Onkraj Drave stoji lipa
Ispred tihe crkve bijele:
Prema jugu cvjetke sipa –
Ako nisu suze vrele.
Ovkraj Drave jablan viti
Na lipu se bolno smješka;
Deblo težak križ mu kiti –
Ako nije sudba teška.
Danju niti giblju grane,
Niti listom bujnim kreću –
Valjda što ih gladne vrane
Naokolo svud oblijeću…
Al kad stane rosa kapat,
Nebom zvijezda roj zasvijeti –
Onda neki čudni šapat
S jedne strane drugoj leti.
Lipa šušti: “Davno sam ti
S toplih grudi otkinuta;
Al mi duša jošte pamti –
Da smo s iste majke skuta…
Reci, kad ćeš doći po me,
Da mi za sve jade doznaš?
Dušmani mi grane lome –
Da me samo ne raspoznaš”.
Jablan vraća: “Sliku tvoju
Vijek u svome srcu nosim:
Dnevnom je u nepokoju
Svojom toplom suzom rosim.
A ne mogu doći po te,
Dragom da te krilu vratim;
Jer se jošte vrh Golgote –
A pod teškim križem patim”…
Tako jablan cijele noći
Tiho s lipom razgovara –
Bog zna, da l’ ih u samoći
Sluša barem majka stara?
Odgovori