Ladanjska sekta

 

I.

U zakutku divlje zagorske romantike nedaleko od Sutle življaše “ladanjski gospodin” vlastelinčić Pepo. Upisan bijaše na gruntovničkoj listini kano posjednik do dvadeset rali oranice, do deset rali vinograda, šume i livade. Sve te nepokretnosti brojile su pedeset i devet parcela. Uz to gazdovaše u rasklimanom drvenom dvoriću, obitom novim daskama, a okolo dvorića dizalo se nekoliko zgradica, pokrivenih crvenom opekom kano krv. Po općenitom sudu ondašnjeg žiteljstva koje ne čitaše svjetskih Salonblatta niti Modewelta, bijaše taj visoki, koštunjasti vlastelinčić prozvan galantnikom, prem niti njegovi žuto-pepeljasti brci i brada, niti sive drobne oči, niti raščepurena kosa, niti suncem posivjelo lice i ruke, a bome niti isto odijelo, što bijaše jedva bolje nego u kakva preobučena kanoničkoga kočijaša, ne odavaše upravo ništa galantno ni odlično. Ipak bi bolje bilo zanijekati na kojem astronomičkom kongresu Galilejevu istinu da se zemlja kreće oko sunca, nego zaboraviti vlastelinčića Pepu nazvati “ladanjskim gospodinom vlastelinom”.

Po krsnom listu računao je Pepo dvadeset i osam godina. Bio je općinskim odbornikom, naposeb radio je u odsjeku “za pučku prosvjetu” i znao je sedam paragrafa općinskoga reda naizust.

Svojom čašću “općinskoga odbornika za pučku prosvjetu”, svojim naslovom “ladanjskoga gospodina vlastelina” i svojim znanjem “od sedam paragrafa općinskoga reda naizust” držao se Pepo doista znamenitim, velikim i učenim mužem, pa u koječemu vrlo nadutim čovjekom. K tomu običavao bi se pozivati na svoje velike škole, nu to bijaše više taština negoli velike škole. Školske svjedodžbe našega ladanjskoga gospodina kazivahu “crnim na bijelom” da je on nekoć svršio jednu gimnaziju s nedovoljnim uspjehom, zatim prvu realku s jedva dovoljnim napretkom, a drugu realku, poštujmo sveti krst, sa trećim redom u najjezgrovitijem izgovoru.

Obiteljski areopag odlučio je već u šestoj godini za onda ladanjskoga derana posvetiti svećeničkomu stališu, nu kada bogovi Latinâ nemilosrdno protjeraše preko praga svoga svetoga hrama ladanjskoga gospodičića, promijenio je svoju odluku obiteljski areopag, kako to biva i u državnim parlamentima kada ih prevare visoke nade, te bude suđeno ladanjskomu gospodičiću školati se za advokata. To je dakako bila neka zabluda o budućem dostojanstvu obiteljskoga uda, jer realne nauke ne izučaju advokate.

Ali i te je zablude ponestalo kada se u kobna ondašnja vremena neki vrlo strogi profesor strašno debelih naočala izderao na pokojnoga oca gospodičićeva: – Vadite vi svoga sina na ladanje pure pasti, a ne da dere uzaludno hlače na školskim klupama! – Pokojni sada Pepin ćako prem je matematičke domaće potrebe rješavao grahovim zrnjem jer nije umio pisati arapskih cifara, a geometričke formule izvađao “lancem” jer ni ponjaća o trokutima, to je ipak scijenio da ga misli vrijeđati gospodin profesor, pa mu odgovori: – Prosim, lijepo boga i vas, gospodine profesore, vi svoj gospodin, ja svoj. Ja ipak nijesam prosti, zaglamasti muž, ja sam vlastelin koji posjedujem pedeset i devet parcela u gruntovnici. Moj sin je, prosim lijepo boga i vas, samo moj sin i ničiji drugov! – Gospodin profesor na riječ “vlastelin” naćubi mudre usnice kano da prolazi mimo bare što se isparuje na suncu, pa lakonički odgovori: – No, valjda se ja ne jagmim za vašim “tokmastim” sinom, imam ih kod kuće šest komada koji posjeduju pedeset i devet parcela gore – pokaže rukom – u gruntovnici na nebeskom kraljevstvu! – Nato se rastadoše, a otac svoga vrijednoga sina nije zaboravio žilavom desnicom nategnuti za ušesa i nekoliko put pogladiti ljeskovačom mrmljajući: – Lopov, potepuh, samo sramotiš nas, naše ime i grunt!

Dok je živio otac i nekoliko teta, nije se mogao “ladanjski gospodičić” isticati na nivou ondašnje sadašnjosti, jer ne bijaše dana kad mu ne bi tko odlupio, kako već biva u nježnim obiteljskim okolnostima, ime lopova i potepuha koji nije ni advokat ni svećenik; ali kada su ovi postali pokojni a Pepo punoljetnim, tada se gledaše osvetiti malodoblju svomu i pokazati što će reći “ladanjski gospodin vlastelin” koji posjeduje pedeset i devet parcela nepokretnosti!

Kada se nije sjetio niti puk, niti inteligencija onoga mjesta da u zakutku drvenoga dvorića čuči strižibuba, hoću reći “neotkrit amanet” koji bi ipak u današnjim vremenima mogao dobaviti glas svomu rodnomu mjestu, domisli se naš Pepa kako treba upozoriti često put toli slijepu svjetinu na taj dragulj što pljesnivi u tami! Nedjelju za nedjeljom putovao bi koji puran, koji odojčić, koje vedra vina sada gospodinu bilježniku, sada gospodinu učitelju, sada gospodinu župniku, dapače i istomu poglavitomu velikomu sucu.

Sada se je dakako brže doznalo za taj dragulj, za tu bisernu školjku štono baca toli čarobne trakove svoga svjetla iz tamnoga zakutka.

I njoj nije bilo dulje počivati na dnu mora, hoću reći u tami svoga drevnoga dvorića. Ta i Hotentoti izvukli bi takvu dragocjenost na božji zrak, a kamoli neće inteligencija onoga mjesta!

I nije postojalo dugo vremena i mi vidimo Pepu kretati se u javnom životu. Pa kada je već postao općinskim odbornikom i kada je visoki gospodin iz grada došao pregledati općinske poslove i poslenike te se moglo nadati od njegova, namrgođena lica nepovoljnoj službenoj kritici, preplašene svoje kolege potapša Pepo po ramenima: – Ne bojte se, drugovi, ja vam razumijem ova neumitna, nabrana i ukočena lica u ljudsku formu pretvoriti; a sud će njegov po nas najbolje izreći, ne bojte se!

I zbilja. Cestom kuda dizahu golemu prašinu službena kola visokoga gospodina iz grada, čulo se drečanje raca, kokodakanje kokoši, cviljenje nedonoščadi Odisejeve braće, kano da visoki gospodin vozi u svojim kolima čitavu menažeriju iz Zagorja.

Dođe s vremenom i službena ocjena. U onoj općini najbolji poslovi, najrevniji poslenici, a od ovih “u svakom obziru” najvještiji, najpohvalniji ladanjski gospodin vlastelin Pepo.

II.

U onaj kraj dođe duh “našega vijeka”, dođe demon gospodina Pepe.

Dosadanji učitelj dobije bolje mjesto, a ovamo se doveze čovjek iz dalekih krajeva, posve nepitoma obličja za ovomjesni svijet.

Prem bijahu u doba kada je prispio taj novi svat u taj kraj “pasji dani”, dani vrućine i znoja, taj svat se pokaže i predstavi inteligenciji u debeloj kapi od puhova krzna i u zimskom kaputu. Čovjek ni visok, ni nizak. Duga, mršava lica a blijeda poput mramora, brade rijetke, duge, progrušale, oka ledena, ukočena, zelenkasta, a brkova vanredno tankih, dugih i obješenih niz lice. Pa da si mu dao ma i kakvu zagorsku svjetiljku u ruke, rekao bi – to je živi cinik staroga vijeka!

Tomu svatu bi dopitano da učiteljuje u onom kraju. Zvali ga Tomašem Brancem.

Tomaš Branac kada je došao u mjesto, samotovao je u svojoj sobi, nije imao ni žene, ni obitelji, ni rođaka, kuću je redio, jelo pripravljao sam. Kakvo jelo? Komad sira, sirovo jaje, kruh, sol i vodu. Pravi pustinjak. Svoje dužnosti vršio bi neopisivom hladnoćom, ali vanrednom tačnosti i pedantičnosti. U crkvi je dobro udarao u crkvene orgulje a pjevao tanko, visoko, bez kretnje, bez života, bez čuvstva, studeno.

Ljudi, pa i isti župnik, inače rogoborna duša i svakomu loncu zaklopac, bojahu ga se.

Zadnjega dana u mjesecu slao bi tačno u jedan te isti sat po svoju plaću.

Jednoga mjeseca polupa “ladanjski gospodin Pepo” na njegova vrata.

– Gospodine učitelju, ovoga mjeseca pomanjkalo u našoj blagajni novaca, strpite se do budućega mjeseca.

– Dobro, reče ovaj, strpite se i vi u crkvi i u školi. Ja niti pjevam, niti igram, niti školujem. Strpite se. Kada će blagajna novaca imati, ja ću nastaviti.

I dalje čitaše nekakvu knjižurinu.

Pepo stade citirati svojih sedam paragrafa koji slabog ili nikakvog saveza ne imahu s učiteljskim dužnostima, i napinjati se da dokaže učitelju kako ima biti ponizan i poslušan općinskomu poglavarstvu, a ovaj ga prezirno promjeri od glave do pete, te ga ostavi deklamirati u sobi, a on izađe napolje, promrmljavši: “Orangutane!”

Pepi se stisne od hladnosti toga zvekana, a riječ “orangutan” bila mu je nepojmljiva kano i ona iznimka štono se je sjećaše iz Dunebirove gramatike: “panis, piscis, crinis, finis” itd., i držaše da je “orangutan” svakako francuska ili talijanska riječ i znači, pošto ju je na odlasku izgovorio i mahnuo rukom, valjda “zbogom” ili “zdravo”. – To je negdje pravi učenjak – mrmljaše Pepo izlazeći iz školske zgrade – kako samo ljude iz prikrajka motri, upravo kano moj profesor iz prirodoslovlja; ja se moram s njim upoznati, dapače, nešto me k njemu priteže da se sprijateljimo! – zaključi Pepo.

Za koje vrijeme Tomaš Branac posjećivaše Pepine dvorove, vazda bijaše uredno plaćan, a Pepo mu postane prijateljem i bratom i učenikom.

Pepo, Bog i duša, nije rado čitao knjige ni u najranijoj mladosti, a toga se je načela držao i u muževnoj dobi, ali zato je to radije slušao Tomaševa predavanja, a kada bi se rastajao s Tomašem, bilježio bi nečuvena još imena što mu ih je sasuo u glavu gospodin Tomaš.

Prvo ime što ga je Pepo zabilježio u svoju bilježnicu glasilo je ovako: Darvin, najveći um cijeloga svijeta, preobrazuje svijet, tjera glupost, rasvjetljuje mrak. Dokazuje čovječanstvu da ono jest ono što danas tobože nije, a nije ono što danas zaista jest: naime potomstvo majmuna. Otac svih ljudi, dakle Adam, jest gospodin orangutan!

Ovo je ladanjski gospodin učio čitava dva dana naizust, i kano da je ta teška izreka potiskivala onih sedam paragrafa iz glave, koji napokon ne značiše ništa prema veličanstvu ove izreke.

Kada je Pepo vidio starca “orangutana”, naslonjena uz veliki dub kano jedinu sliku u Tomaševoj sobi, zamisli se duboko i sada mu istom stane svitati zašto mu je nekoć rekao Tomaš “orangutan”! To je samo časno za Pepu, jer je i on jedan od primjeraka Tomaševih, u kom je upoznao uzor svojih napornih studija! A da pokaže svomu učitelju kako ga se dojmila prva njegova prilika kada ga je posjetio, tražio je od Tomaša da ga vazda zove onim imenom, to jest “orangutanom”!

Tomaš se skloni na to, ali samo kada su sami.

Druga izreka u Pepinom bilježniku bijaše ova: Zemlja je zajednički posjed svih ljudi na njoj. Dakle, sve na zemlji ima se podijeliti na jednake dijelove među sve ljude. Jednakost, ravnopravnost, opća sreća neka je u čovječanstvu. Nestati ima pojma bogatstva i siromaštva. To je bolestan izum naduvenjaka i nabikulena. Svi imamo biti građani, svaki ima posjedovati jednaki dijel zemlje. Narav je Bog života, a posljednja nužda svemu: sila. To je jezgra socijalnodemokratičkih misli.

Tomaš se uveliko trudio i znojio dok je Pepi barem ponešto razjasnio ovo tamno socijaldemokratičko načelo, pomiješano s osebujnim Tomaševim primjesama. Naposeb nije mu mogao utuviti u glavu onaj zahtjev tobožnjih socijaldemokrata da se sav imetak na zemlji ima podijeliti na jednake dijelove. On, koga zvahu ladanjskim gospodinom vlastelinom i koji se držaše bogatašem onoga kraja, da sada najedanput podijeli svojih pedeset i devet parcela s kojim priprostim kućarom, hvala lijepa, aj, to ne bi učinio za volju svih orangutana ovoga svijeta! Nu kada mu je razložio gospodin Tomaš da će se to pitanje jedva oživotvoriti tamo negdje u dvadeset prvom stoljeću i da zasada treba tek pristaša stjecati, jer da danas vlada više pitanje pristaštva negoli samoga oživotvorenja, osvoji Pepu i postade pristašom “socijaldemokracije”. Vanredna mu se pako milila ona riječ “nabikuleni”.

Ali ovakva načela, odnosno njihovi nosioci, ne bijahu zadovoljni kada bi u tom zagorskom zakutku brojili tek jednoga pristašu, i to samo ladanjskoga gospodina Pepu; Tomaš Branac se scijenjaše već temeljnim stupom “socijaldemokracije”. Pristaša je trebalo tražiti u daljnjoj inteligenciji, pa i u najnižim slojevima pučanstva. U ovom posljednjem elementu bijaše lasan taj posao, jer po tim načelima imali bi prestati svi porezi, a osim toga dobilo bi se dosta imetka od bogataša, koji bi se izjednačili sa svakim grobarom i čizmokrpom. Osobito se račio ovim pristašama najnižega razreda silan imetak mjesnoga židovskoga kramara Nathaela i njegova “wertheimerica”, to vrelo gavanova blaga u čitavom Zagorju!

U poluinteligenciji nicali su pristaše “socijaldemokracije” kano gljive u krugovima selskih krojača, bubnjara, serežana, isluženih lijenih vojnika, pak zatim među kartašima i pijanicama, kano i raznim mjesnim gizdelinčićima i mudrijašima. Prema tomu trebalo je doskora ozbiljnije korake poprimiti, ustrojiti društvo, pa makar i selske “socijaldemokratičke novine”.

III.

Nekoga krasnoga dana mjeseca rujna nagnu žarko sunce već napolak na zapad. Svijet kano da je drijemao u slatkom snu, kano da se sav odmara u nekoj neizmjernoj sjeni. Kako bijaše plodna godina, grožđe sve to slađe bivalo u trsjima, samo da ne pukne i ne iscijedi med; breskve rumene kano grimiz, šljive ljubičaste kano baršun, cijela narav u najbujnijem zelenilu – sve to podavaše živu stvoru presladak, preugodan život. Sva pako narav činila ti se poput raskošne žene, koja nadarena božanskom ljepotom i milinom, narešena dragocjenim draguljima, posjede sjetna na milo mjestance, otkuda svaki dan popraćuje zaljubljenim okom svoga vojna, silno i jako sunce, štono spješi na zapad i skoro će uminuti za veličanstvene daleke gore! A dolinom romori bistroteka Sutla, pa ti se čini kano da slušaš uzdisaje ženine…

S jednoga brežuljka na drugi, kano lađa preko nabujalih valova, kotrljaju se velika seljačka kola. Na njima sjedi mlada, jedra plavokosa djevojka. Dvije duge i guste pletenice spuštene po zaprašenim od puta oblim ramenima poskakuju, a djevojka svaki čas poravnava široki, slamnati šešir koji joj hoće prikriti velike, plave oči. Prem je obučena u prostranu putnu bluzu koja potajiva u svojoj prostranosti onu očaravajuću gipkoću ženskoga tijela i pojedinih uda kano i bujne grudi, to se je ipak isticalo i jedno i drugo u djevojke, što se vozila, i ispod bluze. Na prednjem dijelu kola sjedi čovječuljak u opancima, a zagorski seljak bi mu rekao da je tamo od donjih strana, jer Zagorci ne nose opanke.

Kola se ustaviše pred školskom zgradom. Ljudi zvjedljivo gvirahu u pridošlicu, tako krasnu gospođu što dolazi k tomu seoskomu čudaku…

Tomaš se pokaže na školskim vratima u velikom, pustenom kriljaku, nadnese vrh čela suhonjavu desnicu, zatreperi prstima od ljevice i nešto žešće usklikne:

– Sofijo! Ti ovamo preko ovih bregova po toj nesnosnoj žezi? Pa zašto tako iznenadno? Što se je zbilo, Sofijo?

– Novosti, velike novosti, oče – ljubljaše Sofija očeve ruke, ja ti pisah i… – zape djevojka…

– No… i… što?

– I… moj zaručnik ti je pisao, ali od tebe ama nikakva odgovora – tiše će Sofija.

– Tvoj zaručnik… tvoj zaručnik… – mrmljaše Tomaš kada su ulazili u sobu; ti si curče premlado, ma dijete, to je opet ciganija tvoje tetke. Ona se prerano brine za tvoju budućnost.

Tomaševo ukočeno oko pomladilo se, oživjelo. U tom bujnom, žarkom životu plavokose kćeri kano da gleda svoju vlastitu mladost, kada ga još ne zaokupljaju teška studija, kada još nije poznavao rod majmuna. Čovjeku punu dubokih refleksija, nehotice mu dođe na um prispodoba: može li ovako divnomu biću biti pradjedom onaj ukočeni orangutan na stijeni, te onda i od klokana postala je golubica! No trgnu se Tomaš iz kratkotrajnih refleksija, stara ozbiljnost sabra mu se na ledenom obrazu i mukla zapita:

– A tko je taj tvoj zaručnik? Možda kakav podravski kramar?

Djevojka se zarumeni još silnije.

– Profesor na varaždinskoj gimnaziji.

– Profesor! – dahnu teško Tomaš. – Profesor, ludi naziv, kakav profesor, školnik kao i ja. Je li prirodoslovac?

– Nije. Predaje logiku i psihologiju, pak zatim historiju.

– Lijepi predmeti, samo što su svi krasno ishitrene laži i sni. Je li crn, je li plav kao i ti, je li sangvinik?

– Plavokos kao i ja, sangvinik.

– Ne slažem se, ne glasujem za tu partiju. Vazda ćete se svađati; a svađa napokon očemeri život.

– Oj, oče, ne govori tako, mi smo dobri kao grlice; jer… jer… – zapinjaše djevojka.

– Nu, što jer…?

– Jer se neopisivo ljubimo… – stidno će ona gladeći rub od kecelje.

– Bajka, ljubav je bajka, opsjena… Što su mu roditelji? Ima li što?

– Roditelji? Seljaci. Nema ništa, svoju plaću.

Tomaš je stao ruljiti obraze i zašuti.

– A kako ti se mili, oče, u ovim bregovima? – upita djevojka i stade skidati platnenu bluzu sa dražesnoga tijela.

– Kraj je lijep. Ljudi siromasi, bogomolje i glupaci. Švajcarska, Tirolcima napučena! – odvrati Tomaš.

– A kamo na koštu, oče?

– Koštu? Sam kuharica, sam gazdarica. Pa što napokon trebam? Krišku sira, komadić kruha, čašu vode. A kakve nazore goji tvoj profesor – nekako će porugljivo Tomaš – o svijetu, čovječanstvu, o društvu? – Tim prekinu obični razgovor.

– Kako, nazore? – plaho upita djevojka.

– Valjda ne benavite samo o ljubavi i vilinskom carstvu! Ne pripovijeda li ti što iz historije?

– A, iz historije? Jest, na primjer, on veli da su Grci najveći i najkrasniji duhovi, a Rimljani najdivniji junaci staroga vijeka.

– Veliki duhovi! – nakesi se Tomaš. – Grk je vrištac, ne velik duh. A Rimljanin – pravi orangutan! Taj tvoj zaručnik je nekakav idealista. Želio bih ga vidjeti!

– Ta doći će s tetkom ovamo da zaprosimo tvoj blagoslov, oče.

– Ovamo? Čim ću ih ja podvoriti? Vidiš da sam sâm. Gospoda nisu zadovoljna sa sirom, kruhom i vodom.

– Ne skrbi se, oče, za to. Bit ću ja i teta u kući, mi ćemo već pripraviti sve.

– A ti razumiješ i što skuhati?

– O, vidjet ćeš, oče. Umah danas pripravit ću vam dobru večeru, samo ako je u mjestu pilića dobiti.

– Ja neću, kćerko, znati je li dobra ili loša, ja sam ti vegetarijanac.

– Što je to vegetarijanac?

– Čovjek koji ne jede ništa od mesa.

– Joj, ja sam preko svih ovih bregova mislila kako ću vam lijepo ispeći piliće, da će se sve pušiti. A ti sada najedanput ne jedeš ništa od mesa.

– Samo ti pripravi. Ja sam zadovoljan tebe gledati kako ti ide u slast, Sofijo!

Sva školska zgrada oživjela je onim bujnim životom kakvim mu odisaše i nova doseljenica. Uz domaći posao milozvučno odjekivahu njezine pjesme o zanijemjele školske zidove. Isti Tomaš ne bijaše više tako ukočen kao prije. Knjige je pustio u božjem miru snivati, putem zadovoljno fićukaše, a u kući bi katkad prilagodio svoj visok, tanak i studen glas uz plamenu i strastvenu pjesmu svoje Sofije. Krajem se brzo pronese vijest da učitelj Tomaš ima prekrasnu kćer, da se školska prije pusta zgrada pretvorila u živi perivoj.

Socijaldemokrati i darvinovci rado posjećivahu svoga učitelja Tomaša, ali oni s Tomašem govorahu o svemu samo ne o načelima socijaldemokratičkim i o darvinizmu. Ladanjski gospodin Pepo zagledao se svom dušom i srcem u Sofiju. Jednoga dana napisa on na kartici bratu Tomašu slijedeće:

Ja sam najžešći pristaša darvinizma, ali socijaldemokrata ne mogu i ne mogu nikako da budem. Otkako je tvoja Sofija ovdje, moj život se je posve promijenio. Ja hleptim za obitelju. Socijaldemokrate hoće da oni koji više posjeduju podijele sa siromasima. A svaka žena da je zajedničko dobro svih muškaraca. To razoruje obitelj; moja djeca mjesto da se brinu da ovih pedeset i devet parcela pomnožaju, ona će ih morati dijeliti s lijenim blatotepima i vucibatinama. Da tako mislim, kriva je Sofija. Mi ćemo svakako dvije zasebične sekte stvoriti: darvinovce i socijaldemokrate. Prve sekte sam pristaša dušom i tijelom, druge ne mogu biti. Tvoj “orangutan”.

Ovo je dakako samo sadržaj Pepina lista. Tomaš se resko nasmijao svomu učeniku.

– Mora mu se izbiti iz glave Sofija! Uostalom, on već zaboravlja što mu rekoh: da će se načela oživotvoriti tek u dvadeset i prvom stoljeću, a njega već sada boli glava!

IV.

Vegetarijancu Tomašu preugodno mirisahu žestoka i sladokusna jela što ih priređivaše Sofija. Njegovi otupjeli živci stali su mekšati i slabiti, a kći se ne umaraše dan na dan nutkati ga da se okani te ludosti! Napokon baš onoga dana kada su se poslije podne imali pristaše novih načela skupiti kod ladanjskoga gospodina Pepe, kod objeda nadvlada slabost Tomašev želudac, i nije ga trebala baš živo poticati Sofija da se obori žestokim jurišem na pečeno odojče štono je vanredno zamamljivo cvrčalo na ražnju. Tomašev rašireni želudac od neslane biljne hrane jedva se udovoljio sa čitavoga pol odojčeta. Sofija je samo pljeskala od zadovoljstva i veselja.

Nakon objeda široke volje, ispričav se kćeri, ode Tomaš na pristašku skupštinu na kojoj je gospodin Pepo imao voditi glavnu riječ. Govor mu je dakako sastavio sam Tomaš koji je morao priznati da nije imao ni organa, ni govorničkoga dara kano ladanjski gospodin vlastelin. Pa i dusi što zaljuljaše bilo u koje vrijeme krugljom zemaljskom ili je okretahu na mezimcu prstu, rijetko bijahu govornici, ili kako Tomaš veli “klopotače i brbljavci”.

Radilo se o tom da osnuju selske novine koje će razjašnjavati i bistriti pojmove; a zatim nekakva pravila kojih se imade društvo držati.

Sofija ostade sama kod kuće. Bilo joj je nekako tjeskobno oko srca. Sada bi pjevuckala rastreseno, sada bi u daljinu zamišljenim okom pozirala kano da nekoga izgleda, nu ocu nije kazala niti riječce da se komu upravo danas nada, pa se niti nije protivila da otac odilazi od doma.

Ni izdaleka ne vladaše gospodinom Pepom ona neizbježiva trema štono običaje u takvim zgodama zagospodovati naravlju ljudskom. Dapače on nije ni ponavljao naizust naučena govora.

Kada je Tomaš stupio na prag Pepina dvora, čuo je rogobor već davno došlih pristaša, koji su nezadovoljno klimali glavom zašto je baš Tomaš danas tako netačan; osobito se ljutio mjesni gospodin krojač, hvat i pol visok čovjek, tanak kano njegova najdeblja igla. Taj krojač bijaše vrlo žestoka duša, a može se reći da je možda najviše poimao nova načela štono zadahnuše čitav parokrug onoga mjesta. Pozivaše se na svoju majstorsku svjedodžbu koju je zadobio kod prvoga krojača u Beču. Nu, opojen socijaldemokratičkim duhom, izvrgavao se čestim tamnicama i progonima, zato napokon zaželi vratiti se u svoj rodni kraj. Tako je barem u ovo zgodno vrijeme sam pripovijedao.

Kada je došao Tomaš, posjedaše ozbiljno na svoja mjesta, bilo ih je dvanaest, jer se rulja nije smjela pripustiti gdje se ima sagraditi temeljnik kamen; a ladanjski gospodin Pepo uze riječ:

– Građani ravnopravni, slobodoumni, svjesni; građani čitave kruglje zemaljske! Znaj, ti, zemljo – počne Pepo apostrofom – znaj ti, zemljo, da je orao velika, silna i srčana ptica; visoko se on uspinje nad nizinama zemlje, sa zvijezdama se titra, oblake naganja, sa stoljećima računa. Ponosit na svoja krila, ushićen na bistrinu svoga uma, motri oštrim okom tamne nizine tvoje, on želi da iz svih tih nizina narastu planine, veličajne, tihe, na kojima samo gromovi gostuju, kuda samo božje munje svijetle. Ali pošto on s vjekovima računa, tako i vjekovi uzdignu iz milijuna nizina rijetku nebotičnu planinu, na koju on umoran i utruđen sjeda. Građani! Taj orao je znanost, njegova krila – to je sila i jakost znanosti; njegovo bistro oko jest oko vječnih istina. Taj orao glednu s visa i u tu našu nizinu, on glednu, a planina naraste i orao sjedne na nju. Građani, tko je ta planina na kojoj vije orao krilima svojima, tko, građani, ako nijesmo mi ta planina? Po nebu siju tjelesa vječne naravi; po zemlji zijeva crv. Crv i tjelesa nebeska treba da su jednaki. Zašto jednaki? Jer rade, jer postoje oba, jer je svakomu svoje mjesto opredijelila majka narav. Skršit se mora ropska lozinka i bahataca i nabikulena: ti crve, jer si malen, jer si crv, svijaj se pod silničkim nogama! Ne, građani, to ima prestati! Nas ima dvanaest, mi se ustrojismo. Ali, kako ona tjelesa nebeska imadu cilj, i kako onaj crvić imade svoju svrhu i metu, tako moramo i mi utrti takve putove kojima ćemo ići k svrsi našoj trajno i postojano. Građani, imamo ustrojiti novine što će barem jedanput na tjedan izići, u njima ćemo se zbližavati i zadobivati pristaše, u njima ćemo razjašnjavati što je tamno, izgladiti što je hrapavo, prikratiti što je dugo, suziti što je široko. Novine će izilaziti pisane na nekoliko araka, a redat će se od ruke do ruke. Ali prije negoli započnemo taj ozbiljni rad, imamo se zakleti da nećemo nas dvanaestorica nikomu pod nikakvo ustrašivanje, pod nikakve prijetnje, pod nikakav novac izdati. Zakunimo se: neka se svi članovi dignu, neka se uhvate desnicama za brade i neka za mnom govore slijedeće: kunemo se na vas svemir, kunemo se na naše poštenje, kunemo se na naš život da iz toga društva nikada istupiti nećemo; da nikada jedan drugoga izdati nećemo, pod prijetnjom da izdajnik umre naprasitom smrću od tajne ruke, da ćemo savjesno raditi po propisima društva, raditi kao najbolji gospodari u svojim stvarima. Tako nam života našega!

Nakon ove prisege posjedaše pristaše. Slabodušnije počeo hvatati nekakav tajni drhat.

Iza malene stanke ustade Tomaš. Zavlada opća napetost.

– Ja bih samo upitao poštovane građane, a sada zaklete članove, kako bismo prozvali našu sektu? Pošto se tu radi o darvinističkim pristašama i socijaldemokratičkim, ja bih predložio da se za početak oboje stopi u jedno, pa da se prozovemo: “Darvinističko-socijaldemokratička sekta”.

Pepo se ustade i htjede govoriti, ali kada ga je Tomaš promjerio okom, shvatio ga i ušutio. Tomaš ga je natrag privezao uz socijaldemokratička načela, predstavivši mu opet da će se tek u dvadeset i prvom stoljeću načela oživotvoriti, a dotada, bilo kako mu drago, metamorfozirat će se njegovih pedeset i devet parcela!

Prije spomenuti krojač, Imbrica Nabrgoj, predlaže da se tako dugo ime uvrsti u pravilima, ali da se društvo kraćim imenom prozove, on bi predložio, neka se zove “Iglom”.

Pristaše silno graknuše na ovaj prijedlog.

– Igla, igla! Zovi se ti iglom, krojaču!

– Samo utišajmo, građani, strasti – opomenu ih mrko Tomaš – manjina će se pokoravati većini. Građani, pošto mi najizdašnije potpore trebamo tražiti od ljudi što zemlju težaju, ja bih predložio da i društvo i novine prozovemo kratkim imenom: “Motikom”.

– A, za to jesmo svi, Motika. Izvrsno! – potvrdiše članovi.

Krojač se protivi tomu, dokazujući da su poštovani cehovi svih kolikih majstorskih stališa prvi osnovali socijaldemokraciju i da on mnije da će upravo najslabiju potporu naći u poljodjelaca. Gdje će naš prosti čovjek napustiti vjeru, pak zatim visoku gospodu, i povjerovati da su Adam i Eva indijanski majmuni bili te u tobožnjem raju orahe hrustali i lišće brstili! – Ja sam – svršio je on – odlučno proti Motiki.

Ali Tomašev prijedlog bi primljen.

Zatim stvoriše pravila zasada u deset članaka, koja glase ovako:

§ 1. slobodoumni građani ovoga mjesta ustrajamo tajno Darvinističko-socijaldemokratičku sektu Motiku.

§ 2. sektom upravljaju slobodni građani utemeljitelji, dvanaest njih na broju, i to: Tomaš, Pepo, Imbrica, Ivša, Lacika, Nikša, Franc, Pavliša, Tunja, Štefica, Vid i Matija.

§ 3. sekta ima širiti i zadobivati u svim klasama današnjega poretka ljudskoga pristaše za načela sekte Motike, kako će ih tjednik sekte razjašnjivati.

§ 4. sekta uređuje i izdaje svakoga tjedna list Motiku pod poslovanjem triju građana utemeljitelja: Tomaša, Pepe i Imbrice.

§ 5. svakoga mjeseca drži se po jedan tajni sastanak, i to redom kod tri građanina: Tomaša, Pepe i Imbrice.

§ 6. novine Motiku čitaju redom članovi utemeljitelji kako su poredani u §-u 2. Primjerak novina može svaki član držati 24 sata, predati slijedećemu i posljednji član, tj. Matija, predati ga nakon 268 sati, pošto je izašao iz redakcije, natrag istoj.

§ 7. članovi se dijele u pismene i nepismene. Jedni i drugi imadu list Motiku potpomagati. Pismeni, pišući članke, nepismeni, pripovijedajući redakciji što znadu i misle.

§ 8. društvo ima u zalihi znanstvenih knjiga, koje tumače i razlažu ideje društva. Te knjige posuđivat će redakcija članovima koji razumiju jezik kojim su pisane.

§ 9. iz tih knjiga prevađat će se potrebiti članci u novinama Motiki.

§ 10. najviši glavar i voditelj društva je građanin Tomaš.

Pravila potpisaše svi građani i taj sastanak bude dovršen, a nakon toga počastio je Pepo društvo veselom gozbom.

V.

Tiha, jesenska noć zaokupila zemlju. Među zvjezdanim bezbrojem lebdio je pun mjesec u srebrno-zlatnoj čađi, kano da je koprenu spustio s doraza. Vlažno povjetarce lahorilo u noćnom carstvu, a jesenski kukčići zasitnili svoju monotonu pjevanku, za koju Zagorci vele da zori grožđe, zato i ta sitna kukačka pjesmica glasi kano da veli: “crn, bijel; crn, bijel”, to jest da ovom pjesmom grožđe crni i bijeli.

Nekako plahim koracima odaljivaše se Tomaš od Pepinih dvorova. Možda mišljaše na svoju kćer, možda na današnju večer; samo se njegovo dugoljasto lice na mjesečini odrazivalo smrtnim bljedilom. Daleko negdje iza brda zamirala i opet se pomaljala i sve silnije odjekivala pjesma djevojačkoga društva što je nekud zaostalo na poslu. Tomaš popostane, sluša, prevuče rukom preko obraza, očito ga ganu pjesma i kano da je htio reći: da li zaista ovako miloglasnu pjesmu možeš čuti iz tankih grla majmunskih praunučica… U tim mislima dotrči za njim sablast bez šešira. Vjetar joj se igraše kosom.

– Brate Tomašu, brate Tomašu! – haknu ona.

Tomaš se lecnu.

– Ti li, Pepo, pa bez šešira? – začudi se Tomaš.

– Jest, ja. Danas sam odlučio govoriti s tobom. Nu, u dvoru rogobore, a ti si rekao da ti nas je nužno ostaviti. A moja stvar je prešna. Tiče se mene, tebe, pak i… i…

Tomaš nije niti riječi prozborio.

Tomaš skrenu licem prema mjesecu, spustivši duge ruke niz stegna. Brci mu se još više objesiše, a oko mu posta nepomično kano u mrtvaca. Niti je pristao da Pepo govori, niti mu je dao kakav znak da ne govori.

– Prijatelju, sjednimo na travu, ljepše se dade govoriti, nego ovako idući…

– Rosa je, a meni se žuri, Sofija je sama – ledeno će Tomaš.

– Koji čas prije ili poslije, stani, molim te.

– Dobro. Ti možeš sjesti, ja na rosnu travu ne sjedam, umah se nahladim. Stajat ću.

I Tomaš se ustoboči, okrenuvši lice prema mjesecu. Ladanjski gospodin posjedne na travu. Tomašu rasvjetljivaše mjesečina gornji dio tijela, dočim je Pepo sjedio sav zastrt sjenom obližnje glavice, ponadignute nad običnom površinom. Tomaš prema ladanjskomu gospodinu vidio se kano kakav bog svjetla prema prokletniku što pomalja glavu iz hadskoga mraka.

– Prijatelju Tomašu, ti imaš ljepoticu kćerku. Ja sam, kako vidiš, muž najljepše dobe, vlastelin, tvoj prijatelj, borac za načela i ideje što si ih donio u taj kraj. Za nas nema ljepšega no svezati se rodbinskim vezom. Daj mi Sofiju za ženu.

Tomaš se zaljulja na nogama, a ladanjski gospodin klonu bradom na prsa, a objema rukama stao je čupati travu oko sebe.

– Koja je tvoja misao, Tomašu – osokoli se napokon Pepo – hoćeš li me kano svoga zeta privinuti na grudi?

– Neću – odvrati Tomaš, natežući bradu.

– Nećeš? Zašto? – pomakne Pepo dalje po travi.

– Sofija je zaručena. Kaza mi to umah čim je prispjela. A kako ona shvaća, pripovijeda da se ljube.

Ladanjski je gospodin prestao disati.

– A tko je on, je li bogat, mlad, lijep?

– Profesor, idealista; imetak mu je plaća od službe, kao i meni. Za ostalo dvoje ne znam, jer ga i ne poznam. Ali kad se ljube, bit će valjda i mlad i lijep.

– Ti ga ne poznaješ, a dopuštaš? Čudno.

– To je posao njezine tete. Ne pačam se u takve posle. A tebi se čudim što me baš danas napastuješ, poslije toliko ozbiljnih stvari.

– On je profesor! Hm, velika čast, ali ništa realno; skitati se od nemila do nedraga, po tuđim kućama. Mnogobrojna djeca, smrt, pa golo uboštvo. Djeca velikih časnika pobiraju gradske prnje napokon. Mladost i ljepota, toga će biti i u mene, a uz to realan temelj: ja sam vlastelin koji plaćam veliki porez. Brate, partija bolja, a ti si gazda.

Tomaš kao gvozden stupac.

– Ha? Imaš li šta? – nasloni se Pepo na desni lakat.

– Imam. Ti nijesi lijep.

Ladanjski gospodin se trznu kao da ga je zemlja ujela na kojoj se je tako lagodno posadio bio.

– Ja, ja… ja nijesam lijep? Tko ti to reče?

– Ti nijesi lijep. Duge uši, široka usta; predebele usnice; takav hiperdemokratičan nos; lice istrošeno, posinjavilo; žuti, skoro crveni brci i brada – to nije ljepota. A tvoj realan temelj i tvoj porez, brate, kod nas u Posavlju ima trećinu seljaka što veći porez plaćaju nego ti, pa se ne krste vlastelini. Tvoje vlastelinstvo jest taština među ovim siromasima, a među pravim vlastelinima ti si seljak… Seljak srednje ruke…

– Ti, Tomašu, ti me misliš vrijeđati? – ciknu ladanjski gospodin i skoči na noge.

– Ako istina vrijeđa čovjeka, tada i ja vrijeđam svoga prijatelja – odvrati odrješito nepomični Tomaš; da sam ti tuđ, možda ti ne bih tako rekao, ali tada ne bih niti s tobom govorio. Evo i još jedno što bi i tebe i moju kćer unesrećilo da se uzmete: ona je fino naobražena, finije nego ja i ti. To je dakako opet kriva teta. Sofija dakle ne bi mogla biti dobrom gospodaricom na tvojih pedeset i devet parcela.

Pepo ne mogaše ni riječce izustiti. Tomaš mučaše mukom neko doba, a zatim će:

– Prijatelju, laku noć, ovaj moj iskreni odgovor ne smije pomutiti našega prijateljstva. Laku noć!

– Sprovest ću te do kuće – muklo promumlja ladanjski gospodin.

– Ovako gologlav?

– Ne brini se za moju glavu; bolje da sam bez šešira, barem se može prije ohladiti mozak.

– Idi, brate Pepo, ali samo da ne pisneš o Sofiji. Bolje da se svratimo na današnje naše poslovanje.

Prijatelji pođoše u nijemoj šutnji jedan za drugim, a Tomaš je sve hrlije pomicao noge.

– Kako ti se vide današnji zakleti članovi? – upita napokon Pepo.

– Članovi? Krojač me uznemiruje. Tanka je to duša kao i njegovo vitko tijelo. I kroz ključanicu će se provući. Bojim ga se da nas ne oda u najljepšem cvijetu…

– Što ti misliš pod tim: odati u najljepšem cvijetu?

– Kada bi naša stvar već dulje održala se i puno pristaša zadobila, naći će se izdajnici, i stvar i mi ćemo propasti.

– Druže Tomašu, ti si doduše meni sastavio govor i onu zakletvu, nu ja ti mogu iskreno reći da ne razumijem kako bismo to mi propali?

– Eh, tako… mene bi otpustili iz službe, pa onda sve nas kolovođe odvezli “na šanac” na kojih dvadeset godina!

– Ta zar smo, zaboga, razbojnici? – raskolači Pepo oči.

– Nešto slično. Po današnjem društvenom shvaćanju razbojnici duševni…

– Onda je naš posao nevaljan, zao.

– To baš ne. Sokrat je propovijedao vječne istine, atenski mekopuci i cincari ubiše ga otrovom. Galilej je dokazao da se zemlja okreće oko sunca, spališe ga na lomači.

– Pa šta imadu danas od toga Sokrat i taj drugi?

– Danas imadu to isto kano da umriješe i običnom smrću. No ljudi ih drže mučenicima vječnih ideja koje su širili i koje danas vladaju svijetom.

– Hvala lijepa, ja baš ne bih htio biti takvim mučenikom!

– Nu, što bi na primjer ti uradio kada bi nas izdalo i pred sud pozvalo?

– Pobjegao. Ali šta? Ukrotio bih ja gospodu, znaš onako, miteći ih.

– Ali uzmimo: kada pobjeći ne bi mogao, a podmititi se ne bi dali?

– Hm, ja napokon, kada bi cijela stvar došla na vidjelo, valjda ne bih bio ništa kriv?

– Nego tko?

– Tvoju kožu bi olupili; a mi drugi? Reklo bi nam se da bijasmo luđaci…

– Vrlo mudro, ladanjski gospodičiću. A takvi ste svih vas jedanaest!…

Ladanjski gospodin je vidio shodnim da zašuti.

Kolovođe Motike izdaleka ugledaše u neobičnom svjetlu školske prostorije.

– Kod mene će biti nekakvi gosti, pokročimo brže – reče Tomaš.

– Ali ja neću ići u kuću ovako razoglav.

– Aj, tko će te za šešir pitati? Ajde samo – uhvati ga Tomaš za ruku.

Smijeh i vesela cika, pak udaranje na glasoviru odjekivaše iz školskih prostorija. Nekoliko danguba i noćnih klateža pronašlo je potrebnim zijati u mjesec pred školskom zgradom i slušati neobične goste koji dođoše danas iz dalekih strana.

Učitelj i gospodin Pepo približe se napokon k školi.

– Dobru večer, gospodine učitelju! – skidoše klobuke dangube.

– Kod mene ima stranaca? – upita Tomaš.

– Da, puna kola gospode se dovezla – reče netko.

– Kakva puna kola? – pobije ga drugi – gospođa i dva gospodina dovezoše se.

– Onda laku noć, Tomašu! – dahnu Pepo.

– Ne budali! – Rinu ga učitelj pred sobom kano otac dijete kada ga goni u kuću.

VI.

Ladanjski gospodin i Tomaš stupivši u školski dom nađoše veselo, mlado društvo u najbujnijem viru zabave kakve ne poznavahu članovi Motike. Upoznaše tu profesora Vinka Lučića, zaručnika Sofijina; Otona Habera, apsolviranog gradačkog pravnika, gospodičića aristokratičkog ukusa bez zanimanja, i napokon Pepo upozna gospođu udovicu Katu, ženu plavušu od kojih dvadeset i osam godina, stvorenu za život i raskoši.

Vinko Lučić bijaše mladić srednjega, čvrstoga uzrasta, plavokos, velikog sivomodrog oka, lica okrugla, nosa izbočena. Živ kao munja, govorio je hitro, ali jasno i krepko; dočim u Otona Habera bijahu crne, glatke, svijetle kose, lice blijedo, dugoljasto, oči male i crne kao žižak, nos dugoljast, zavinut. Govorio je hladno, razborito i polagano, zatežući glavnijim riječima u izreci. Bijaše pratiocem gospođe Kate, njezinim prijateljem još od mlađih dana. A Kata? To vam bijaše prava amazonka današnjega udovičkog pokoljenja. Pa, ako je djevojka poput Sofije sanjarenje mladenačkoga života, to je udovica poput Kate uživanje muževnosti. Oko, čas bistro i nevino, čas zamamljivo, namigušavo; čas rastvoreno puno nekakve vlage kano da se u njem kriju sve miline i sav čemer prošloga života; čas pako nebrižno i nehajno kano da čitav svijet struji rijekom ispod njezinih nogu. Takva vam je Kata, takvo vam je čitavo njezino biće.

– Tomašu, ti si mi se postarao, vrlo postarao – bijahu Katine riječi kadno se cijela družba upozna.

– Nas dvoje pravi kontrast. Ja starim, a ti mladiš, kako vidim.

– Ah, mladim, da – uzdahnu koketno udovica ošinuvši ispod oka Otona, i ja sam ti skoro stara, pročitana knjiga, koju će ljudi baciti u arhiv da je prašina izjeda… – tužakaše Kata, kako običaju sve udovice tužakati.

– Ja bih takvu knjigu, kada bih je pročitao, dao vezati najfinijim vezom i postavio bih je među prve u svojoj knjižnici – reče Vinko.

– Pak šta onda ako knjiga u lijepom vezu stoji za paradu u ormaru? – umiješa se Sofija.

– Ako tko izboran dođe, posudi mu se na čitanje – reče polagano Oto.

– Ja ne bih takve knjige dala nikome čitati. Kada bih je malo zaboravila, opet bih je uzela iz knjižnice i čitala – usprotivi se Kata Otonu.

– Po mom sudu dobro si shvatila cijelo biće žene. Ona zaista niti nije drugo nego knjiga. Govoriš da je samo uzmeš čitati. Dočitaš li je, ako je nešta obično i jednostavno, baciš je na budžak i ne pitaš više za nju. Je li zamršena i učena, zaviriš češće u nju. Knjigama štono su u bogataša suđeno je da ih vežu u fine korice. Nu zar je bolja sudbina gledati staru knjigu u finim koricama nego bez korica ležati u prašini na tavanu – rastumači Tomaš.

– Moj je običaj da rabim i čitam knjigu dok se dade i dok ne postane dosadnom – ustane Oto i prođe mimo udovice do glasovira, na što se ona zamisli i uzdahne.

– A kako vi mnite, gospodine vlasteline? – upita preko srca udovica kano onaj komu se iscrpio predmet razgovora.

– Ja, ja, gospođo uopće malo čitam; što mi prijatelj Tomaš posudi, to pročitam – odgovori nevino Pepo.

Udovici zadršću usne na smijeh.

– Gospodina vlastelina zastalno zanimaju samo gospodarstvene knjige?

– Ne, gospođo, ja ne gospodarim po naputku gospodarstvenih knjiga, pa stoga ih niti ne čitam.

– Nego kojih se vi uzora držite u ekonomiji? – uleti u pitanje Vinko.

– Uzori? Uzori? Kakvi uzori? Ja se držim uzora sam sebe i onako kako moji pređi gospodariše.

Vinko i Oto pogledaše se kano dvije kokete, a Tomaš migne kćeri i udovici Kati. Ove zajedno s Tomašem udaljiše se da spreme ležište gostima. Sada je došla među ladanjskim gospodinom te Vinkom i Otonom posve druga stvar na dnevni red.

Otonu zape oko među knjigama na stolu o nekakvu njemačku brošuru pod imenom: Kako da ne dolazi čovjek od majmuna?

– Gledaj ti, gledaj! Ne bi li učitelj još darvinistom bio i dokazivao svojim slušateljima odnosno djeci da čovjek dolazi od majmuna? – nasmija se Oton.

– Pa i jest, i ja držim, a ima nas i više ovdje koji držimo da je tomu tako, i da je praotac Adam orangutan bio! – skoči žestoko ladanjski gospodin.

Vinko i Oto pogledaše se u čudu. Taj ladanjski gospodin za koga malo prije držahu da se sva njegova intelektualnost sadržaje u kolendaru Zagrebačkom šoštaru, a sada tvrdi da je Adam orangutan bio, zabezeknuo ih je oba.

– Eppur si muove! – klikne Vinko.

– Kreće se, jest – zamrmori Oton i zavrti se na svojoj peti.

– Vi ćete, gospodine vlasteline, i bezbošcem biti? – upita Vinko.

– Kako bezbošcem? – ispravi se Pepo.

– Ne vjerujete da postoji Bog?

– Ja ni u šta ne vjerujem što se ne može dokazati da postoji.

– Ali kad bih vam dokazao da Bog postoji kao i urar što je izradio ovu džepnu uru – izvadi Oton sitan satić iz džepa; – i kad bih vam dokazao da Adam ne bijaše orangutan kano što i vaši djedovi ne bijahu magarci, vi biste tada morali protudokaze navesti.

Pepo problijedi. Prva muka na koju ga metnu Motika. Ti “dokazi i protudokazi”, već kano gole riječi, smetoše ga, nu “njegovi djedovi magarci”, to ga je spasilo, jer je planuo.

– Gospodine, opozovite riječ da ne bijahu moji djedovi magarci! – vikne smeteno ladanjski gospodin.

Oton i Vinko da ne pucaju od smijeha.

– Kako opozovite riječ da ne bijahu magarci? – uzme na nos pitati Oton – što da kažem, jesu li bili, nijesu li bili?

– Da nijesu bili! – dahnu Pepo.

– To ne mogu! – utaknu Oton hladno palčeve u hlače džepova.

– Jest, to ne možemo opozvati – šetaše se Vinko.

– A zašto? – osovi se vlastelin.

– Zato jer vi ne opozivate uvrede na sav ljudski rod da mu je pradjed orangutan bio. Ja pako volim, ako smo već od životinja postali, ja volim da postanemo od domaćih nego tamo od azijatskih kojih i ne poznamo! – reče odlučno Vinko.

– Dapače, ja još više tvrdim – opet će na nos Oton – da takvo metamorfoziranje vrlo hitro biva, pa ako vi ne vjerujete u bit Boga, a tim se baš mi ljudi odlikujemo na primjer od domaćega štakora, pa pretpostavivši da su vaši pradjedovi magarci bili, to vi već postajete štakorom…

Pepo raskolači oči.

– Oprostite, to je po analogiji vaših nazora! – reče Vinko.

– Vrag nosio analogiju i nazore! – pograbi ladanjski vlastelin stolac – vi štono ste istom došli u naš kraj, da vi vrijeđate mene koji plaćam porez, koji brojim pedeset devet parcela posjeda, koji sam općinski odbornik i vlastelin toga mjesta, koji dajem Bogu božje a caru carevo!

– Oho, sad priznajete Boga kad mu njegovo dajete!

– Ja ništa ne priznajem, ni Boga, ni ljudi – ja porez plaćam! – vrisnu od ljutine Pepo i poleti onako razoglav napolje.

Tomaš ga sastane na hodniku.

– Kamo, Pepo, kamo? Još ćemo koju čašu? – ustavi ga Tomaš.

– Idi k vragu! Ja porez plaćam, ja porez plaćam! – vikaše kano bez glave i gologlav istrgnu se Tomašu te poleti napolje.

– Nu, što je to moglo biti među vama, gospodo, da taj čovjek kao bijesan leti iz kuće? – zapita tiho Tomaš, uljezavši u sobu.

– A ništa, ništa… mala prepirka, nas dva je skoro izbio taj ladanjski gospodin dokazujući “sa plaćanjem poreza” da ljudi dolaze od majmuna i da ne postoji Bog!

– Ma zašto ga ne tražismo da nam pokaže poreznu knjižicu? – daviše se u smijehu Vinko i Oton.

Tomaš se ugriznu za usnicu i šućaše.

VII.

Ej Jelko, dušo kuda mi ti tako žurno? – viknu jedan od mladića štono se bijahu uvalili u travu jesenskog poslijepodneva.

– U dućan – odvrati snaša koja je prolazila stazicom mimo.

– A što to stišćeš u ruci?

– Nekakva pisma od gospodina vlastelina Pepe.

– Ded ovamo da vidimo.

– Zlatni zaručniče – usklikne drugi od mladića – takvim li ti okom gledaš u budući bračni svijet: Ho, ho! Vinko, neka se veseli Sofija.

– Ah, Sofija! – mahnu rukom Vinko, nisu pak vazda bračne dužnosti na dnevnom redu, osobito kada su u tom kraju vrlo lijepe snaše!

– Kako mi se vidi, neće najljepše sunce grijati u budućnosti tvoju Sofiju! Ovakvi idealiste prvi su prevratnici i vjerolomci – zagunđa Oton, podignuvši laktove pod glavu.

Uto se približi Jelka do mlade gospode.

– Sjedni, dušo – uhvati je Vinko za ruku. – Ded pokaži taj smotak papira!

– Kako bih sjela; eno na livadi moga Jankice, vidio bi, a onda rogobor i graja. Za ove papire rekao mi je gospodin Pepo da ni pod živu glavu nikomu ne predam do gospodinu učitelju.

– Ne boj se ti ni Jankice ni Pepe – pritegne je silom Vinko u travu. Mladići odmotaše papir.

– Čitaj, čitaj – usklikne čudom Oton – Motika, novine darvinističko-socijaldemokratičke sekte! A, to je dakle taj studij komu posvećuje tvoj otajstveni tast svaki dan po četiri sata zaključavši se u sobu!

– Dalje, dalje! Članci?

– Uvodni članak: što hoće i što traži Motika? Drugi članak: motiv i temelj naše sekte. Treći članak: pravila i komentar im. Podlistak: priče iz ljudskoga života drevnih majmuna. Novosti: bijele vrane u našem kraju. “Igla i motika” itd. Bijele vrane u našem kraju: kod građanina Tomaša bave se dvije vrane iz visokoučena svijeta. Jedan se zove Vinko, drugi Oton. Mi nemamo ništa drugo primijetiti nego da su te vrane jako bezobrazne. Tako su neke večeri opetovano vrijeđale i građanina Tomaša i građanina Pepu. U rodbinske odnošaje bijelih vrana sa građaninom Tomašem ne miješamo se; mudrost i uviđavnost Tomaševa učinit će svoje. Te vrane preotrovnim jezikom grakću na našu sektu.

– Ha – ha -! – baci Vinko šešir u travu.

– Znaš što mi je sinulo u glavi? – reče Oton.

– Što?

– Brišimo u svakoj stavci građanin, pak napišimo jopac.

– Joj, što će s mene biti? Dajte mi ta pisma natrag – usprotivi se Jelka.

– Ne boj se, dušice; ne boj se ništa. Ovamo ih. Brišimo i pišimo.

Za malo vrijeme vrvjela je Motika samim: naš jopac Pepo, naš stari, iskusni, mudri jopac Tomaš, jopac, lukavi Imbrica itd.

– Tako, sada to predajte gospodinu učitelju, dušice.

Jelka ostavi mladu gospodu i ode prema školi. Mladići mučahu jedno vrijeme.

– Ja bih sudio da je tvoj budući tast vrlo opasnu školu ustrojio – reče Oton.

– Opasnu po sama sebe. Kada dođe stvar na vidjelo, otpustit će ga. A što je motiv toj ludoriji. Takozvana novovjeka prosvjeta! – odvrati Vinko.

– Da sam ja tomu staromu zvekanu budućim zetom, za dobe bih ga odgovorio od takve škole štono k ničemu ne vodi.

– Slobodno neka tako radi budući mu zet – tiše će Vinko.

– Šta? – trznu se Oton – ne razumijem te.

– Moja zadaća izlazi na iste rezultate kao i tvoja s Katom, Otone. Samo što ja trgam cvijet u pupoljku, a ti ocvalu ružu. A Sofija mojom ženom, kao i lijepa udovica tvojom!

Oton razvali oči skrstivši ruke na krilu.

– O, ti božanski profesore, ti stupe historika, ti anđele idealâ, ti uzore morala! To li je zadnji cilj tvojih žestokih ukora tobož na razuzdan život nas ostalih; ti previjani hipokrito!

– Molim te, ne viči toliko. Poslije možeš kada se odnesemo odavle. Mogli bi nam obojici socijaldemokrate raščinjati kožu – uhvati Vinko Otona za koljena.

– Nu, prijatelju Vinko, s djevojkom nije tako lasno dokrajčiti poslove kao što je s udovicom koja drugoga ne traži no da si joj ljubavnikom.

– Zar tako ne može i kod Sofije biti? – nekako plaho promrmlja Vinko.

– Ja mislim da ne. Djevojka je svoje glave; ljubi te neopisivo. Sve me više iznenađuju tvoje riječi. Plašim se kao što se čovjek plaši svakoga nepoštenoga djela.

– Nepoštena djela ove vrsti danas su na dnevnom redu. A u našem mladenačkom životu nijesu li već krepostima proglašena? To barem bijaše tvojom lozinkom. A sada onako izdaleka naslućujem kano da ti se hoće postati mojim dušobrižnikom – sarkastično će Vinko.

– O tom kasnije. Nu sada mi najprije reci razloge tvojoj namjeri.

– Razlozi? Dobro, evo ih: prvo, Sofija je nekakva otajstvena kći svoga oca; bit će nezakonito čeljade, jer o svojoj majci nikada ne govori. Drugo, njezin otac me prezire, i kad god navrnem riječ o braku sa Sofijom, on, kano da to ne spada na stvar, prelazi na drugi razgovor. Napokon, ti si pravnik pak znaš što već rimsko ženidbeno pravo pita: da žene nešto doprinesu za olakoćenje bračnih tereta. Sofija, kako mi se čini, ne može ništa donijeti!

– O, ti veliki idealisto! Šuti, šuti, molim te. Sve to ne vrijedi ništa. Ja, kada bih se mislio ženiti, od žene ne bih apsolutno ništa tražio. Jadna li muža koji ne može sebe, ženu i djecu opskrbljivati. Radije neka napusti brak. Iskustvo uči da su mnogo nesretniji brakovi gdje žena bogatim mirazom potpregači muža.

– A zašto ustaješ? – upita Vinko.

– Polazim s udovicom na izlet – zijevnu Oton.

– Ne zavidim, ali držim da će mrki Tomaš doskora naše društvo rastjerati. Prekjučer me iznenada oštro zapita da li ja znam što ti i udovica Kata namjeravate?

– Evo je, baš dolazi – promijenjenim će glasom Oton.

Vinko skrene oči onamo otkuda je Kata išla, nabije klobuk na glavu, te oba pođoše u susret gospođi koju odavaše lice nekako žalosnom, a modre pruge ispod očiju kano da bacaju sjenu na sumorno i blijedo lice.

VIII.

Kada je Jelka predala Tomašu pisma što mu ih šalje gospodin Pepo, pa kada je Tomaš zavirio u njih te vidio kako su olovkom išarana, položi ih hladno na stol, upitavši Jelku:

– Jesi li se gdjegod sastala s mladom gospodom?

– S mladom gospodom? – zarumeni se snaša – tamo kraj bašče na tratini leže.

Tomaš nije progovorio ni riječi. Njegova slutnja posta umah istinom. Nu na obrazu mu nijesi mogao opaziti ni najmanje promjene. Snašu otpusti i uđe u sobu gdjeno pletijaše Sofija, a udova Kata redila odijelo spremajući se nekamo; a napokon, kada bijaše sa sobom gotova, izađe napolje.

Tomaš mučeći šetaše sobom, gvireći ispod oka na djevojku, napokon se ustoboči pred njom.

Sofija se nekuda zamislila, i malo da se ne lecnu pred ocem.

– Sofijo, nešto bih govorio s tobom – reče Tomaš hladno.

– Oče, rada slušam, izvoli.

– Jesi li zaručnica toga mladoga profesora?

– Zaručismo se kod tete.

– Ovakve zaruke ne znače ništa. Mladomu se profesoru hoće pustolovlja. Ti bi mogla danas-sutra još gorko plakati. A tvoja teta? Ni najmanje se nemaš u nju ugledati.

– Oče, krivo sudiš Vinka. On ne misli zlo, a niti ja smijem sumnjati da bi on… – zapenta djevojka i zavrtješe joj se suze u očima.

– Sofijo, ukratko želim od tebe da stvar privedeš koncu. Misli li taj gospodin profesor pošteno s tobom, a on neka te vjenča. Ovako da se za tobom klatari, ne dopuštam. Katinim gospodarom nijesam, stoga ću joj skoro otkazati gostoljublje. Čemu vodi da se taj juratuš povlači za njom? Jednom riječi: nejasno tvoje stanje ima se k bistromu koncu privesti, a tetka neka izvoli… – pokaže Tomaš na vrata.

Sofija čas rumena, čas blijeda, napokon prikri rukama obraze i odgovori jecajući: – Ta što misliš tim, oče? Zar ja mogu od Vinka tražiti da mi označi dan i uru kada će me vjenčati? Otkuda mi to pravo?

– Otkuda ti to pravo? – prekine je Tomaš, saževši očima – možda već imaš to pravo…

– Ne razumijem te, oče – skoči Sofija sa stolca.

Tomaš ne odgovori.

– Tetu ćeš uvrijediti što je tjeraš. Ta tolike sam se godine ja u nje nalazila i, da pravo rečem, odgojila.

– Ne tjeram nju. Ali ne trpim da se uz nju vucare ovakve mlade jogunice.

Opet zamukoše oboje. Tomaš šetaše, hladan i miran, napokon će završiti:

– Dijete, ja mislim samo dobro po te. Nijesam ja kriv što te mjesto mene ne puti ona koja te je rodila. Ona to prepušta svojoj sestri a tvojoj tetki Kati, dočim tvoja mati nekuda isto takve dane boravi kano i udova Kata. Tebe bih želio od toga prokletstva spasiti, zato ću raditi kao otac, pamti! – I Tomaš uzme šešir i papire da otiđe od kuće, ali u taj čas padne Sofija na koljena pred njim:

– Oče, dragi oče! Izmiri se s majkom, potraži je u svijetu, uzmi je k sebi, pozakoni je! Nestat će prokletstva, i božja sreća i blagoslov vladat će među nama!

– Nikada! – digne svečano Tomaš ruke uvis – nikada! Prokletstvo paklenim ključevima zabravljeno nikada više ne postaje božja sreća i blagoslov! Ustani, dijete moje, ovo tvrdo srce koje je okamenila tvoja mati neće rastopiti suze. Taj tvrdi kamen mrzi suze i plač, ma bile od vlastitog djeteta! A tvoja mati? Možda već Bogu račun daje, a ja kod njega neću je tražiti.

Tomaš ostavi kćer da kleči i ode napolje. U lice mu je udarila jedva vidljiva rumen.

Otputio se u sjednicu svoje sekte, u Pepine dvorove.

Za deset časova iza toga kucne Vinko na vrata i uđe u sobu, našavši samu i zaplakanu Sofiju.

– Hvala bogu, jednom smo ipak sami, ljubazna Sofijo. Otac je otišao, tetka i Oton… – nu smotrivši djevojčine zaplakane oči, zape mu glas.

– Sofijo, mila moja Sofijo, što ti je? Ti si tako blijeda, ti si plakala?

Djevojka mu poda ruke. Uzvišena tišina zavlada oko njih, samo se mogao čuti lagani kucaj trepetaljke na uri.

– Vinko, zaručniče – upre u nj velike i plahe oči Sofija – Vinko, spasi me, ja sam najbjedniji stvor na zemlji! – klone jecajući.

– Spasi me? Ta kakva to najedanput navala? Što bijaše?

– Otac me napao da nas on već ne može gledati, da ćeš me ti prevariti, da ja imam pravo od tebe zahtijevati da me što prije vjenčaš, inače valja sve prekinuti. Oh, ja sam te branila, a niti izdaleka ga ne shvaćah kakvo bih imala prave tebe nutkati na vjenčanje u stanovitom roku, van ako sama žarka ljubav podaje takvo pravo.

– Jest, ljubav! – planu mladi profesor. – Ti moraš imati pravo tražiti od mene i ja ću te vjenčati – te obujmi graciozni djevojčin lik.

– Ti imaš pravo od mene sve tražiti, ostaviti oca i majku, cijeli svijet i poći za mnom na more, u gore, u pustoš i ravnine – šaptaše iznova provirućom strašću mladi profesor kadno je već zapalo sunce, gladeći zlatokosu djevojčinu glavu koja mu se stidno sklanjala na grudi ne usudivši se niti oči podići prema Vinku.

– Oh, ti si tako dobar i tako zao i tako dobar… – pentaše plivajući u blaženstvu djevojka, ne razabirući ni sama smisla svojih riječi.

Pred vratima začuše smijeh i nemilo se trznuše. Vraćaju se Oton i udovica Kata.

– Oh, ja bih se sada najradije povratio u općinski hrastik kada se počne svijati mrak – šapne Oton udovici.

Udovici zadršću usnice i udari lagano Otona lepezom po obrazu.

Uniđoše.

– Aj, aj, vi mladići sami, nikoga u kući? To mi se ne mili – našali se udovica.

– Ja se više bojim za starije nego za mlađe – odvrati Vinko poglednuvši Otona.

U čas kadno se u školničiji ovako bockahu, bijaše u Pepinim dvorovima najburnija skupština sekte Motika. Poštovani utemeljiteljni članovi ne počitavahu više svoga meštra Tomaša onim pijetetom kako je to bilo prije. Mnogo je proti Tomašu radio i sam Pepo. On naime držaše da nije pravog veza među njima, dapače čitavom sektom i Tomašem kada nije umah otpravio svoje goste iz kuće pošto su uvrijedili građanina Pepu.

Najprije majstor Imbrica Nabrgoj donese prijedlog da se primi među utemeljiteljne članove nekakav boležljivi gimnazijalac onoga mjesta. Imbrica je opravdavao svoj prijedlog vlastitim svojim iskustvom. Reče: – Taj mladić je moj klijent; ja mu krpam hlače i kapute, pa sam se osvjedočio da je mudra glavica i sasma je upućen o našim naucima.

Tomaš se opiraše žestoko tomu. Najprije se to protivi pravilima društvenim. Zatim nije voljan djecu uzimati u sektu jer djeca se ne mogu ni na šta obvezati.

– Kako obvezati? – planu građanin Pepo – a na što se ti obvezuješ kad tvoji gosti trgaju novine Motiku na putu te ih čitaju; nije li to izdajstvo?

– Šta? Šta? – zinuše utemeljiteljni građani.

– Jest, građani – nastavi Pepo – danas je Jelka nosila Motiku Tomašu, a njegovi je gosti oteše, pročitaše, naderaše nešto na njoj olovkom i vratiše natrag.

– A-a! Toga je već odviše! – rezoniraju sektaši.

– Građani – hladno će Tomaš – ako je tako što Pepo kaže, nisam ja kriv nego sam Pepo. On najprije treba znati po kom šilje novine. A mi sami već negdje zaključismo da novine od člana do člana zapečaćene kolaju. Kakav je Pepin pozudanik, tako se i s novinama događa. Ovomu pouzdaniku nijesu samo mogli moji gosti oteti novine nego i tko drugi, Dapače, neka pita Pepo svoga pouzdanika nijesu li i u selu seljački dečki pregledavali te novine, nu na sreću ih ne razumjeli. Sudite dakle, građani, na kom je krivnja?

Nu na to pitanje nijesu jasno odgovorili sektaši, samo zaključiše da se ubuduće vazda zapečaćena Motika šilje od člana do člana. Onaj boležljivi gimnazijalac bude primljen u sektu s jednim glasom većine, na što ga i umah dovedoše iz neke prikrajne sobice Pepinih dvorova gdje je na odluku čekao. Očevidan znak da ugled meštra Tomaša pada. Nakon toga bude zaključeno da svi članovi uklone iz svojih soba takozvane svete slike, a učitelj imade prvi ono što je u školi bud kojim načinom odstraniti.

Učitelj Tomaš boraše se proti ovoj posljednjoj odluci svoje sekte, ne zato možda što se od njega traži golema žrtva nego stoga jer neće moći razloge navesti zašto odstranjuje slike što su službeno i po oblastima tamo postavljene. Razloge ne može kazati radi tajnosti društva. Zato bi ga mogli još luđakom proglasiti. Nu Tomaš je uvidio da se žestoka opozicija digla na njega, a bio je svjestan da ta masa od sektaša, počevši od milostivoga ladanjskoga gospodina pak tamo do krojača Imbrice Nabrgoja, ne vrijedi da mu nokte obrežu na nogama. Sada se Tomaš mogao osvjedočiti kako je lasno naći pristaša za kakvu ideju, ali i kako je mučno naći pristaša što će ideju proniknuti i razumjeti. Njegova sekta – to bijahu ludi vikači koji će ga prvom zgodom, samo od želje i slavohleplja za imenom opozicije, izdati… Nolite jacere margaritas ante porcos.

Zatim je zahtijevao jedan vrlo primitivan sektaš, bivši kapral u austrijskoj vojsci, mjesni kicoš, kartaš, muktojelica, te dozlaboga lijenčina, da se njegov užasni pamflet na mjesnoga župnika i njegovu gazdaricu primi u Motiku. Taj pamflet bijaše pisan onakvim stilom kakvim običavaju pisati vojnici svojim rođacima, znancima i ljubeznicama iz tabora koji jedva štogod načarkati znadu.

Svi su zahtijevali da se to primi i pitahu slavnu redakciju: zašto primiti nije htjela? Imbrica Nabrgoj i gospodin Pepo ispričavahu se da su oni hotjeli primiti, nu da meštar Tomaš nije pod živu glavu dopustio radi tobožnjega nekakvoga dostojanstva lista.

– Jest, dostojanstva! – ustade Tomaš. – Onakav se članak ne može primiti, jer njim postaje Motika smetištem, a ne listom. Za slučaj ako se taj članak primi, ja istupam iz redakcije, te sekta neka drugoga bira, pridržavajući članom i nadalje biti.

Sektaši mukom zamukoše. Molio je riječ boležljivi gimnazijalac: – Zakleo sam se biti u sekti, vršim pravo građanstva i članstva. – Govornikov glas bijaše siputljiv i sićušan, nu prodirao je u srca kano kad sušičast diže svoj glas. – Pravila, smjer i ideje društva su mi poznate. Čudim se, dakle, kako utemeljitelj, meštar društva može nekakve razlike navađati, nekakva dostojanstva? Mi ne poznajemo po strogoj dosljednosti kakvo zlo postoji. Mi tvrdimo da je zlo dio dobra, a nuždan dio koji sebičnjaci razlikuju. U nas ne ima razlike međ prostaštvom i tobožnjom finoćom, među bogatstvom i siromaštvom. A građanin Tomaš, meštar ove sekte, hoće razlike praviti. Članak o župniku i gazdarici ima se primiti u budućem broju.

Sektaši podigoše na ruke novoga člana; članak kapralov imao se uvrstiti na čelu lista, a u redakciju mjesto Tomaša bude izabran boležljivi gimnazijalac, imenom građanin Filip. Prema tomu promijenio se § 4.: mjesto Tomaša stupa u redakciju Filip. Umah poslije toga zahtijevaše Tomaš da se i § 10. promijeni, naime da se izabere najviši glavar i voditelj društva, jer on je odsada samo prosti član društva, kao što i svaki drugi.

Sa zadovoljstvom bude taj prijedlog primljen i na mjesto Tomaša izabran Pepo, ladanjski gospodin. Tko se pako sjeća diplomatičke Pepine glave, kako je on znao s pomoću svojih odojaka i purana uvući se među općinske odbornike, kako je dapače ondje igrao ulogu najbistrije glave, znat će otkuda i taj vjetar u darvinističko-socijaldemokratičkoj sekti duje. Tomašu puče pred očima; nu on je tek hladno glatkao svoju dugu bradu.

Posljednje što još predložiše skupštinari bijaše zahtjev na Tomaša da što prije odstrani svoje goste, pogibeljne sekti i njezinim idejama. Taj prijedlog razglabaše Imbrica Nabrgoj.

Tomaš je šutio do konca skupštine te otišao tiho kući, dočim drugi ostadoše na gozbi kod ladanjskoga gospodina, novoga pokrovitelja darvinističko-socijaldemokratičke sekte.

Kada je Tomaš došao u školsku zgradu, hitro se rastavi sa svojim gostima i Sofijom, izmijenivši s njima tek nekoliko riječi.

Sofija i udovica Kata odoše u svoju spavaonicu.

Vrata se otvore, a Tomaš mrka lica uđe u sobu.

– Kato – mrko će on – ne shvaćaj da te mislim vrijeđati. Ali tvoj život mi se ne mili. Napokon, ja se ne skrbim za nj. Nu jedno tražim: da me ne sablažnjuješ pred ljudima. Ti se vucariš s mladićem, lakoumnikom i blatotepom po našim šumama, ljudi vas viđaju, tebe ne poznadu, ali svi otrovni jezici po meni šibaju. To ima prestati. A u samom meni budi neugodne uspomene. Zar da ti ponavljam život tvoje sestre? Ne. Drugo, što zahtijevam, da mi se očuva kći. Cijelo društvo, velim, da se rasprši. Tako zahtijevam ja.

Udovica Kata zadrhta čitavim tijelom, uznjiše se, problijedi i klone na stolac. Osvijestivši se nakon nekoliko časaka, reče grčevito:

– Ne dođoh k tebi rad tebe, no radi sreće kćeri tvoje. Tjeraš me, dobro, primam na znanje. Ali i Sofija će sa mnom, moje je veće pravo na nju nego tvoje. Spočituješ mi sestru, nesuđenu ženu? Odbijam, mene ništa ne veže s njom.

– Sofija neće nikada s tobom, i ja do čitave te tobožnje sreće ne dam ni prebijene pare. Lijepa izlika da se mogu tvoji ljubeznici klatariti s tobom. Za svoju sestru dakako da ćeš mene okriviti; istim pravom, kojim ćeš na primjer opravdati i svoj udovički život, s ljubakanjem bez cilja i svrhe; pa tomu je valjda kriv pokojni suprug, zašto prerano leže u grob?

– Tomašu! – vrisnu udovica i stade jecati.

– Zaključujem. Rekoh, ne porekoh. Laku noć.

IX.

Drugoga dana počinjala je škola za djecu, onoga sela. Djeca dolažahu u bijelom, svečanom ruhu, a zatim svrstani u lijepu redu otpute se u crkvu na zazov duha svetoga.

Tomaš bijaše nekako spokojan i bistar.

Dok je on bio s djecom kod mise, razloži udovica Otonu i Vinku da danas polazi na svoje dobro jer treba nadzirati jesenski rad svojih ljudi. A tude se ionako predugo zadržaše. Osim toga spomene Otonu i Vinku kako se već prije dogovoriše proslaviti kod nje berbu.

Oton i Vinko ne poimahu s početka otkuda tako nagla udovičina odluka. Barem se dosada ne spominjaše o odlasku. Nu dosjetiv se Vinko, te kad se nađoše nasamu, prišapnu Otonu: – Rekao sam ti da Tomaš neće dugo trpjeti vašega modernoga ljubakanja.

Vrativši se Tomaš iz crkve, opazi spremanje na put.

Kada mu je Kata priopćila tobožnju svoju odluku, prihvati je Tomaš lakonički i doda:

– Dakako, pa i praznici mlade gospode istječu. Došlo je opet gorko doba rada. – Zatim zamoli Vinka da ga poprati u vrt.

– Prijatelju – počne Tomaš – ugibao sam se svakomu razgovoru o svojoj kćeri. Vi ste mi se često podmetali otkako ste ovdje, nu ja vas ne susretah. Dopustite, otac sam joj, sada želim da smo načistu.

– Izvolite – podboči se Vinko.

– Vi zaručiste moju kćer Sofiju?

– Prije dva mjeseca.

– Koja je svrha tim vašim zarukama bila?

– Da Sofija bude mojom ženom.

– Vi ste profesor historije i filozofije? – ironičkim glasom upita Tomaš.

– Jest, profesor.

– Tim gore. Vi ste, gospodine profesore, lažac i himbenik! – viknu silnim glasom Tomaš, upiljivši sijevajuće oči u Vinka.

– Gospodine učitelju? – zarumeni se profesor.

– Kakav učitelj? Školnik, recite! A kako je slatko prevariti tu školničku jogunicu, tu Sofiju, najboljim ljepkom – zaručničkom krinkom!

– Tko vam tako reče? – problijedi Vinko.

– Vi jučer u jedanaest sati navečer svomu prijatelju.

Vinko klonu. Bijaše poražen.

– Prisluškivaste dakle? – dahnu ukoravajućim naglaskom Vinko.

– Prisluškivah slučajno, pa se ne kajem.

Vinko čvrsto uhvati obje Tomaševe ruke: – Prijatelju, čujte, istina je, kipi iz srca.

– Kipi iz srca – prekinu ga prezirno Tomaš – tim prije će ishlapiti.

– Neće, tako mi svega na svijetu! – zakune se Vinko.

– Da čujemo.

– Prijatelju Tomašu, ja sam vrlo tašt, ali pokvaren nijesam. Mojoj taštini godi da se pred svojim prijateljem nečim pohvalim. Tomu i ničemu drugomu pripišite one riječi što ih čuste. Ja pako mislim ženiti Sofiju prije nego izminu dva mjeseca. Kunem vam se i zadajem vam poštenu riječ! Vjerujte mi, prijatelju, i potvrdite da mi vjerujete!

– Volim ne vjerovati vam. Danas-sutra biste se mogli smijati onoj školničkoj ludi kako ste je nasamarili u lijepim nadama za svoju kćer. Međutim, ja sam se na sve pripravio, održite li vi svoju riječ ili ne. A gledat ću na to pripraviti i svoju Sofiju.

– Kako Sofiju? Zar ona ne polazi s tetom?

– Da, s tetom! Toj teti pripišite i udes Sofijin. Pa da nije ta ćudoredna duša teta možda većim uzrokom svemu tomu nego ste sami vi, dvojim da biste više predavali historiju naroda i veliku filozofiju.

Vinko se prestravi na te nemile prijetnje.

– Vidim, vidim kakva ste kukavica. Ali ja bih vas ustrijelio, tako meni, po vašoj zakletvi, svega miloga i dragoga, tako mi moje kćeri; ustrijelio bih vas kao vižle.

U toj prijetnji bijaše Tomaš grozan. Oči mu se raširiše, a zjenice kano dvije sulice zabodoše se u Vinka. Cijelo mu tijelo kano da se nagiblje naprijed, na, sada će jurišati na svoju žrtvu.

– Ona više ne ide od mene – nastavi Tomaš – no održite li vi svoju zadanu riječ ili ne, da ne bude zablude, moja kći je nezakonito dijete…

I kano da se Tomaš udubao sam u se i u svoj život, sjednuvši na klupčicu u vrtu ovako se zanese u prošlost:

– Bilo je prije sedamnaest godina. I ona bijaše Sofija, majka moje kćeri. Bio sam austrijskim časnikom. Upoznah se s djevojkom otmjena i bogata roda. Sablja slatko zveči u ženskom uhu, naposeb u uhu taštijih i lakoumnijih žena. Bijahu dvije sestre s udovicom majkom. Druga sestra, to je današnja Kata. Sofija me ljubljaše strastveno i žestoko. Od onda je meni ljubav ženska luda bajka, kano i zakopano gavanovo blago pod pranikovim plamenom. Sofija zanosi. Majku joj nešto stislo i starica umre, namirući lijep imetak kćerima. One godine, 1861, znate kakve su ideje pokrenule Hrvatskom. Ja sam bio lički sin, i prem austrijske vojske časnik, mrzio sam je i prezirao. A to se nije slagalo. Morao se vjenčati s njom, kano pop sa svetom materom crkvom; morao joj biti vjeran, kano vrag paklenim mukama. Bio sam mlad i vrela glava. Uz tako zasađena čuvstva u svom srcu, odlučio sam napustiti vojništvo, a na Sofiju, kano samodrugu sestru, pripao lijep imetak. Pa nikad boljega, sabljicu na klin, pa lijepo odgajaj dječicu, budi valjanim i skrbnim ocem obitelji, mužem koji ljubi te čitavim i neustrašivim Hrvatom, što vojnička služba ne dopušta. Ali jok, ja nadesno, Sofija nalijevo, ili obratno. Nikako zajedno ni usporedno. Bližilo se vrijeme porodu. Ja njoj nosi knjige što naročito o tom govore, da pobudim u njoj uzvišena materinska čuvstva, nu Sofija tih knjiga ni otvorila nije. Uopće nikada nije rado sa mnom govorila o svom budućem porodu. I mi bijasmo zaručeni. Spominjah da se vjenčamo prije poroda, nu ona otezaše dosta dosjetljivim razlozima, vanredan pojav u žene, otezati sa ženidbom. Bit će poslije poroda, mislio sam ja. Nekoliko dana pred porodom ostavih vojništvo. Da je iznenadim, dođem preobučen k njoj. Ona razrogači oči. – Ti nijesi više časnikom! – Zakuka kada joj otkrih svoju odluku i počne plakati. Ja ju, dakako, tješih, ali zaman. Postade hladnom, da ne rečem: preziraše me. Ja zdvajah. Bit će bolje kada dođe porod na svijet, i svanut će nam sunce sreće. Tješih se ja. Molio sam za sretan porod njezin, na što se možda ona sama sjetila nije. Zanosno joj razlagah i tumačih pokrete političke ideje godine 1861, da joj tim opravdam svoj napust austrijskog časništva, nu ona to ili nije htjela ili nije mogla razumjeti. Jednoć se sastah sa svojim zemljakom iz Like. On bijaše u ono doba prvakom vladajućih ideja. Začudi se da zabacih vojnički sjaj, da će rijedak krajišnik tako odlučan biti, nu ne slagaše se s mojom ženidbom i otadžbeništvom. Odviše je krut i materijalističan vijek a opstojnosti hrvatskoga naroda preteške, a obzorje nad njim pretamno da ljudi opterećeni obitelju mogu biti nesebični i zasukani otadžbenici. – Vidiš, rode, ja ću ti se vjenčati samo s domovinom Hrvatskom. I na tom putu ću ustrajati. – To je on tvrdio onom stalnošću duha i oka svoga kakve nalazimo samo u odlučnih i odličnih muževa. Nu ja sam htio i svoje opravdati kako je lijepo dobru djecu, vrle sinove uzgojiti. – Vrle sinove! – nasmija se on. Nu za to se traži mnogo od matere. A bolje da smo u zarodu zagušili svaku misao na brak nego da smo rodili pol rđe samo… Iskustvo nas uči. – Jednoć sam toga otadžbenika upoznao i sa svojom zaručnicom. Kada se nađosmo nasamu, prasnu ona u glupi smijeh: – Zar je to tvoj ideal! Hvala lijepa. Pričinja mi se kao zmaj ili divlji mačak! – I smijaše se bez kraja i konca. Boljelo me to kano da si mi uda polomio. Nehotice se sjetih riječi svoga zemljaka: – Bog te čuvaj roditi rđe…

Sofija porodi žensko čedo. Za koji dan otputovalo je dijete k njezinoj rođakinji na odgoj. Sofiji sam dokazivao da nije materinski trgati dijete od svojih sisa, pak ako već i to mora biti, neka ga barem ne daje iz kuće. – Zar te ne mori strah u svakom trenutku: sada se je što zla djetetu dogodilo? – Koga mori taj strah, neka pođe za djetetom – odgovori lakonički ona. – Ovo je zvjerica – zakukao sam zdvojno u sebi. Tako vazda jedno nalijevo, drugo nadesno.

Nekoga dana je opet opomenuh da se vjenčamo. Bilo je već mjesec dana prošlo nakon poroda. – Vjenčati? Meni se vidi da se nekomu hoće mojim imetkom gospodariti! – Sofijo! – kriknem – nu ona me pusti nasamu. Uništen iziđoh iz njezine kuće, te lutah gradom od nemila do nedraga. Napokon me čeznuće posve svlada i odlučih za nekoliko dana otputovati na selo da vidim dijete. Ne rekoh joj o tom ništa. Ne vidjesmo se tjedan dana. Njezina rođakinja nije se mogla načuditi da sam bez majke došao gledati djetešce. Ubavo bijaše to čedance. Dojilja mi pripovijedaše da ga hodaju iz sela gledati kano kakvo čudovište; da bajaju kako se prepametno vidi, da će ili kratak vijek vjekovati, ili nesretno biti. – Pa tako je i pravo da ste vi prije nego mati došli moju malonošku Sofiju posjetiti – kokodakaše rođakinja – ej ta čitavi tata, čitavi tata! – a dijete pruži prema meni sitne ručice.

Vrativši se natrag, iznenadila me vijest da se gospodična Kata udaje za nekoga natporučnika. Tu se vrtjela po kući čitava austrijska soldateska. Nerado sam tada polazio kuću. Odvajkada sam znao da su vojnici šuplje, pamukom napunjene lutke. Klopotače kojima vjetar okreće. Pa ako se može kod njih već o kakvoj vrijednosti govoriti, to jedino jest ona koju bi tko dao za uniformu. Bilo je nekoliko prizora sa Sofijom koji me sve jače ogorčavahu i osvjedočavahu da je Sofija u mene tek ljubila vojničko odijelo, a ne sama mene.

Kata se udala. A natporučnik joj bijaše prvim bračnim drugom. Od nekoliko dana posta Sofija sumornom i melankoličnom. Približih se k njoj, predloživši joj da zajedno pođemo k djetetu. Nastojao sam je navesti na materinska čuvstva, opisujući joj kako nam je Bog dao lijepo dijete i da bi vrijeme bilo da se već vjenčamo, tim bolje je to na mjestu što se evo i Kata skorih dana udala.

– Šta dijete? Bog ga je dao? Hvala mu na tim darovima, ja ih ne trebam!

U meni se stinula krv.

– Sofijo, da li te je sam pakao preobrazio? Šta ti je?

– Ništa! – mahnu rukom i napusti me.

Od ovoga dana moj život postade gorak kao pelin, čemeran kao povrijeđena rana. Očito sam pogibao. Veli se da zaljubljene žene jače stradaju od zaljubljenih muškaraca. Ne mislim tako. Nema većega stradanja no potišteni ponos; ili sam ja bio ženskoga srca.

Jednoga poslijepodneva, a ne bijaše Sofije kod kuće, uhvati me stara Barbara, sluškinja od malih nogu u toj kući.

– Tomica, gospodine Tomica! – prizva me ona. – Aj venete, venete, kano posječena stabljika. Znam ja to. Došli, pa vas podsjekli, a vi ste tako dobar, tako čestit. Oj, gospodična naša pošla zlim putem, vrlo zlim – razbrbljala se baba po običaju svoga spola.

– A molim vas, što stadoste buncati? – Mahnem rukom kao da ne marim za njezine pripovijesti; pa me ipak neopisiva zvjedljivost morila.

– Buncam? ha? Gospodine Tomica! I kada se Bogu molim, vele da buncam. I kada gospodičnu opomenuh da će je pedepsati Bog: buncaš, baba – reče mi ona.

– Pa kaži mi onda šta je? – smirim se ja, a u grudima bjesnjela mi bura.

– Podsjekli vas. Znate li kako stablo podsijeku; a ono se posuši i ne plodi više. A suhim i neplodnim drvetom valja vatru naložiti, veli naš gospodin sin božji. I s vama treba naložiti vatru, gospodine Tomica, jer ste izigrani. Čemu odlagati sabljicu, sada nijeste tako ravan kano da bi vas slio od voska; pa vas i ne voli gospodična. Mi sad poznajemo u kući nekakva bratića gospodičnina; eh, kako mu lijepo stoji sabljica. A bratić, da se Bog smiluj, deseta kisela voda! Ja sam tu od malih nogu, znam za svu rodbinu, ali toga, bratića, duše mi, nikada nijesam vidjela… Hm, buncam, da, ja buncam, a vi ste blijed kano moja pregača. Koliko put morala sam vam reći da gospodične nije kod kuće, a kad tamo, gospodična je kod kuće sa svojim bratićem. Mislila sam, zašto ona ne bi bratića Tomici predstavila; a taj bratić postao tek od Katine svadbe. Ha, Barbaro, nečist je to posao, treba ga iskati gospodinu Tomici. Pa evo vam Barina buncanja.

– A čim mi možeš to dokazati? – zapitah muklo.

– Čim? Ostajte evo tu u mojoj sobi pa ćete ga vidjeti kada dođe i ostane tu. To će biti najbolji dokaz.

Pristah muče i sa stidom. Morao sam se čak i sakriti u Barbarinoj sobi.

Pade prvi mrak. Moja zaručnica dođe sva usopljena.

– Barbaro – povikne zagušljivim glasom – moj bratić će danas doći, pripravite nam čaj, zatvorite vrata i da nijeste nikoga pustili unutra. Dođe li slučajno Tomo, recite da nikoga ne mogu primiti!

Htjedoh poviknuti, nu zape mi glas. Ona hitro vesela poleti u prvi kat u svoje sobe.

– A sada će vam se objesiti na prozor i čekati, uzdišući, tobožnjega bratića – pribrblja Barbara.

Srce mi udaralo da malne probi grudi. U meni je vrila krv, ali samo za osvetom, za osvetom.

Dok ja tako, došao je bratić. Čuo sam gdje mu je s prozora poviknula Sofija koketno: ‑ Oh, umrijet ću kako te dugo izgledam. – Barbara mu svijetlila hodnikom. Ona nije znala da sam se ukrao iz sobe dok je otvarala vrata, zgrabivši negdje u kutu silnu toljagu. Barbara i tobožnji bratić bijahu uz svijeću u svjetlu, a ja u mraku. Tako upoznah nekoga časnika od Katine svadbe, i sjetih se da se taj isti najviše na svadbi oko Sofije vrpoljio. Napusti me svijest kada je htio stupiti na prvu stubu u prvi kat. Skočih da se oborim na nj, a Barbara se ukoči od užasa. On me upozna; munjevitom brzinom povuče sablju, kako dolikuje časniku, nu ja mu je toljagom izbih iz ruke; nakon što mi je nasjekao ruku vrh lakta, sablja zazveči hodnikom, toljaga prasnu na čelu moga nuzljuba, i on se skotrlja, ruknuvši grozno. Barbara baci svjetiljku i pobježe bez traga. Prestravljena doleti Sofija i stade vikati i jecati, pustivši svijeću u sredinu stuba. Poletjeh k njoj: – Ti li si majka, ti li si zaručnica? To je vjera tvoja? – Nu ona preču. Vikaše kano bijesna u pomoć. Već čuh ljude na ulici roptati, to me raspali, udarih je lagano i ona se od straha nesvjesna sruši do ljubavnika. Povukoh se kroz dvorište u vrt, ostavih grad i ne vidjesmo se nikad više.

Srce mi puče, duša podivlja. Zamrzih ljude i sav svijet. Svako čuvstvo usahne u meni, nu jedno ne: ljubav pram djetetu. Brzo osnovah i osnovu izvedoh. Dijete u njezine rođakinje uzeh, tobož da ga vodim materi u grad, pobjegoh s njim daleko; daleko. Odonda niti moje dijete, a to vam je Sofija, nije nikad vidjelo svoje majke; a niti ja svoje tobožnje zaručnice.

Moj stališ ne bijaše školnikovanje. Prije pet godina dadoh se na taj kruh. Tada sam se upoznao s udovicom Katom; njezin drugi muž življaše još. O sestri znala je samo toliko da je proigrala lijepi svoj dio imetka i da se potuca po svijetu. Nu moja kći kao da preuze zadaću nagovoriti me da potražim mater i da se sjedinimo. No, to je uzaludno…

Sofija je dakle nezakonito dijete; kći bludne i zle žene, ali u njezinim žilama teče očeva krv; pa bude li nesretna, pući će joj srce, zamrzit će na sve, kao i ja, ali će i biti jaka pregarati; nu jao ga stoput onomu koji se titra sa srcem njezinim!

Ovo sam držao nužnim razložiti vam.

– Takva nešta sam i slutio – promrmlja Vinko na koncu ove pripovijesti; ali ga Tomaš nije čuo. Oni se otpute u školničiju, ne progovorivši više ni riječi zajedno.

X.

Gosti od Tomaša rastajahu se s hladnom i promjerenom udvornošću. Sa samim Vinkom izmijenio je Tomaš vrlo malo riječi, i kano da mu se ugibaše.

Na prozoru slanjaše Sofija. Plakala je. Vinko joj se približi.

– Sofijo, mi se rastajemo, ali da se skoro vidimo, Sofijo – otezaše turobnim glasom mladić.

Ona upre suzne oči u nj i potrese glavom.

– Joj, Vinko, mene tako ljuto, ljuto boli srce. Neki slut me muči, strašno muči. Zloduh bi šapće da se mi nikada vidjeti nećemo – jecaše tiho djevojka.

– Ne djetinjari, Sofijo, to su djevojačke predsude i ništa drugo; predsude što ne vrijede ni kaplje vode, a kamo li suze. Tješi se, dušo, mojom poštenom riječi, mojom ljubavlju; ja te ostaviti neću.

Mladić joj poda ruku: – Sofijo, zbogom, Bog te čuvao; zbogom! – Gosti posjedaju na kola, pratio ih Tomaš. Sofije nijesi nigdje opazio.

Vrativši se Tomaš kući kako je popratio putem goste, nađe Sofiju blijedu i zaplakanu. Neko vrijeme šućaše, a zatim se blago okrene k njoj:

– Kćeri, dijete moje, vidim, promijenila si se. U tebi živi moja duša; pametna si, pa mogu koju oveću s tobom progovoriti. Ti ljubiš Vinka, ljubiš kako sam i ja ljubio tvoju majku koje ne poznaješ i koje valjda nikada vidjeti nećeš. Ali taj mladi profesor jest čovjek lakouman, nestalan i tašt. Da ti umah sve iskažem. Gorko ti je; rastadoste se; no ispij kupu gorčine do kraja. Vinko je priznao svome drugu da si ti slaba trta kojom on vije po volji, kako mu se svidi. Nu da s tobom misli onako kako svi njegovi drugovi ovoga vijeka misle s djevojkama. Omamiti je pak onda izdati i prevariti. Čuo sam to na vlastita uha. Danas ga prizvah na stranu, prem nikad prije ne razgovarah o vašim zarukama, spočitnuh mu ukratko nepoštenje. Mladić mi iskreno prizna da sam dobro čuo, nu da ono što čuh pripišem njegovoj taštini, jer da se samo pred prijateljem pohvalio sa sretnom ljubavi. Tada se stane zaklinjati na milo i drago da pošteno misli s tobom. Slušah ga i ne slušah; ali mu ispripovjedih da si nezakonita kći, pa zatim čitav svoj život i svoje zgode razgalih mu. To bijaše nužno, da ne bude nikakve opsjene. S tetom sam bio strog, jer je ta žena prosta razuzdanka. Ovo ti priopćujem da se pripraviš, ako te u budućnosti bude susretala zla kob! Ali i tvomu zaručniku navijestih da ćeš je biti jaka podnositi.

Tomaš umuknuo. Djevojka je poniknula glavom.

– Oče, ti ne imaš razloga bijediti Vinka.

– Sofijo – stane Tomaš pred kćerku – nijesi li mi dijete, nijesi li mi jedino što me još podržavati može? Neki dan sam bio s tobom strog. Ali sad vidim da ljubiš, a ljubio sam i ja. Da si majčina srca i majčine duše, ukratko bih ti sve zabranio. Ovako, pošto si moja slika i prilika, ne mogu ništa. Nu želim zdravlje ti podati naravskim lijekovima: a to je iskrenost i istina. Ja Vinka ne bijedim; tko radije no tvoj otac da si sretnom? Dužan sam ti ipak reći svoj sud o čovjeku komu sam zavirio u dušu; a ja se u sudu rijetko varam. Međutim vidjet ćemo. A sad gledaj, kćerce, da svoje misli pozabaviš u poslovima. Čeznuti i sanjariti jest ubojstvo duše i tijela. I prije će vrijeme proletjeti u poslu.

Djevojka priskoči k ocu i ovije mu se oko vrata.

– Oh, oče! Dao bog da si se prevario u sudu. Nu ako nijesi, to će možda tvoja kći sve moći trpjeti, samo mi ti poživi!

Od toga dana nastojaše Sofija vazda prikazati se ocu veselom, dapače nebrižnom. Ali njeno srce je gorjelo, duša plivaše u dubokoj melankoliji, dočim je ono bujno djevojačko tijelo dan za danom venulo.

Tomaševo pronicavo oko sve je to pazilo, hinjena nebrižnost i tobožnja veselost djevojčina nije ga mogla opsjeniti.

– Sofijo – nagovori je otac nekoga dana – od tvoga zaručnika baš nikakvoga glasa, a ti mi veneš, kćeri, ja se bojim za tebe.

– Oče, ovdje je tako pust kraj, nepritomni ljudi, pa i sama narav ne prija čovjeku – odvrati ogorčeno Sofija.

– Zašto nepritomni ljudi? Ta ti barem s nikim ne općiš.

– Ne općim, nu danas me tako neočekivano uvrijedio mjesni župnik.

– Šta? Pop? Gdje, Sofijo?

– Ja ne znam po kakvom je poslu došao još sa dva gospodina. Pregledavahu školu, a zatim pitahu za tebe. Odvratih da si pošao na poštu. Uđoše u naše sobe i bez svakoga pitanja istraživahu knjige, napokon zahtijevahu da im otvorim ormare. – Gospodo, odvratim s ponosom, ja ne znam tko ste i što ste vi. Zašto bih vam otvarala ormare. – Djevojko – zaškilji župnik očima – po službenom poslu dolazimo. Vaš otac je bezbožac i bezvjerac; poskidao je svete slike u školi, širi nekakvu sektu. Mi smo došli sve pretražiti i osvjedočiti se. Hm, valjda ste i vi, djevojko, bezvjerka da ste tako otresiti. Hm, šta? – I kako bezobrazno govorio, tako bezobrazno koračio k meni i uštinuo me za obraz. – Gospodine – podignem desnicu – sramota na vas, pa još svećenik! Ja vam zabranjujem tu bestidnu smjelost. Molim da se nosite umah napolje! Tu već ne imate nikakva posla! Ja sam kći svoga oca i gospodarica ovdje kada je on odsutan. – Gle, gle, kako ti se ta školnička cura uzježila, kano kakva barunica! – rugaše se on. – No, s tako glupim popom neka se ponosi sva katolička crkva od istoka do zapada i svi sveci na nebu i na zemlji! – poviknuh župniku koji me je vrijeđao i zatresnuh vratima. Oni odoše.

Tomaš slušaše pozorno svoju kćer. A lice vazda blijedo kano da je sa kćerina postajalo bljeđim.

– Slutio sam – promrmlja. – Ne boj se, kćerko, nećemo ostati dugo u tom kraju. No, sada idem do toga lijepoga pastira svoga stada da vidimo šta je na stvari.

– Ne idi, oče, to je prostačina dozlaboga; samo će te vrijeđati i ljutiti.

– Ne boj se, kćerko, za mene. Skoro ću se vratiti! – I Tomaš izađe.

XI.

Pošavši Tomaš do mjesnoga župnika, padne mu putem na um da već ne izlaze društvene novine otkako je onaj boležljivi gimnazijalac otputovao u grad na nauke. Jednoć nuđahu članovi njemu da se opet lati uredništva, nu on je to odlučno odbio. Međutim ga izdaja nije iznenađivala, već zanimalo ga od koga potječe. Napokon dospije u župni dvor. Župnik bijaše visok, koštunjast čovjek sivih žmirucavih očiju te vrlo duga obraza. Vanredno ohol, a formalnost u društvenom životu bijaše mu alfa i omega svega znanja. Po toj alfi i omegi mjerio je cijeli svijet i sve ljude. Ne bijaše u njega duha Ivana Zlatoustoga; svoje prodike je znao nabubati od riječi do riječi iz knjiga; nu zato u selu bijaše svakomu loncu zaklopcem.

Tomaš stupi u njegovu pisarnu. Župnik nešto pisaše dimeći pipu i, ne skinuvši kućne kapice sa glave, ovako će Tomašu:

– Kako to da veleučeni filozof i naš školnik danas dolazi u župni dvor? Mi barem do sada ne bijasmo vični ovakvim posjetima.

– Gospodine župniče, vi ste danas pregledavali školu. Kakav ste imali povod?

– Povod? – pljucne župnik izvukavši silnu maramu iz džepa dugoga kaputa – povod? Veliki povod, mudrače! O vašoj koži radismo.

– Čuo sam da mjesni župnik ljubi etiketu i formalnost; nu danas se iznevjeruje obojemu. Ja ga nisam ovlastio da rabi tako nezgrapno podrugljiva imena, a najmanje ga je na to ovlastilo naše poznanstvo.

– Vama je to sve isto. Zar majmunov rod mari za etiketu i uljudnost? – odvrati prezirno župnik.

– Izvolite mi reći razlog vašemu posjetu u moju školu danas, gospodine poluduhovni pastiru! – hladno će Tomaš.

– A ja ću vam i reći. Pa vas upozorujem da neće sve to na laku ruku proći. Vi ste utemeljili bezbožno nekakvo društvo, ustrojili novine za to društvo, pravila; jednom riječi: čitav pakao. U društvo uvukoste i nekakva gimnazijalca, moga župljanina. Taj je počeo vašu školu širiti među svojim sudrugovima i dijeliti vaše novine na čitanje. No ušlo se tomu u trag; gimnazijalac u strahu odao sve, a iz zaplijenjenih primjeraka vaših novina doznasmo i više toga. Ni mene niste pustili na miru, pa i školski kipovi smetali vas. Evo vam razloga današnjemu našemu pohodu, naime mojemu i dvojice gospode od podžupanije. Pa tako ćete vi, filozofe Sokrate, zastalno nastradati i zapamtiti ubuduće da se ne treba pouzdati u majmunsko pleme – tj. u sve ljude krštene i nekrštene. Dapače ni u istoga zeta. Vinko, onaj mladi profesor, vi ga bolje znate nego ja, tako mi barem pripovijedahu, glavnim bijaše pokretačem čitave istrage; on je, naime, učiteljem vašega najmlađega pristaše, ovomjesnog gimnazijalca. A sada mi ostajte zbogom, veliki filozofe, rušitelju Svetoga pisma, rimokatoličke crkve; zbogom! A ja ću još ostati u svojoj župi, dočim će vama valjda dosuditi da odete majmunima graditi škole tamo u afričke šume. Zbogom, filozofe devetnaestoga vijeka! Pozdravite svoju majmunicu kćer. U nje su oštri zubi, pa će znati s majmunima hrustati orahe! Zbogom!

Župnik napusti učitelja Tomaša. Ovaj škrinu zubima i ode iz župnoga dvora. – Ah, takvi li su nasljednici Isusa Nazarenca! – mrmljaše on približavajući se k školi.

U nedjelju zatvoriše župljani učitelju kor, a poslije mise prozvaše pred crkvu da ljudi dalje ne šilju djece u školu, jer da je učitelj postao poganin i bezvjerac.

Bilo je vike i mudrovanja. Jao si ga onomu selskomu inteligentniku koga puk stane pretresivati i podmetati ga svojoj kritici i rasuđivanju. Bake se skupiše u kolo pokraj takozvanoga križnoga drveta, križajući se i ljevicama i desnicama kako može župa imati učitelja bezvjerca. Debela mesarica onoga mjesta, koja je naglas čislila na brojanice u crkvi i sve žrtvenike izljubila prije i poslije mise, no ipak zato vazda krivom vagom mjerila, najviše se hrustila na općinske odbornike, na sud, na gospodu, ukratko rečeno: na nebu i zemlju, kako se može što takva dopuštati. Apodiktično je tražila da se navali na školu i da se u općinsku tamnicu zatvori i učitelj i kći mu, ona “naduvena frajla”. Pa ako nije u općinskoj tamnici mjesta da će ona drage volje odstupiti onaj dijel svoje pivnice kamo običaje krumpir spravljati, koji žalibože nije ni najmanje obrodio ove godine. Da, dragi Bog, čast i dika mu budi, kaznio nas ljetos dokraja: tukao tučom, pekao sušom, opurio ranim mrazom. Sve zato što smo toga bezbošca držali u našoj župi. Ja sam umah kucnula Po svom čelu: – Mica, Mica, ovaj čovjek koji ti tako dugu bradu nosi ničemu dobromu ne svjedoči. Onako se meni mili da sva gospoda obrijana budu, kako je naš gospodin župnik. I Bogu i ljudima mio, a okrugao i gladak kano jabuka. – Vikala je mesarica, a ne zna se da li od ljutosti ili od silne vike, posve joj je problijedjela vrlo mesnata bradavica na nosu, koja je inače vazda držala postojano crvenu krv pod kožom. – Pak ona “naduta frajla” – prekrstila je mesarica ruke. – Bože moj, na sve vijeke budi hvaljen, ja, ja sam bila pjestinja kod generala, a kakva djevojka! Sunce mi se smijalo, mjesec namigivao, dok napokon nije sreća otvorila blagostivu ruku mom Juriću, koji je zaonda bio prvim paradnim kočijašem gospodina generala! Ja, ja; pak se nijesam nikada tako kočila.

Neki napokon zaključiše udariti na učitelja, pobacati mu napolje stvari, njega i kćer, te zatvoriti školu. Dopre rulja već i pred školsku zgradu.

Učitelj Tomaš nalazio se zajedno sa Sofijom u sobi, te o svemu jošte niti riječi nije kazao kćeri.

– Kakva je to vika pred školom? – upita Sofija.

– Ne znam što će opet imati ti ljudi – odgovori Tomaš te odloži knjigu.

Po hodniku odzvanjahu teški koraci. Iznenada se začuo krupan glas: – Kuda ćete, vi bivoli? Što tražite ovdje? Tako mi poštenja, ako nećete, gledajte, ova će štapina taj čas pucati na vašoj magarećoj koži, da ćete zvijezde brojiti! – To bijaše glas ladanjskoga gospodina.

– Prosimo ponizno – ozove se jedan od njih štono provališe na hodnik – nas su starci odabrali da bacimo toga bezvjerca napolje, s dopuštenjem budi rečeno.

– Dat ću ti ja, huljo! Komu ćeš ti suditi? – viknu gospodin Pepo i baci napolje onoga štono mu je stvar počeo razjašnjavati. Zatim će ovako ljudima:

– Čujte me, seljaci! Vas su kojekakvi ljudi nahustili na učitelja. Ali vi ćete pozatvarani biti. Tko vas je postavio suditi komu što vi ne razumijete? Od toga su poglavari. Da ste se umah razišli, jer inače ću poslati po žandare!

– Po žandare! – kliknu baš pred nosom ladanjskoga gospodina debela mesarica. – Za bezbošca i poganina će žandari na nas. Jako lijepo. Neka samo dođu. Ja sam baba, pa ih se ne bih bojala. S tim poganinom napolje!

Ladanjski gospodin čvrknu žestoku babu baš po nosnoj bradavici.

– Hvala vam, mladi gospodine – nakloni se mesar Jurić, koji je inače stajao pod gospodstvom pregače svoje milostive polovice – ona se mora svuda plesti.

Gospodin Pepo s mesaricom bijaše u podalekom rodu. Ljudi su se na intervenciju ladanjskoga gospodina počeli razilaziti, a Pepo uđe, jedva pokucavši, u sobu gdjeno se nalaziše Tomaš i Sofija.

– Tomašu, molim te nasamu za nekoliko riječi – reče ladanjski gospodin, a zatim se udaljiše u učionu. – Tomašu, mi smo izdani. U dobar sam čas došao; jer ti glupaci navališe na te, da ne bude mene. U odborničkoj sjednici naložiše mi da ti zatvorim školu, a ljudima je prozvano da ne šalju djecu u učionu. Svemu je kriv onaj zeleni đačić. Ulovili ga. Izdao nas slabutac. Što više? Tvoj Vinko mu je profesorom, pa je ispipao sva naša imena, sastavio zapisnik i predao na podžupaniju. Glavno je da su tomu neopreznjaku zaplijenili više brojeva Motike. Sam đavo me je naputio da sam prigodom one sjednice radio proti tebi, i da smo primili tu zelenu granu, pa još u redakciju Motike. Ali u meni je kipio bijes na tvoje goste, naposeb na toga profesora što nam je sada skuhao kašu kano da ti se htio osvetiti na gostoljublju i ljubavi lijepe Sofije.

– A znaš li što kažu ostali članovi? – mirno upita Tomaš.

– Ostali članovi? Molim te, kakvi članovi! Imbrica Nabrgoj već je bio kod župnika i sve mu iskazao, samo da nevinim izađe. Pop mu je rekao da će tebe protjerati i zatvoriti na koju godinu, a on popovsko mnijenje, kano svete riječi, revno razglasuje među ostale članove, koji vele da će priseći da ih nas dva zavedosmo.

– A znaš li ti što će od nas biti? – pošeta sobom Tomaš.

– Znam i ne znam – mignu ramenima Pepo.

– Mene će otpustiti, a tebe će valjda isključiti iz općinskoga odbora.

– Nu, kako ćeš se ti na istrazi ponijeti?

– Što je bilo, to ću priznati; a ostalo što nije istina, dakako, zanijekat ću.

– Tomašu, prijatelju – uhvati Pepo učitelja za ruku – još nešto.

– Dakle?

– Preseli se umah u moj dvorac da te prostota ne napastuje; jer u župnom dvoru zbog onoga članka komu si se ti najljuće protivio čitavu bunu hoće na tebe dići.

– Na to ću ti poslije podne odgovoriti, a sada moram sve najprije Sofiji otkriti.

Prijatelji se rastadoše, a Tomaš od početka do konca sve ispripovjedi svojoj kćeri.

Što je o Vinku čula, nije mogla vjerovati, pa zato ogorčenom dušom uzme pero i ovako mu napiše list, kano posve stranoj osobi:

Gospodine profesore!

Dopustite da Vas nešto pitam. Pravo mi na to daje gostoljublje što ga uživaste u našoj kući. Ne bojte se da ću Vas opominjati na Vašu zadanu riječ. O, ne! Sofija Brančeva zna pregarati i trpjeti, a tješi je zdravo rasuđivanje oca joj, koji bolje poznaje ljude od tete Kate i od uboge Sofije. Ja nijesam od onih kćeri zemlje da Vam dosađujem jadikovkama, prem za to imadem najveće pravo.

Odgovorite mi, jeste li Vi istragu vodili proti nekomu svomu učeniku i jeste li Vi sastavili zapisnik na podžupaniju gdje ističete u darvinističkoj sekti ovog mjesta vođom i krivcem svih zavađanja Tomaša Branca?

Sofija

Na ovo pismo ne dobi Sofija nikada odgovora. Što je prije tugovala i sahnula s neprestana Vinkova mučanja, otkako se rastaše, to se sada ta tuga i bol pretvori u bijes i osvetu.

Došao je i dan istrage. No tude ne bijaše o nikakvom županijskom zapisniku niti govora. Svi utemeljiteljni zaprisegnuti članovi darvinističko-socijaldemokratičke sekte suglasno svjedočiše proti Tomašu.

Ladanjskoga gospodina ne bijaše blizu, niti je o njem bilo kakva govora na istrazi. Isto tako o gimnazijalcu te njegovom uredništvu nije se ništa spominjalo. Na istrazi bijahu predočeni Tomašu samo oni primjerci Motike što ih je on uređivao i onih deset paragrafa što ih je on sastavio.

Čitava istraga nije dugo trajala. Tomaš je hladnim i kratkim odgovorima sve priznao i nato se zapisnik sastavio.

Za nekoliko dana dobije Tomaš dekret kojim se diže od učiteljstva u opsegu hrvatske kraljevine s razloga što je širio protuvjerska načela, škodljiva svetoj materi crkvi i društvenom stanju i s razloga što je utemeljio tajnu i vrlo pogibeljnu darvinističko-socijaldemokratičku sektu i što je bio glavnim pokretačem tajnih novina Motike, pisanih ljepopisom, koje su širile pogubna načela spomenute sekte.

Tomaš je tu čestitku pročitao i bacio u peć. Sada mu je bilo prvo na reda odseliti se, jer nije bio prihvatio prijedloga svoga prijatelja ladanjskoga gospodina da se preseli u njegov dvor.

XII.

Drugoga dana nakon istrage Tomaš je sjedio uz peć a Sofija je nešto plela. Bijaše vanredno blijeda, samo joj gorahu usne i oči. Vani se bilo tako zatmurilo da si skoro trebao u sobi svijeću upaliti. Kiša, ispremiješana sa solikom i kojom pahuljicom snijega, daždila je cijelom krajinom.

– Kćerko – počne Tomaš – mi se selimo u grad, je li ti to po volji?

– Ja mislim da se ne selimo nikuda, da ćemo ostati baš u ovom kraju – odgovori promišljeno Sofija.

– Ne razumijem te kako bismo mogli ostati u tom kraju?

– Razumjet ćeš me za koji čas – i djevojka pođe k prozoru, otare ručicom stakla te izgledaše nekoga.

– Želio bih što prije shvatiti tu tvoju promjenu. Prošlih dana si prva zaželjela da odemo iz toga divljeg kraja.

Djevojka je stoički šutjela na očevu primjedbu. Tomaš nije pitao dalje, već je podbočio glavu na laktove, uprvši ih o koljena.

Nakon kojih dvadeset časaka takve šutnje među ocem i kćerju čuli su se koraci na hodniku. Ovi im koraci bijahu poznati kano koraci ladanjskoga gospodina Pepe. Posljednjih dana bijaše on svagdanji gost Tomaševa doma.

Sofija klone na stolac, usta grčevito stisnu i kano da je jače problijedjela. Pepo uđe i odloži.

– Molim vas, izvolite kazati ocu što sklopismo – reče tiho djevojka i nehotice uhvati se za srce, a iz oka odrazivaše joj se ljuta bol.

– Tomašu, prijatelju, blagoslovi nas, Sofija je privoljela da bude mojom ženom!

Tomaš raskolači oči, ustade naglo i prođe dvaput sobom.

– Ja na to ne pristajem! – izlane napokon.

– Kako ne pristaješ? – posrnu ladanjski gospodin – kada Sofijino srce privolijeva.

– Sofijino srce privolijeva! – nasmija se ironički Tomaš – o, jadna opsjeno, Sofijino srce! Ti bezazleni čovječe misliš da je djevojačko srce kano srce tvoga purana! U toj djevojci teče Brančeva krv! Ja ti velim, i sto puta velim, da je Sofija samo jednome poklonila srce, a taj je profesor Vinko.

Djevojka zadrhta i žar munje poli joj obraze.

– Varaš se, oče, ja ga mrzim, ja ga prezirem! Prvo i posljednje pismo što mu ga pisah i na koje nije odgovorio pretrglo je i posljednje spone moga srca s njegovim imenom!

Sofija je trebala odmora na tu izjavu. U njoj je kipio bijes i mržnja, ali glede svoga srca je lagala.

Ladanjski gospodin ugriznu se za usne kad je čuo riječ pismo, kano da je u kakvom spoju sa značenjem te riječi.

– Ja doduše ne ljubim gospodina Pepu, to sam i njemu priznala, nu ja sam stalna za to da ću biti valjana i vjerna supruga, a takve će dužnosti izliječiti moje srce i sav moj život. I u to ime dajem gospodinu svoju ruku.

– Ja ni uz ovakvo tumačenje ne mogu pristati s razloga što baš sada s ovakvim odlukama dolazite kada ja nijesam drugo no otpušteni školnik; a za te se naposeb, Sofijo, bojim da te ne bi prevario tvoj umišljeni lijek.

– Ali, prijatelju, ti si se pretvorio u najljućeg mi protivnika ili u pravo naivno dijete! – strastveno ga ukori ladanjski gospodin – zar se možeš još dulje protiviti stalnoj odluci svoje kćeri?

– Oče – okrenu Sofija svoje blijedo lice poput mramora k Tomašu – oče, ne protivi se tomu, molim te!

Tomaš ne odgovori ništa. Šetaše hrlijim korakom po sobi, oborenih očiju.

– A ti se dakako odričeš naše sekte? – promrmlja Tomaš.

– Odričem; valjan suprug ne može biti njezinim pristašom.

Riječ “valjan suprug” ujela je Tomaša za srce, ledena kora štono ga obuhvaćaše kano da se taliti počela.

– O jest! – krikne promijenjenim glasom Tomaš – da sam i ja mogao biti valjanim suprugom, ni ja ne bih nikad ustrâjao ove sekte! Djeco, dođite, evo vam moje ruke, a zatim im počne pripovijedati onu istu pripovijest, koju je jesenas Vinku pripovijedao.

Sofija je znala nešto o tom, nu ovako savršeno svoju povijest nije joj nikada otac još kazivao.

Na udivljenje svega onomjesnoga žiteljstva preseli se otpušteni školnik i razglašeni bezbožac Tomaš sa svojom kćerju u dvorac ladanjskoga gospodina Pepe; a još su se više divili naširoko i nadaleko kada iza nekoliko tjedana slaviše sjajnu svadbu gospodina Pepe sa bezboščevom kćerju Sofijom.

Mesarica, deveta rođakinja ladanjskomu gospodinu, koja je uvijek osjećala tajinstvenu moć njegove ruke na svojoj nosnoj bradavici štono od onda većala se danomice razmjerno prema nosu, nije mogla zavezati svoga moćnoga jezika ni danju ni noću.

Bijaše sva sretna samo kada je imala slušalaca; a zato je i bolje vagala i koju tu mjericu vina poklonila.

– Znajte i čujte – razlagala je mudra mesarica – kada je onaj sveti patar jezuita pred nekoliko godina čitav tjedan dana prodikovao u našoj crkvi i kršćanske duše obraćao na pravi put, rekao je da će doći Antikrist, koji će sijati pšenicu, a rast će kukolj; ljudi će mu vjerovati i on će ih zavađati. Malo kasnije doći će sudnji dan. Taj Antikrist vam je, slušaoci, onaj pogan, protjerani školnik Tomaš. Gospoda i ljudi osudiše ga, ali ga ustavi kod sebe, a štoviše, stupi s njim u rodbinstvo naš mladi gospodin i moj rođak, nikada ga ne bilo! O, da se ustane iz groba pokojna mamica, ili pokojna tetica, nek počivaju u miru vječnom, prestravili bi se od svoga nesretnoga Pepice, što li je učinio! Zar nije, kuma Magdo, kuma Jano, prijateljice Doro, tako?

– Jest, jest; pravo imate, gazdarice. O, budi nam dragi Bog i mati božja na pomoći, nečastivi daleko budi od nas! Mi ćemo se držati da nas Antikrist ne zavede! – klimahu babe.

– Dakako, mi ćemo se držati sa božjom pomoći – potvrđuje mesarica – evo vam, prijateljice, svakoj po pol funte fileka i jetara. To se dade lijepo spržiti, a dobar zalogaj! Samo budi Bog s vama i s važim dušama!

Tako je mesarica sa pol funte fileka i jetara nagrađivala dangubu i trud svojih slušateljica; a bračna joj pola gospodar Jurić bi katkada doviknuo: – Ali ću se smijati kada te opet mladi gospodin Pepo čvrkne po tvojoj bradavici da ti zaveže brbljavi jezik.

– Šuti, zvrndalo, i ti si krenuo sa božjega puta! Sram te bilo! O, Bože, Bože – izvrne mesarica svoje krupne oči – siješ, siješ, Antikriste, pšenicu; evo kukolja, kakav je, kolik je narastao! I ti ćeš se valjda odreći svete mise, crkve i molitve, kao što se gospodičić Pepo na volju onoj frajli! Aj, nećeš, ne, dok sam ti ja živa! Nastojat ću da će malo njih Antikrist zavesti, samo me uzdrži dragi Bog!

– Ako bude moja mesnica nasmagala dosta fileka i jetara da nagrađuješ svoje slušateljice! – nasmije se Jurić i pobjegne u mesnicu kad je mesarica poskočila za njim.

Dok je tako žamorio “glas puka”, usredotočen u mesarici onoga mjesta, živjelo se u dvoru ladanjskoga gospodina dosta zadovoljno.

Sofija bi se izdavala vazda veselom i nebrižnom, tek kada bi bila nasamu, zamišljala i zadubljivala bi se najedanput tako u svoje misli da su joj iste stvari što ih je držala u ruci ispadale.

Tomaš sa svojim zetom davao se na razne osnove. Vazda su hodali po sajmovima i vrlo dobro trgovali marvom i konjima. A imetak je danomice rastao. Pepo bijaše već potpuno osvjedočen da će se njegovih pedeset i devet parcela možda još jedanput na toliko povećati. Ljudi im stadoše potajice zavidjeti a javno ih hvaliti; samo je mesarica vazda i neutrudivo isticala da je sve to Antikristova pšenica što će uroditi kukoljem.

Sofiji bijaše ipak – pri svoj toj sreći i procvatu imetka svojega supruga i svojega oca, uz njezine bračne dužnosti što ih je jednoć naglasivala – kano onomu uzniku koji, buduć dosmrtno utamničen po krivu i svjestan nevinosti, proučava narodnu ekonomiju da može danas-sutra blagoslovljeno raditi u čovječanskomu društvu.

I prođe zima, proljeće i ljeto. Opet je zavladala jesen, nu još se ne ispuni godina dana Sofijina brakovanja.

Došla je jesen, a s njom su došle i uspomene prošle jeseni i opkružiše Sofiju kano sirenski glasovi, ona ih je tako rado slušala, ona bi za njima bila u sto vrtloga! U godini dana iscrpi se njezin bijes i mržnja na Vinka; njegova uspomena postade joj toliko nekako sentimentalno čarobna, privlačiva; od nje se ne mogaše nikako odijeliti. Toga ne opažahu ni Tomaš ni Pepo.

Ne minu još godina dana braka, a neočekivano prevrnuo se cijeli list takozvane sreće.

XIII.

Tomaš sa zetom pustio se s maloga na veliko trgovanje. A svuda im bijaše blagosloven posao.

Jednoga jesenskoga dana otputovaše obojica na sajam u Trst.

Sofija je pouredila vanjske poslove, a zatim je stala u kući raditi, pjevajući neku melankoličnu pjesmu. Iznenadno počne sama sebi mrmoriti one Vinkove žestoke i strastvene riječi: “Jest, ljubav! I ti imaš pravo tražiti za tu ljubav od mene da te vjenčam! Ostaviti oca i majku, cijeli svijet, i poći sa mnom na more i gore, u pustoš i ravnine…” On je to govorio danas godinu dana! Čitav svijet ostaviti za ljubav, pobjeći s onim koga ljubiš! Zar ostaviti i zakonita muža svoga?…

Sofija se potresla od te misli. Uto pokuca netko na vratima, a dječarac joj preda pisamce pisano iz mjesta.

– Pismo… – promrmlja mlada žena gorko – tomu barem ja nisam vična…

Ona ga otvori:

Moja mila zaručnice Sofijo!

Ti svakako čuvaš dragocjeni poklad, zaručni prsten i osvjedočen sam da me vjerna čekaš kao zaručnika svoga. Godina dana je izminula, ja ni na jedno preporučeno pismo što ga na te adresirah nijesam mogao odgovora dobiti. To tvoje mučanje pripisivao sam strogosti očevoj, koji nije dopustio da mu se kćer dopisuje s onim štono je jednoć u preludoj i bezazlenoj šali izbrbljao da će prevariti svoju zaručnicu. Pravo mi budi zato sam stradao punu godinu dana da od tebe ni duše ni glaska. Nu hora je dospjela. Ja sam moguć zadanu riječ ispuniti, ja sam došao po te, povesti te pred žrtvenik.

Dopusti mi, pa ću se za koji čas naći već u tvojoj blizini. Da ne bude nikakvih zapreka, odabrao sam evo zgodu kada nije niti strogoga oca niti koga drugoga u blizini.

Do viđenja! Tvoj vjerni zaručnik

Vinko

Posljednja stavka bijaše apostrofirana i dvaput podvučena.

Sofija se obesvijestila poput mrtvaca, nešto progunđala i klonula iznemogla na stari kožnati divan.

– O, Bože, Bože, što ti skrivih da me tako silnom rukom proganjaš!

Zatim počne još jedanput opetovati pojedine stavke lista i hvatati se za glavu kano da je poludjela… On je tu u mjestu, pozivlje se na zaručni prsten, na vjeru, pisao je listove, ja ih nikad ne dobivah! Dolazi k meni kada je odsutan strogi otac, kad nije nekoga drugoga!… Ne zna li da sam udata… Nije li to tek varka da me do kraja unesreći! Pa što mu skrivih, za Boga svetoga!… jecaše glasno mlada žena.

Tko bi pogodio kako je dugo to trajalo, a pred Sofijom je stajao blijed, ukočen i nijem mladić. Glavu je pognuo unaprijed, a iz mutnih očiju prolijevala mu se tuga i neopisiva melankolija.

– Sofijo, ja dođoh nakon godine dana da održim zadanu riječ. Ti za našu ljubav imaš ostaviti čitav svijet i poći sa mnom!

– Vinko, ja sam udata; ja nijesam kriva da je tako. Ti si šutio, ti si me odnemario. Jedan list ti pisah, prvi i posljednji, nu od tebe ni glasa. Kazivali mi da si glavnim povodom bio u istrazi proti momu ocu, pitah te u tom listu da li je istina? Ti niti crne, niti bijele. U meni uskipjela mržnja, a oplodila je neobuzdanom bjesnoćom. A to je uzrok momu nesretnomu braku.

– Da ne šaramo, evo gledaj sve predatnice mojih preporučenih listova na tebe, ja ih valjda spotvorio nijesam. Da od tebe nikada nikakvoga lista dobio nijesam, prisižem na Boga! – dignu Vinko desnicu. Nakon kratke stanke nastavi:

– O istrazi proti tvomu ocu doznah tek ovdje. Ovomjesnoga gimnazijalca, kod koga ja sada boravim, prijavio je netko iz ovoga kraja, predavši profesorskom zboru nekoje primjerke novina Motike. Nu ja sam privatno kod svojih kolega nastojao da se proti tomu gimnazijalcu nikakva istraga nije vodila. Zatim su bili primjerci tih novina poslani natrag na ruke pseudonima, otkud su i došli. Koja im je daljnja sudbina bila, ne znam.

– Oh, tu se sam nečisti duh upleo među nas dvoje! – uskliknu očajno Sofija, a zatim ispripovijeda Vinku cijelu povijest svoga vjenčanja.

– Otac nije tako prevrtljiv da bi on mogao ovdje raditi. Pa ta istraga ne ide mi nikako u glavu! Ne bi li sve bila mreža ladanjskog gospodina? – reče Vinko.

Sofiji je počelo svitati. Oboje mučahu.

– Neka bude kako mu drago; ti si još moja zaručnica! Bog i duša, ne bi smjela tako naglo raditi; no, dušo, odviše si bezazlena da bi shvatila kakve se niti oko nas predu. Ali ti si moja i ničija druga! Ničija druga! – strastveno privinu mladić Sofiju na svoje grudi. Ona mu se otimaše i sustezaše.

– Svemu će biti kraj da ćeš sa mnom pobjeći! Hoćeš li, Sofijo?

Ona nije odgovorila. Sreća i blaženstvo vratilo se opet u njezinu dušu.

– Vinko, mili moj Vinko – reče mu ona poslije oduljega vremena – ne dolazi ovamo više, ljudi će vidjeti, a i poznaju te. Za koji dan će se vratiti otac s ladanjskim gospodinom – zapinjaše joj glas – ja moram sve saznati, a kada saznam tko je mrežu pleo, onda ću odlučiti. Nije li moj sadanji suprug ništa u tom skrivio, tebi i meni se zavazda rastati. Strpi se dakle dotle i ne pokazuj se nikomu… zbogom dotle… zbogom, Vinko! – Udre u plač mlada žena i poda mladiću ruke…

On se udaljio, a ona; strvena i očajna, spusti se na divan i počne nanovo ridati i plakati. Sofija bijaše takvo žensko biće koje je istom u samoći shvaćalo svoj položaj i stanje bez utjehe i jasnoga pogleda u budućnost. Bol i zdvojnost komadaše joj ubogo srce, lomljaše joj nesretnu dušu.

Trgovci se ne vraćahu čitav tjedan sa svoje trgovine. Vinko i Sofija ne održaše riječi. Istu večer nakon sastanka bijaše strašna noć. Vjetrovi se ganjahu i zavijahu po bregovima poput gladnih vukova, a tmurni u jata nagomilani oblaci zastrše nebo. U crnoj tmini žurio se Vinko put Pepinog dvorca.

– Sofijo, Sofijo! – viknu kraj prozora. Vjetar mu otimaše hak. Ne odazove se nitko, on popostane. Za nekoliko časova stanu se prozori otvarati.

– A, ti si! – uzdahnu ona i nadnese se s polovicom tijela van prozora.

– Oprosti – ah – oprosti! Tako blizu biti, oh, ja ne mogoh odoljeti srcu… – šaptaše on.

Sofija se još više nadnese van prozora i privine njegovu glavu na svoje grudi. Vjetar joj se zamrsio u kose, rastočio ih okolo Vinkove glave i poput oblaka sakrio mu lice.

– Ta tko drugi imade pravo na mene… – čuo se Sofijin isprekinut glas.

Vinko je dolazio sve dane dok bijahu Tomaš i Pepo odsutni, u dvorac k Sofiji. A tko će prvi vidjeti i uzeti ih na rešeto neće li sveznalice brbljave babe?

Dobri glasnici dojaviše sve mesarici; a ona se gledala i sama o stvari uputiti. Dakako, saznala je da je to bivši zaručnik Sofijin koga već od lani poznavahu. Mesarica nije dosta nasmagala jetara i druge drobnine u mesnici da nagradi svoje saveznike.

– Rekla sam ja, znala sam ja, ha-ha-ha! Da je Antikrst posijao pšenicu, da raste kukolj! Eto vam ga! Eto vam ga! O, jadni moj rođače Pepo, voljela bih da si mi onda čitavu bradavicu s nosa, da, čitav nos odbio nego što si se dao na obranu toga bradatoga bezbošca i njegove frajle!

I rogobor se dignu u mjestu, ali ne dopiraše do nijemih slasti u blaženstvu sreće utopljene Sofije i Vinka. Nekoga dana začuje Sofija na cesti iza sebe bruku i smijeh: – Gledajte, gledajte tu pobožnu gospođu; muž joj na trgovini, a ona doma trguje sa svojom vjernošću! – Ta brukalica izletjela je iz usta mesarice.

Sofija se nemilo trznu i iskaže sve Vinku kada su se sastali.

Istoga dana navečer vratiše se trgovci. Mesarica i njezina družba pobrinuše se da trgovci već na putu saznadu kakav gost za cijeloga njihovoga odsuća u dvorcu dan na dan zabavlja mladu Sofiju.

Kada je Pepo to dočuo, kano da mu se nije dalo k svomu dvorcu, on bi najvolio pobjeći u daleki svijet. Tomaš nije mogao ni riječi progovoriti. U grobnoj šutnji približiše se k dvorcu već u prvom sutonu. Sofija im nije izašla u susret. Nađoše je u njezinoj sobi blijedu i nemoćnu kao nikad prije.

Večera se počne, a razgovor se skrene na trgovinu. Ladanjski gospodin teturao je drhtavim glasom u samim nesmislima, a Sofije nije se usudio pogledati. Usuprot je ona tako sijevajući i pitajućim okom pronicala u dušu sada očevu, sada Pepinu, da isti Tomaš ne mogaše joj snositi pogleda. Taj pogled bijaše grozan, naličan pogledu onoga koji nagiblje na ludost.

– A kakvu trgovinu tjeraste sa mnom, da ste me raskinuli od nesuđena mi zaručnika Vinka! – vrisnu Sofija očajničkim krikom.

Ladanjski gospodin pognjuri dublje glavu. Znoj, led i vrućina sunula mu u lice. Kano da su se sve žile kucavice sastale u njegovim obrazima. Svaka neboga crtica titraše. Napokon se uhvati za glavu i nasloni na stol.

– Niti je tobožnji gimnazijalac odao moga oca kao bezbožnjaka, niti je Vinko tu išta poslovao. Nečastiva ruka pod pseudonimom poslala je primjerke novina na profesorski zbor, a kada su tu nastojanjem Vinka sve namjere toga bezimenog delije odbili i novine natrag poslali, ta ista ruka radila je dalje kod drugih oblasti i tako je došlo da mi oca protjeraše, Vinka omraziše. Što više? Ta ista ruka zaplijenila je sve preporučene listove od moga zaručnika na mene, valjda u sporazumku s poštarom; i moj prvi i posljednji list što ga pisah Vinku nikada nije prispio u njegove ruke! – Iza stanke nastavi porazujućim glasom:

– A tko bijaše taj veleumni trgovac, taj spletkar? Tko? Ja ga gledam, zar ne da ste to vi bili, ladanjski gospodine? Govorite da smo načistu! – zapovjedi mu prijetećim glasom.

Tomaš se jedva razabirao.

– Jest, ja sam taj! – potvrdi ladanjski gospodin. – Koliko li me truda i napora i novaca stoji. Ja sam poštara podmitio da zapljenjujemo listove; ja sam poslao primjerke naših novina Motike na profesorski zbor, a kad tamo nijesam uspio, predao sam ih podžupaniji; ja sam razglasio o Vinku zle vijesti; po mom prijedlogu imala se umah zatvoriti škola i crkva; ja sam kriv da je Tomaš otpušten; ja sam kriv da si se ti rastala s Vinkom – za sve to sam ja jedini krivac, samo da tebe dobijem za ženu i da se nuzgredno osvetim Vinku na nanesenoj mi uvredi prije godinu dana. Kada sam vidio da drugačije ne mogu svrhu postići, odabrao sam ovaj put!

– O, kolika podlost, koliko pretvaranje! – s rezignacijom povikne Tomaš. Prvi put što ga poznajemo vidimo da se na njegovu oku pojavlja srdžba u čitavom svom opsegu.

– Ali vi tom gadnom prevarom nemate više nikojega prava na mene, jer tim niti vrijedi vjenčanje, niti što već godinu dana zajedno živimo!

– Kćerko, prenaglila si se kada si tako hitro odlučila poći za nj, sada ne možeš natrag. Ti jesi sada žena ovoga, i dok je on živ, drugomu možeš biti tek ljubeznicom, gdje će svaki na tebe prstom pokazivati. Sada nije druge nego pokoriti se sudbini – ukratko reče Tomaš.

– Nikada, oče, nikada! O, tako gnusna prijetvora da je i dalje mojim drugom!

– Oprosti, oprosti! Sve bijaše radi tebe! – baci se ladanjski gospodin na koljena.

– Nikada! Mi se moramo rastaviti.

– Smiri se, Sofijo! Vi se rastaviti nećete, ti moraš zadovoljavati savjesno bračnim dužnostima i u tom tražiti utjehe – savjetovaše Tomaš.

– Ne mogu, oče, ovo je odviše podla duša…

Nato ladanjski gospodin sune uvis.

– Što? Ti kukavna prosjakinjo! To ipak prevršuje mjeru. Seli se, seli samo, molim, i to umah. Plodovi ne padaju daleko od stabla. Pa za svojom majkom, kopilanko jedna!

– Orangutane ti, prestani, usahla ti jezičina! – pokroči Tomaš prema Pepi.

U taj čas pograbi Sofija ogrtač i pohrli u crnu noć. Kano da je letjela nad zemljom, brzala je sve dalje u utrobu crne noći…

– Smiluj se, Bože, ona će zlo počiniti sa sobom! Ajdmo za njom, Pepo, da je uhvatimo. Ja sam joj otac, jedinici svojoj; ti si joj suprug; pohrlimo za njom, sve ćemo opet umiriti i dovesti u staru kolotečinu…

– Ne boj se za nju – mahnu rukom ogorčeno ladanjski gospodin. – Ona leti u milije naručje negoli je moje i tvoje. Pa neka pođe s milim Bogom! – Zatim nasu čašu te je iskapi nadušak.

Tomaš pograbi šešir i srne napolje…

XIV.

Na raskrižju javna druma dizaše se od drevnih vremena drveni križ s ogradom od cvijeća. Pred božjim kipom tinjala je slabim svjetlom žiža od crvena stakla.

Na podnožju kipnoga drva sjedio je Vinko, zamotan u zimsku kabanicu. Časomice bi neustrpljivo vadio sitan satić i mrmljao poluglasno.

Nakon dugoga vremena šapnu iza križa netko:

– Vinko, Vinko!…

– Sofijo! – trznu se mladić – već sam zdvojio da li ćeš i doći.

Ona poče strastveno, da zdvojno grliti Vinka i opsipavati ga žarkim cjelovima.

– Sada si moja, moja si, zar ne, Sofijo? Zavazda si moja!

Gluhim glasom pritiskaše Vinko mladu ženu na svoje grudi.

– Zauvijek i poslije smrti gore na nebesima! Zauvijek! Oh, koliko sam sretna da otac nije ništa kriv. Svu gorku sudbinu pripravio nam je ladanjski gospodin Pepo.

I opet stade žestoko cjelivati Vinkove oči, usta, vlasi, ruke i odijelo.

– Oh, kako sam sretna, kako sam blažena! Hvala ti budi, Isuse!

Najedanput se trgnu od Vinka.

– Ljubezniče, samo se još malo strpi; pusti me, vratit ću se – –

– Kuda, Sofijo? Ja sam već sve spremio!

– Ali ovdje, ovdje ćeš me počekati dok se vratim. Zamalo pa ćemo se opet vidjeti, moli se dotle blagomu Isusu i za mene i za tebe…

Pa dok se još Vinko ni razabrao nije, odletjela je Sofija kano čarobna prikaza dalje u crnu, nepreglednu duljinu noći…

Preko livada, preko grmlja šuštile su njezine lagane nožice. Šapat njezin nosio je tihani lahor: – Ne boj se, oče, ja neću biti ničijom ljubeznicom, na me neće nitko prstom pokazivati, niti ću slijediti svoju majku, s kojom ću se možda gore sastati… Vinko, Bog te blagoslovio i čuvao… Vinko…

I njezin šapat i njezini koraci izgubili se u tamnoj noći kano što se gubi zadnja pjesma smrtno ranjene leteće ptice u uzvišenoj tišini svemira… izgubili se…

Niti je Vinko pod križnim kipom dočekao; niti je otac mogaše naći, prem je pretražio sve zgrade oko Pepina dvorca.

*

Lešinu Sofije, kćeri Tomaša Branca i supruge ladanjskoga gospodina, nađoše u rijeci Sutli. Bude donesena u Pepin dvor i tamo joj načinili odar.

Tomaš je dugo gledaše nijemo, a zatim ga zavazda i netragom nestane iz onoga kraja.

– Kukolj, kukolj, rekla sam ja, sam kukolj i ništa drugo! – vikaše slavodobitno mesarica na koncu drame svojim saveznicima.

– Opčuvaj nas, Isuse i Marijo, od svih Antikrista da nas ne zavedu – uzdisahu saveznici.

*

A što s ostalim osobama ove pripovijesti?

Oton jošte živi bez zanimanja na imanju udovice lijepe Kate.

Zimski su dani. Na polju je sve prikrito naširoko i daleko snijegom i injem. Mrtva narav, kakva je već značajka Moranina carstva. Samo sjever ciči i zavija zrakom kano da se silni zmaj među oblacima otimlje tjeskobi procijepa; sada opet zaškripi granjem dubova, zaljuljavši im isti temelj kano da je repom zahvatio zemlju da se istrgne procijepu.

U Katinom dvorcu tarokira malo društvance. Nenadano dođe list sa pošte. Oton ga otvori, problijedi i pozove udovicu Katu u pokrajnu sobu te joj počne čitati Vinkov list gdje opisuje cijeli tečaj pripovijesti. Među ostalim dodaje i ovo:

Kob ženskoga srca kakvo bijaše u Sofije i morala je tako dokrajčiti, naposeb u današnjem materijalističkom vijeku gdjeno u ljudskom životu za sve lijepo, pošteno, plemenito i uzvišeno vlada najkrući skepticizam. Washington Irwing veli negdje da je muškarac biće sebičnosti i častoljublja. On je po svojoj naravi za borbu i vrevu svijeta. Ljubav mu je samo ures u mladosti, ili pjesma štono se pripijeva u međuaktima. Dočim je život žene samotan, zamišljen. Nesretna li je u ljubavi, to joj je srce tvrđava oplijenjena, ostavljena i u razvalinama svojim opustošena. Najnježnija ženska srca najjače stradaju. U sretnoj im je ljubavi spas, u nesretnoj smrt. Sofija je znala da je ljubav uz zakonita i neljubljena muža ma sa ikim drugim nedopuštena i grešna; ona nosi žig i svoju sramotu i prezir od čovječanskoga društva na ukore vazda najspremnijega. Da nije njezin muž sreću života joj, niti zvan, niti pitan, uništio toliko podlim, toliko prevarnim načinom, ona bi se bila privezala na svoje bračne dužnosti, mene odbila zavazda, i snašala svoje breme, pa makar svisnula od njegove težine. U ovoj borbi potamnio joj je razum i ona se preselila u drugi bolji svijet… Moj život bit će samo lutanje, i spominjanje na prošlost. Ljubiti, mislim, da neću nikada više nijedne žene. A naslućujem da mi je iz srca počela rasti ona biljka što sam je u našem drugovanju nazivao otrovnicom. Biljka suhobolne mizantropije. Budi izljubljen i pozdravljen od svog pobratima. Svršio sam…

U dvorcu lijepe Kate prestalo se tarokirati i zavladao mrtav i sumoran život, kano zrcalo života i naravi.

Ladanjski gospodin ženi se po drugi put s nekakvom Štajerkom iz Brežica, polovičnom već nu vrlo bogatom djevojkom. Rođakinja mu mesarica odobrava taj brak, a uz nju dakako i svi saveznici. On je sveđer još u općinskom odboru, radi u odsjeku “za pučku prosvjetu”; znanje mu zahvaća veći krug od sedam paragrafa općinskoga reda, a seljaci misle da je on jedini pučkim prijateljem od ladanjske gospode, jer uvijek vojuje proti velikom porezu i okrutnom utjerivanju istoga, pa ga zato zovu “seljačkim prijateljem”. Njegovih pedeset i devet parcela razraslo je već i na drugih pedeset i devet, nu još ih nije dao na sebe prenesti u gruntovnici, jer da su preskupe biljege. A darvinističke i socijaldemokratičke ideje posve se ishlapiše, te ladanjski gospodin ne bi više mogao onako visokoučena govora držati kako ga je izgovorio prigodom osnutka Motike, da mu sve gruntovne parcele tko i deveterostruko poveća.

Članovi bivše Motike raspršili se po onoj: afflavit deus et dissipati sunt, te se vrgoše u guslače, kartaše, klateže i drugo. “Antikrstova pšenica rađa kukolj.”

Novine Motiku i sve spise o tom društvu spalio je mjesni župnik kao bezbožne i krivovjerske i bacio na njih anatemu.

A kuda se vrgo Tomaš Branac?

U velikom gradu propio se, što je nerijedak posrtaj velikih nu zdvojnih duhova.

Zalazio u najgadniju krčmetinu u kojoj se sastaju prikaze najnižega porijetla, prave parije. Tu Tomaš, u lucida intervalla, predaje i prodaje svoju nauku. Od blijeda i mršava nekad školnika postalo je sada strašilo odebljala nosa, krvavih očiju, a lica kano da si kakvu bakrenu kvrgu izlaštio.

Nekoga večera zbi se čudan prevrat u taj krčmetini s Tomašem. U jednoj odrpanoj suludoj i najužasnijoj nakazi svih ženskih stvorova upozna svoju nesuđenu suprugu i majku Sofije.

Svaki od onih kukavnih parija mogao je postati njezinim ljubeznikom ako je samo rakiju plaćao, jer je njezina isključiva slast bila u najžešćim pićima, a vrhunac – kada je u pijanosti doprla do stadija živine te joj nestalo i ono malo razuma.

Mi ne možemo opisivati kako se tih propalih stvorova dojmilo kada se opet upoznaše i ispripovjediše sve zgode ako ih se još sjećahu.

Luđaci i pijančine imadu svoj posebni svijet; za nj se još nije našao koji bi ga posve ispitao i proučio. Pa i od te nauke ne bi velike koristi bilo za čovječanstvo… No, našavši se napokon Tomaš sa svojom nesuđenicom u tom posebnom svijetu, počeše drugovati i sklopiše nekakvu zajednicu. Ni jedno, ni drugo nije tim pribavilo zavidnika ili nuzljuba.

Prema koncu neke zime otputiše se da potraže imanje udovice Kate: Na tom putu ih je nestalo.

Putujući htjedoše u osamljenom podravskom seocu jedne noći konakovati, ali ih nitko nije htio primiti, jer su stanovnici toga sela bili plahi i bogobojazni ljudi. A u ove putnike posumnjaše i pričiniše im se nečastivim dušama. – Ništa zato, samo naprijed – utješi hrapavim glasom Tomaš svoju družicu – mi možemo i po noći putovati. Zima je, ali imamo još tri boce rakije, a ona grije i podaje moć.

– Vuci će nas izjesti – doda družica.

– Nas će vuk izjesti? – nakesi se razuzdano Tomaš. – No ja bih rad poznati tako šupljoglava vuka štono bi s tako mršavim zalogajima htio zamrčiti brk i otrovati želudac! Ne boj se, samo naprijed, kod Kate ćemo poravnati sve: pa ti moja žena, ja tvoj muž.

– Dakle, krstimo se odsada ženom i mužem – primijeti ona.

I otputiše se u crnu zimsku noć širokom podravskom ravninom, ne dohitajući nigdje ni svjetla ni ljudskoga stana.

– Uj, huj, uj! Zubi mi cvokoću od studeni – zapišti žena.

– Lako za to; udrimo po rakiji. Evo, umah ću je izvući iz torbaka – odvrati muž.

Onda baba: – A, daj, dragi, amo, daj! Tako, tako, umah će bolje biti.

Onda muž: – Dobro si potegla, boca bi vrlo malo vagnula.

Onda baba: – Pa ti izvadi družicu njezinu, bit će toga dosta do Kate.

Onda muž: – E, tamo se od žeste načinjeni burzuš ne pije, već čista rakija.

Onda baba: – Ludost, prava ludost, velim ti. Žesta gori, gori u trbuhu, kano da si peć naložio golim bukovim drvima; a rakija: samo tako… Daj, vadi, prijatelju.

Onda muž: – Pa ne bi li se odmorili? Evo posjedajmo na moju surinu.

Onda baba: – Pa hajde, odmorimo se. Sada se više ne bojimo zime, to grije, to pali da je strahota.

Izvukoše i treću bocu, ali ona je klonula u snijeg. Grdobni želuci babe i muža upališe se; upalila se i čitava utroba.

Onda još muž posljednju: – A to tako… tako… g… o… r… i…

Onda još baba posljednju: – Ta… k… g… r… – I zahripaše strašnim snom.

Divlji sjever zagrabio je snijega i pokrio ih, a zatim se uspeo opet u oblake zviznuvši groznim cvilom kano da je ponovio onu: “Taština nad taštinama i sve je taština…” I njihov list života izgorio je u plamenu žeste…

Putnici nađoše smrznutu babu i muža, predali ih obližoj općini, a kršćanska ljubav sahranila ih u zemlju na općinske troškove.

Almanah Hrvatska, 1880.