Nedjeljni ručak.
Njena obitelj i ja.
Pričamo, smijemo se.
Dragi su mi.
Dobra je hrana,
Skupa vina.
Zašto ne osjećam ništa?
Zašto se ne potrudim više?
Nedjeljni ručak i obitelj.
Djeca, putovanja, krediti.
Loš posao, dobar posao.
Zajeban šef, nesposobne kolege.
Zar nije to cilj?
Zar to nije normalan život?
Ne za mene.
Ja sam kralj ničega.
Volim biti sam.
Ono što osjećam,
Ono što je u meni,
Uspomene, misli, sjećanja.
Ne pokazujem nikome.
To je samo moje.
Kao i bol.
Bol je tu, uvijek, ali ne želim je dijeliti.
Samo je moja.
Želim biti sam.
Pustiti muziku na najglasnije.
Piti do besvijesti i čekati jutro.
Nadati se.
Iako znam da jutro ništa novo ne donosi.
Prestani!
Potrudi se.
Budi normalan.
Kao i ostali.
Odlazim u kupaonicu.
Umivam se hladnom vodom.
Gledam se u ogledalu.
Ti nisi normalan.
Jebiga, izgleda da ne želim što i drugi.
Obitelj, blagdane, druženje.
Stalni posao, novi auto, ljetovanje, zimovanje.
Štednju, brigu za budućnost.
Ne zanima me ništa od toga.
Briga je za druge.
Gubitak vremena.
Opusti se.
Nisi normalan i znaš to.
Nasmiješi se, u redu je.
Pogledaj se u ogledalo.
Vidiš tu osobu?
To je jedina osoba zbog koje ikad trebaš brinuti.
Sad iziđi i nasmiješi se.
Autor: Marijan Falica
Odgovori