Bio je kasno ljeto kada sam došla u posjed knjige Krležinih “Legendi”. Knjiga je bila jedinstvena po tome što je na kraju bio rukopis nepoznatog autora. I tako sam jedne noći u kolovozu uzela iščitavati tekst i pisati svoje komentare. Tekst je bio napisan nečitkim, tvrdim autografom, s nekim prekriženim rečenicama, pa čak i ulomcima. Na prvi pogled, ponešto se od prekriženog moglo i razaznati kao ?urva, ??dljivo… Jedno je bilo sigurno i jasno: došla sam u posjed jednoga zanimljivog anonimnog teksta.
Jedna od zabilješki bila je uz ovaj citat: Zbiva se na Kraljevskom sajmu, jedne kolovoške noći u predratnom Zagrebu. Na vrhu rukopisa stajao je nadnevak, a razaznala se samo riječ “kolovoz”. To je značilo da je moj anonimni pisac svoj tekst očito pisao isto jedne noći u kolovozu. Zabilješka je glasila:
Praujak Janez bio je pogrebni službenik – provjeriti obiteljsko stablo – ako me sjećanje ne vara iz bakinih i majčinih priča, pamtim da je moj praujak umro tako da se objesio u sobi neke flundre koja je odrađivala svoju šihtu baš na Kraljevskom sajmu. Baka je govorila da sam nalik na praujaka Janeza jer sam cijeli život bljedunjav. Govorila je da nosim neku “tugu u sebi” kao “On” – kako su ga najčešće zvale njih dvije dok su o njemu razgovarale. Pamtim njihove znakovite razgovore kada sam se našao u blizini i majčine vječito zabrinute poglede koji su me odredili i natovarili mi na leđa vječnog “pratitelja” – strah.
Neki komentari uz odabrane citate bili su nezanimljivi, a negdje su to bile prave misaone lamentacije. Ipak, rukopis je bio sve intrigantniji i naprezala sam oči kako bih razumjela što je bilo napisano. Privukao me zapis uz ovaj prepisani ulomak: Dolaze Anka i Herkules. Pripijeni jedno uz drugo, omamljeni vrućinom, vinom, vatrometima; meso im gori, cjelivaju se. Žderu se. Anka je tip ružne prostitutke…
Moglo se naslutiti da je anonimni pisac možda mitski Janez. Pisalo je: ?nka moja, htio bih ti sve rastumačiti i objasniti. I ja ću zbog žene… O, ?nka moja, tvoje noge, pa tvoj smijeh, ?nka… pa naši zajednički trenuci… šetnje po parkovima… brojanje zvijezda…
Zaključila sam da se mome anonimnom piscu prenijela nekako potreba za produhovljenom ljubavi i premda nije nadugo i naširoko pisao o sebi i svojoj vlastitoj nesreći, razaznavalo se da je i on sam taj praujak Janez jer se, po načinu kako je pisao svoje raskidane rečenice i križao cijele ulomke, slutilo da je i njemu neka ?nka uzela njega i da je imao istu sudbinu kao njegov praujak.
Uočila sam vrlo kratki iskaz uz ovaj citat. JANEZ: A! Ne, moja draga! Anka! S jednim zbogom ne primam otkaza! Ne zbogom! Nije to samo tako! Zbogom! Ti si meni uzela mene. Evo – tako, ko da si mi ruku otrgla. A sada zbogom? Pa ništa! A misliš li ti da to ne boli, biti ovako bez ruke?
Bio je mudar, znakovit i višeznačan. Mučila sam se s izbrisanim i prekriženim dijelovima, ali uspjela sam pročitati. Pisalo je.
Morao se kroz ono Vrijeme pojaviti netko tko će zapisati Janezovu i Ankinu p??ču (valjda priču). Ali to je samo ?riča jer ako je nešto p??ča, onda nije z?ilja, onda je ona privid.
Iz ovoga ulomka, osim toga, ništa jasno više nisam mogla izvući, ali me je potaknuo na razmišljanje. “Zapravo, mi negdje duboko slutimo da je i život privid.”, palo mi je u trenu na pamet ta misao i naježih se od te pomisli jer sam to negdje pročitala, a u biti tek sad istinski osvijestila. “Stavljam sebe i tog nesretnog jadnika u priču i ne preostaje mi doli zaključiti da se igram i svojim i njegovim životom. Što je to radim?” Moj je nesretni pisac tragao za svojom stazom na koju su mu od malena stavljali prepreke: brige, sumnje i nepovjerenje. Prisilila sam se nastaviti dalje s dešifriranjem.
Što znam o Janezu i Anki? (pisalo je) Ne znam gotovo, ništa premda sam slušao o njima! Znam da mu je Ta njegova gazila dušu kao što je i Ova moja gazila moju. Nemam ja više dušu! On nije bio ni živ ni mrtav i ja nisam ni živ ni mrtav. Ne znam ništa o ovom prividu od zbilje u kojem sam ja, premda ga živim, a kamoli da znam išta o njima! Kako je to strašno! Ja trujem dušu tim jalovim osjećajem ljubavi i boli me Janez u meni.
“O Bože, pa on se posve poistovjetio s Janezom ili je on doista Janezov pranećak” – pomislila sam. Stvarala mi se jasnija slika tog nesretnika.
(Dalje je pisalo) Janez se objesio u onoj kuplerajskoj sobi, a zar i ja to ne činim? Hodam svijetom poput privida! Hodam kao goli mrtvac oparen svime oko sebe, sklanjajući se svijetu, nabreklom od huje, ljutnje, bijesa i nezadovoljstva. Njoj nije trebala moja ljubav. Procijenio sam da je darovanje sebe jedini ispravni put. Ali, pogriješio sam! Procijenio sam da joj treba svaki put dozvoliti da se vrati nakon svih onih njezinih blasfemičnih pothvata, s onim vulgarnim muškarcima. Dopustio sam joj da me polagano isprazni, onemoća, isisa, učini od mene ništavno biće! To ja zovem suvremenim vampirizmom! O Bože, Bože, s kojom je lakoćom osudila moje procjene i sve se srušilo kao kula od karata, …a ja je nisam znao zadržati… ona je htjela muškarca, a ne slabića poput mene…
Bilo mi je žao moga anonimnog pisca. Nije bilo teško zaključiti što je stajalo iza ulomka, gdje je ostalo vidljivo samo ?urva i ??dljivo. Tu se vidjelo da je moj anonimni pisac gubio živce. “Kao da je rovao po papiru, koliko je puta samo prekrižio sadržaj!” Patnja toga čovjeka mogla se rezati nožem.
Kada sam pročitala ovaj citat: JANEZ: Ne će prestati, draga moja! Anka! Ništa ne će prestati. To ne će prestati! To viče! Užasno viče! Sav onaj naš stan pod krovom na Potoku, one mjesečne noći na bugarskim poljima, Maksimir, sve ono užasno viče. Za tobom viče! Anka! Za tobom!
Učinilo mi se da čujem neko otegnuto škripanje koje je sličilo disonantnom glasu. Činilo se da dopire iz neposredne blizine. “Ludim!” Naježila sam se jer mi se učinilo da čujem ne jedan, nego dva glasa. “Dvije sjedinjene duše?” prođoše me srsi. “Stvarno fantaziraš!” rekla sam samoj sebi, napregnuvši uši. “To je cviljenje vrata koji je propuh pokretao. Glupačo!” Zavladala je tišina. Napeto sam osluškivala i nervozno prinosila rukopis svjetlu.
U ostalim dijelovima autografa dalo se iščitati koliko je besanih noći proveo u svom krevetu u kući na ??ozdu, misleći o besmrtnosti i povezanosti duša i o tome da vješanje i nije tako strašna stvar. Srce mi je poskočilo i luđački počelo lupati. Dlanovi su mi se znojili, a usta sušila. Sijedio je novi citat.
JANEZ moli: Anka! Molim te, samo da ti objasnim o čemu se zapravo radi. Meni izgleda da ti ne shvaćaš da me je ljubav ubila. ?bit ću se! ?trik oko vrata… pa kraj!
Uvlačio mi se neopisivi strah koji do tada nisam nikada doživjela, bio je to iskonski strah. Ovaj ŽIVI čovjek hoće sebi presuditi, bilo je bjelodano.
Shvatila sam koliko je nemoćan i uvjeren da nosi Janezov život u sebi, a imao je pravo. Grozničavo sam razmišljala i u meni su se gomilala proturječna pitanja: “Je li sada dok ovo čitam živ ili mrtav? Da sutra odem na Mirogoj provjeriti kad je bila neka smrt vješanjem i diskretno se raspitam o svemu?Cvile li to opet vrata ili je to Janezov glas zato što ga uznemiravam ovom pričom, budeći ga iz njegovog svijeta drame i uvlačeći ga u novu priču ili čujem glas svoga anonimnog pisca koji, ulazeći u priču, dobiva potvrdu svojih slutnji pa se ružno krevelji, bolan od patnje?” Moj anonimni pisac preselio je Janeza u svoju priču pa se on ljuti što mu je poremetio život njegove noći, dok je kao mrtvac šetao Kraljevskim sajmom. “Kakva fenomenalna transformacija!”
Snagom volje ispraznila sam misli i nastavila dalje. “Otkud sad ovo? Zafrkava li to mene moj anonimni pisac?” Osjetila sam da me ispunjavaju dvojni osjećaji: radost i nevjerica kada sam pročitala sljedeći sadržaj: Krleža namjerno nije bio precizan, točno je znao da Janezovu smrt treba dvoznačno predstaviti pa neka se svi misle: kao priviđenje drugih likova (zbiljsko iskustvo) i kao zbiljski uvjet teksta (fantastika). Upravo u toj dvoznačnosti čuči sablasnost ovoga teksta. Nema sumnje, ovaj tekst uzeo je iz neke kritike.
Naglo olakšanje proizvelo je u meni ljutnju prema mome anonimnom piscu, ali i intenzivnu želju da ga stvarno vidim. Moram priznati da me je uznemirio. Počela sam se umirivati i razmišljati zašto je anonimni pisac naglo prešao na kritiku, i, hvala Bogu, prestao razmišljati o štriku i smrti.
Ovdje je ozbiljno razmišljao o Krležinom postupku da Janeza predstavi dvoznačno. Imala sam osjećaj da sam, bez obzira na tako malo sadržaja o njemu, tog čovjeka dobro poznavala. Već puno smirenija, stavila sam pod jako svjetlo dio prekriženog teksta, gdje je bilo vjerojatno mjesto gdje je živio i razaznala sam dio riječi ??ozdu: “Hmmm Gvozdu?” Glasno sam se nasmijala svojoj suludoj misli da je pisac anonimnog teksta u stvari sam Krleža i pomislila sam: “Kako to da se toga više ne sjeća i kako to da on tu piskara po marginali riječi na napisane riječi koje je nekoć ispisao?” Sve je izgledalo bizarno.
Odjednom sam osjetila da sam otkvačila na poleđini rukopisa neki papir koji je bio prilijepljen. Bio je to izrezak novinskog članka. Ponovno me počeo obuzimati nemir. Izrezak je odlepršao i pao na pod. Podigla sam ga. Zurila sam u njega i zapanjeno čitala. Bila sam kao gromom pogođena. Pisalo je: Zbog teške prometne nesreće ukida se direktna tramvajska linija za Mirogoj. Nesreću je prouzročio čovjek u crnom odijelu bez cipela koji je ušao u tramvaj posve blijed i sa štrikom oko vrata. Rekao je vozaču da dolazi s Mirogoja.
Sjela sam na stolicu i zamislila se. Zarobila me je vlastita proturječna misao, kao i Janeza, kao i moga anonimnog pisca, kao što je misao silnica koja zarobljava sve ljude. Čovjek nije ništa drugo doli jedna ogromna misao. A sada, na ovom mjestu i u ovom trenutku rodila se baš ova misao: “Ako je Janez, onda se vjerojatno vraćao iz pogrebnog ureda s posla, ako je moj anonimni pisac, onda je otišao provjeriti obiteljsku vezu u pogrebni ured, a ako je Krleža onda njegova misao živi i danas kroz nas.”
Autor: Višnja Jukić
Odgovori