reći, ali jao, poput sjene se nadvija nad njim, posprdan šapat uvaženih kolega – gospodin doktor, kirurg, profesor, a žena mu zaglavila na rutinskoj operaciji žučnih kamenaca. Pa što ako je bio kilometrima daleko, na još jednom hodočašću svojoj karijeri, nije li mu bila dužnost bdjeti nad bolesnom ženom?

Ne, nije ga bilo ni blizu operacionoj dvorani.

Ali, tamo je bila ONA, ona koja mu očima pali zatiljak, začešljane kose, koja poznaje njegovo tijelo bolje od mene, još zategnute kože i vitkih udova, tako različita od dežmekaste olupine na ljubičastom satenu, koja ih je okupila na ovome mjestu.

Kad bih mogla osjećati nešto, ljutila bih se na nju i poželjela je smožditi, jer se nisam stigla oprostiti, jer su moji grmovi s ružama ostali neokopani, jer nisam stigla pročitati knjigu do kraja, jer je onog dana ušla u dvoranu na poziv u pomoć, navlačeći rukavice u hodu, i jer su je svi gledali s nadom, s tjeskobnom vjerom u uspjeh reanimacije drhteći od pomisli na to, što će reći šefu kad se vrati s puta; poželjela bih je pretvoriti u mrlju na zidu, jer je tako kratko, uvredljivo kratko, oklijevala prije nego što je u moja pluća upuhnula nešto drugo, a ne ono što mi je moglo vratiti život.

A prema njemu, kad bih još mogla osjećati nešto, osjećala bih sažaljenje, jer sam godinama bila, postala, pretvorila se u nešto jako, jako različito od one nasmijane mlade žene sjajne kose s kojom se jednog dalekog proljeća utrkivao na livadi. I sažalijevala bih ga, jer znam što ga je još vezivalo uz mene; i kad je bio u drugim gradovima, i kad je s njom provodio dežurstva i dijelio postelju, i kad je gostovao u otmjenim društvima u koja se ja, sa svojim otečenim gležnjevima i nelakiranim noktima, nisam uklapala. Sažalijevala bih ga, jer znam što je bio taj čvrsti lanac, dugačak i kratak istodobno, s kojeg se nije mogao otkinuti i zakoračiti u slobodu. Nisu to bila djeca, oni su davno odrasli; niti želja za održanjem forme ni loman obruč zlata na prstenjaku.

Bila je to kuća. Da, kuća. Opeke, zidovi, prozori, krov. Doduše, ne baš posve obična kuća… A sve je počelo tako bezazleno! Jeftino kupljena zemlja na brijegu, od mojeg pokojnog strica, i želja mladog para da si sagradi gnijezdo. Ne preveliko, jednokatnicu, svojih dvjestotinjak kvadrata, zajedno s terasama, građenu kreditom čiju je ratu mogla podnijeti plaća specijalizanta i pripravnice na općini. Prva deka, mladi par, zagrljen, drhturimo ispod pokrivača, na madracu, na podu, gledamo zvijezde kroz najlon razgrnuti preko prozorskih otvora, u hladnu proljetnu noć. Prvo dijete, drugo dijete, mladi kirurg postaje šef, svjetska klasa, počinje putovati. S jednog simpozija u Španjolskoj donosi paket keramičkih pločica pečenih posebnom tehnikom, čvrstih, glamuroznih, s daškom Mediterana. S tom našom prvom malom ekstravagancijom položenom na podu hodničića, u nama se probudila glad, pohlepa za lijepim, za posebnim, za nečim što će smijeniti prazninu koja je među nama postajala sve veća. Uskoro, kuću njegujemo pomno kao treće dijete. I uvijek nešto novo,drukčije, uvijek korak ispred svih; intarzije na stropu, mramorni kamin, zimski vrt pun egzotičnog bilja, palmi, agruma, ukrasnih banana, i s pogledom što se spušta niz brijeg. Mali bazen s mozaičnim plavim dnom zahtijeva osmišljenije uređen vrt, pa ponekad ne stignem oprati kosu, ali svakodnevno zalijevam englesku travu i brižljivo održavam vrtnu stazu, u japanskom stilu.

Godine lete, a kuća, sve ljepša, sve rafiniranija, sve ljupkija, od zabačenog brijega na rubu našeg malog grada, stvara elitni kvart. Ali, koliko god da je truda i novaca uloženo u nove građevine oko nas, kao da su okupljene tek da bi istaknule nju.

Nemamo si potrebe lagati, sad kad smo na kraju. Nije da nam baš ništa nije vratila, ta naša kuća: onaj djelić sekunde u kojem nam ne bi promaknula zavist u očima posjetitelja, prije nego što bi nas stigli obasuti komplimentima. Nekoliko fotografija u časopisima. Iskrena zadivljenost stranih i bogatijih kolega kad bi ih doveo u goste. Čak je i djeci dala bolji društveni život, lakši izbor partnera; mislim, te stvari djeluju na ljude, podjednako ih se dojme događaji, lica, vrijeme i prostor, pa im se u sjećanja usijecaju povezani, kao niti paukove mreže i ponekad zamjenjuju jedni druge, pa osobe postaju razdoblja, rokovi ili interijeri, i zaljubljuju se u diplome i kvadrature.

Jednog je dana i ONA zakoračila u kuću, već su bili ljubavnici, znala sam to po načinu na koji je primala čašu iz njegove ruke… odmjeravala je sobu pogledom, pohlepno, vlasnički, a ja sam je mogla zamisliti kako leži i čita, raspuštene kose, na mom art-deco bijelom naslonjaču u kutu, a kroz francuski prozor, svjetlost se poigrava na njenom licu. Na časak, mogla sam nas vidjeti okom kamere, kao glumice u sapunici, ona je tako pristajala ovdje; ja bih, prema nekom logičnom odabiru, bila služavka, dadilja, neudana susjeda, u najboljem slučaju, učiteljica solfeggia.

A sad… za koliko vremena, planiraju njeno useljenje? Slaže li ona, u mislima, drukčiji raspored, bira li već nove jastučiće, je li naručila satenske plahte umjesto mojih lanenih, mirisnih, koje smo donijeli iz Provanse?

Eh,da mogu osjećati, zlurado bih se nasmijala. Njoj, njemu, koji se ne usuđuju ni pogledati, dok se iznosi moje zemaljsko tijelo iz mrtvačnice.

Nema slučajnosti, cijeli je život slagalica, ako negdje uzmeš, na drugom će mjestu faliti. Kuća je živjela moj pravi život, ja sam joj dala ljepotu i dušu, pa su se umjesto u zidove, mirisi, mrlje i masnoće taložili u mom osmjehu dobrodušne kuharice, vrtlarice i spremačice. A on je, prepun povjerenja, sve  prizemne poslove tako olako prepuštao meni. Bojanje, majstore, pravne stvari, račune… kako ga je samo umaralo sve što bi izlazilo izvan estetske dimenzije! Pa mi je dao punomoći, deponirao svoj potpis kod javnog bilježnika, našeg prijatelja, da ga ne gnjavim kad umoran dođe s puta.

A onog dana kad je ONA ušla u kuću, pristajući u nju, kao po narudžbi izvajana skulptura, u mene su se uvukli strah i zebnja, pa noćima i noćima nisam mogla spavati i razmišljala sam kako ćemo se obraniti i zurila u svjetla grada, s moje ljetne terase.

Olako je potpisao ugovor, s arogancijom rock-zvijezde koja daje autograme, ne gledajući, samo je na trenutak zastao nad Katjinim imenom, a ja sam mu rekla da je to vezano za njenu stipendiju, mi jamčimo svojom imovinom da će sve biti vraćeno, ako ona, ne daj Bože, ne završi fakultet… odmahnuo je rukom, osmjehujući se, glupani, pa ona je najbolja na godini!

A ja sam odmah otrčala do bilježnika, sa zgužvanom hrpom papira, svim punomoćima koje mi je ikad dao, sve sam ih zgrabila iz ladice, svim primjercima ugovora, još nezaklamanih, pritisnula ih na prsa i trčala, cijelim putem, da mu ne dopre do mozga, da ne spomene NJOJ, hladnoj i pametnoj, koja je diplomirala medicinu summa cum laude, pa da ga ona ne pita što je to potpisao. Papiri su bili mokri od znoja, pa smo ih ja i mala prisjednica sušile na radijatoru, a onda ih je ona zaklamala i složila, a Josip je čuo moj glas iz svojeg ureda, pa me pozvao unutra preko reda. Pogledao je ugovor i pitao za Marijana, a ja sam rekla da je na putu, a da ovo ne može čekati, a srce mi je lupalo tako jako, da sam glasno kašljala, kako ga Josip ne bi čuo.

Pitao me je, imam li slučajno, Marijanovu osobnu, a ja sam je imala, jer sam ujutro, koje li sreće, dizala nekakvu njegovu poštu. Ispod Marijanovog, stavila sam svoj potpis, a onda je ona mala prisjednica, sve to beskrajno dugo upisivala i ovjeravala, pa pripremljenu hrpu donijela i Josipu na potpis. Tresla sam se, odjednom je, umjesto da spusti tu ruku s perom na papir, počeo čitati ugovor, držeći ruku u zraku, a onda je stao kod onog istog članka koji je zapeo i kod odvjetnika koji ga je sastavljao, a ja tražila da ga unese, pod cijenu da ugovor zvuči,ma ne znam kako glupo: “Ovaj Ugovor o darovanju nekretnine, nećemo osporavati ni iz kakvog razloga, jer naša djeca nikad neće biti nedostojna niti učiniti bilo što zbog čega ne bi nastupile pravne posljedice ovog svjesnog, dobrovoljnog i apsolutnog čina darovanja”.

“Ovo je suvišno, znaš li to?” upro je Josip prstom u papir, a ja sam kimnula glavom, a onda je konačno i on stavio svoj potpis, u veliki otisak štambilja na poleđini.

I tako bih se ja, da mogu osjećati, zlurado nasmiješila, jer mu se upravo, dok svi bacaju grude zemlje na moj lijes, pojavila iza leđa i traži kamen među ilovačom, kako bi još jednom zakucala poklopac nad mojom glavom.

Ali, tanahna se nit potpuno prekida, polako se udaljavam gledajući zadnji put blijeda lica moje djece i na trenutak mi se vraća sjećanje na ono, što sam za života nazivala “ljubav”.

I znam da je oni nikad neće pustiti useliti u tu, sad njihovu kuću, ljupki mauzolej na vrhu brijega našeg malog grada. Vidim kako lanac oko gležnja mog muža postaje čvršći, ali nadam se da će ipak, umjesto zidova, izabrati ljudsko biće, ma kako mizerno bilo; jer, kad će se jednog dana ovako rasplinjavati u visine kao sada ja, trebao bi i on poželjeti da ta kuća našoj djeci postane ono što je oduvijek trebala biti, običan dom.

Autor: Jasenka Krilić