Ljepotan

Kada sam čuo da je Milko poginuo, prvo što sam pomislio je to da je učinio samoubojstvo. A kada su rekli da je u pitanju prometna nezgoda, najblaže rečeno, bio sam skeptičan. Ipak, što bilo da bilo, obuzela me velika tuga i žalost. Osim tuge, javio mi se i nekakav osjećaj olakšanja što se napokon smirio i nade da se napokon nalazi na nekom ljepšem i sretnijem mjestu. Neki se od nas rode pod sretnom zvijezdom i sve im u životu ide na ruku. Većina kroz život doživljava sretne i manje sretne trenutke. Ali ima mnogo takvih ljudi na svijetu koji se rode nesretni i cijeli život ih prate samo nedaće, tuga, bol i patnja. Milko je bio od ovih posljednjih.

Bili smo vršnjaci, isto godište, tako da i moje sjećanje na njega počinje kada smo bili stari nekih četiri do pet godina. Bio je živahan dječak, stalno u pokretu i pomalo sam mu zavidio na njegovoj slobodi i samostalnosti već u toj dobi. Tada nisam shvaćao da ta njegova sloboda i samostalnost ustvari proizlaze iz nebrige njegovih roditelja za njega. Dok su mene moji roditelji držali na “kratkom lancu” i nisu me nikuda puštali samoga, pa čak ni u obližnju pekaru ili dućan, Milko se sam kretao po čitavom gradu. Pa je tako već u toj dobi, sam išao na kupanje na gradski bazen ili na rječicu koja je protjecala kroz grad.

U to vrijeme, ja sam s roditeljima i mlađom sestrom živio u drugom gradu. Ljeta smo sestra i ja provodili kod bake koja je živjela u istom gradu u kojem je živio i Milko sa svojom sestrom i roditeljima. Baka je s njima bila susjeda, a osim toga njegovi i moji roditelji su bili prijatelji iz mladosti. Tako smo i Milko i ja bili prijatelji od najranijeg djetinjstva.

Još tako mali Milko se volio dotjerivati, kako bi se svidio djevojčicama. Često je znao kvasiti kosu s vodom i brižljivo je začešljavati, što je nama ostaloj djeci u najmanju ruku izgledalo smiješno. A pošto je uz sve to još i sam sebe smatrao najljepšim, od druge djece je dobio posprdni nadimak “Ljepotan”. On nije smatrao da ga s tim nadimkom ismijavaju i nadimak je s ponosom nosio.

Ali njegovom ocu je to smetalo. Smatrao je to osobnom uvredom što njegovog sina ismijavaju, a za to je krivio isključivo Milka. Nazivao ga je kretenom, debilom i svim drugim pogrdnim nazivima, a ako bi mu se Milko još našao nadohvat ruke udario bi ga po glavi sa svojim velikim dlanom. Uvijek i vrlo često ga je udarao po glavi i kada bi ga kudio i kada bi ga zbog nečeg hvalio, pa je to udaranje trebalo izgledati kao tapšanje, kao izraz nježnosti.

Milko je volio svoje roditelje, kao što svako dijete voli svoje roditelje. Volio ih je samo zato što su mu roditelji. Kao što i pas voli svog gospodara, bez obzira na to što ga taj gospodar udari nogom kada mu se nađe na putu. A posebno je volio oca i borio se za njegovu ljubav i naklonost. Često je znao, gotovo svaki dan donijeti ocu deset dinara, koje je navodno našao na ulici. Njegov otac se nikada nije zapitao, kako to njegov sin svaki dan nalazi novac na ulici, već ga je u takvoj prilici, nimalo nježno, potapšao rukom po glavi i popratio riječima, “dobri moj sin, idi uzmi boce i kupi tati piva”. Milko bi tada sav sretan otrčao, jer je znao, kada se vrati da će ga otac opet potapšati po glavi i nazvati svojim dobrim sinom.

Milko je već tada krao novac gdje god bi mu se ukazala prilika za to i za taj novac kupovao očevu ljubav. A otac nije bio nasilan samo prema njemu, već i prema Milkovoj majci. Često sam ju viđao s modricama po licu i drugim vidljivim mjestima, a jednom prilikom sam čak i naišao u trenutku kada je otac tukao Milka i majku. Jedino je Milkova dvije godine mlađa sestra bila pošteđena toga. Ali bilo je dovoljno i to što je tako mala bila prisutna i morala gledati kako njen otac tuče njenog tek malo starijeg brata i mamu.

Već sam spomenuo da su Milkovi i moji roditelji bili prijatelji iz mlađih dana. Išli su zajedno na igranke, družili se, pa su tako ostali u kontaktu i kada su se poženili i dobili nas djecu. Održavali su taj kontakt i kada smo se mi odselili u drugi grad, preko 150 kilometara dalje. Bilo je to polovicom 60-ih dvadesetog stoljeća i tada je to zaista bila velika udaljenost. Mjesta nisu bila tako dobro povezana željeznicom i autobusnim linijama, a rijetki su tada imali automobil. Milkov tata je imao motocikli marke Vespa, koji je tada bio vrlo popularan. Sjećam se kada su na toj Vespi došli kod nas. Iza Milkovog tate sjedila je mama i u naručju držala Milkovu sestru, a on je stajao ispred tate i držao se za korman.

Bilo je ljeto. Milko i ja smo završili prvi razred osnovne škole. Ostali su kod nas dva dana i nakon toga su se Milkovi roditelji i sestra vratili kući, a Milko ostao kod nas dok ne budemo išli kod bake, pa da i njega dovedemo. Iste večeri sam čuo roditelje kako se zbog toga svađaju. Shvatio sam da je moj otac bio protiv toga da Milko ostane kod nas, a da je majka time učinila nekakvu uslugu Milkovoj mami. O kakvoj je usluzi riječ, objasnio mi je Milko. Rekao mi je da se njegovi roditelji razvode, te da će sestra živjeti s mamom, a da će on živjeti s tatom, samo dok tata nađe stan. Gledao sam ga u čudu, kako o tome govori kao da je to sasvim normalna stvar. Ja si nisam mogao ni zamisliti da se moji roditelji razvedu i da sestru i mene podijele kao nekakvu zajedničku imovinu. Od tada se u mene uvukao nekakav nemir i kada god su se roditelji zbog nečega porječkali u meni je sve više rastao strah da će se i oni razvesti.

Nakon nekoliko dana majka je išla kod jedne prijateljice krojačice, koja joj je šila novu haljinu. Otac je bio na poslu, pa nas je majka sve povela sa sobom, sestru, Milka i mene. Kada smo se vratili kući, otac je već stigao prije nas. Bio je jako ljut na majku što je otišla u vrijeme kada on treba doći s posla i k tome još i nas sve vodila sa sobom. Majka mu nije ostajala dužna i vikala je na njega koliko i on na nju, uzvraćajući mu svojim protuargumentima. A onda su se u jednom trenutku utišali.

Došla je teta Anica, krojačica od koje smo netom došli. Kada smo otišli od nje primijetila je da joj je torbica otvorena, a iz novčanika joj je nestalo pedeset dinara. Otac je odmah pozvao Milka i mene i zatražio da priznamo tko je ukrao novac. Milko je odmah iz džepa izvadio novce i vratio ih teti Anici pognute glave. Dok je majka ispraćala tetu Anicu uz isprike i izvinjenja, otac je otišao u kupatilo i vratio se s usukanim mokrim ručnikom s kojim nas je obojicu stao mlatiti, Milka i mene. Ništa mi nije vrijedilo to što sam rekao da nisam znao da će Milko to učiniti i da nisam vidio kada je to učinio. Da su mi to bile jedine takve batine koje sam dobio, rekao bih da ih nikada neću zaboraviti, ali bilo je još mnogo sličnih isto tako nezaboravnih batina, koje sam dobio od oca. U tome je kao pripadnik tadašnje Narodne milicije bio vrlo maštovit.

Ali da se vratim Milku. Zaista nisam uspio vidjeti kada je izvukao te novce iz novčanika, koji je bio u torbici u nekom ormariću. Bio je zaista izuzetno spretan lopov, a bilo mu je tek osam godina. Ono što je najzanimljivije u tome je to da ga nitko nije tome učio, nego je ta njegova vještina nastala tako što je nastojao da si sam nadomjesti ono što nije dobivao od roditelja. Isto tako je to koristio da bi kupovao ljubav drugih, koja mu je bila potrebna kao i svakom djetetu.

Već sam spomenuo kako je često pronalazio novce, za koje ocu kupovao pivo. Isto tako je često”pronalazio” šminku ili neke komade nakita, koje je donosio majci. Tako je pokušavao da si kupi i prijatelje, ali je vrlo brzo shvatio da takvo prijateljstvo jako kratko traje, jer takvi kupljeni prijatelji traže sve češće i sve skuplje poklone. Mene nije kupovao jer to nije bilo potrebno. Ali je zato često znao ukrasti u dućanu neku čokoladu ili bombonijeru, koju bi kasnije zajedno pojeli u njegovoj šupi.

Prošlo je ljeto i naš prvi školski raspust. Ponovo smo krenuli u školu, svaki u svom gradu. Od bake sam saznao da Milko živi s tatom i njegovom novom ženom, koja ima dvoje djece iz prethodnog braka. Čuo sam da mu je život postao još gori nego prije. Tatina nova žena ga nije podnosila i često bi dobivao batine zbog nekih nepodopština koje su učinila njena djeca, a okrivila njega. Prema njemu su se odnosili gore nego prema psu. Dok su Milkov tata i njegova žena spavali u spavaćoj sobi, a njena djeca u dječjoj sobi, svatko na svom krevetu, Milko je spavao na kuhinjskom podu, ispod prozora. Pod glavom je umjesto jastuka imao svoju školsku torbu s knjigama, a pokrivao se sa svojom jaknicom.

Sljedeći školski raspust, čim sam došao kod bake, saznao sam da Milko više ne živi kod tate, nego da je sada kod mame. Volio sam ga i bilo mi je drago zbog njega. Njegov tata je morao prestati piti alkohol, jer mu je nova žena prijetila da će ga izbaciti iz stana. Pretpostavljam, da su mu se sada kada je bio bistrijeg uma, vratili i osjećaji i da nije više mogao gledati kako mu nova žena zlostavlja sina, a često ga je i on, zbog nje, morao istući, pa je odlučio da ga vrati majci.

Kada sam vidio Milka, za mene je to bio šok. Izgledao je kao ona djeca iz dokumentarnih filmova o nacističkim Konc-logorima. Bio je u kratkim hlačama i majici, a na tankim rukama i nogama isticala se svaka kost. Izgledao je kao avet. Primijetio je moju zapanjenost, pa mi je odmah sam počeo pričati kako mu je bilo kod oca i maćehe. Njegova je priča ličila na one poznate pripovijetke i bajke, koje smo svi čitali o zlim maćehama. Ali njegov život nije bio bajka sa sretnim završetkom, nego tragedija kojoj se nije nazirao kraj.

Obično su jeli kada on nije bio kod kuće i kada bi došao kući dobio bi neke jadne otpatke od hrane. Ili se znalo desiti kada bi išli jesti da ga maćeha pošalje u dućan nešto kupiti, pa da jede kada se vrati. A kada bi se vratio više ničeg nije bilo. Bilo mi je jako teško to slušati. Nisam mogao shvatiti kakve to osobe mogu biti toliko okrutne prema jednom djetetu, da mu ni jesti ne daju. Pokušao sam ga utješiti, rekavši mu kako je dobro da se to završilo i kako će sada biti drukčije. I u jednom dijelu sam bio u pravu, da će sada biti drukčije, a vrijeme će pokazati da drukčije ne znači nužno i bolje.

Milkova mama je bila još vrlo mlada žena, koja u braku sa Milkovim tatom ništa lijepo nije doživjela. I sama je doživjela samo patnje i zlostavljanja. A bila je puna života, željna ljubavi, zabavljanja i svega onoga što bi mladost trebala da nosi sa sobom. I sada kada je razvodom dobila slobodu, željela je doživjeti sve te lijepe stvari za kojima je žudjela. Međutim, koji muškarac želi ženu koja ima dvoje djece iz prethodnog braka? Prihvatiti nju, značilo bi prihvatiti i njenu djecu i brinuti se o njima. Prevelika je to obaveza za bilo kojeg mladog čovjeka, premda je Milkova mama bila vrlo lijepa i zgodna žena, poželjna u očima svakog muškarca. Poželjna da, ali bez obaveza. A ona željna ljubavi, bila je lak plijen za svakog muškarca s nečasnim namjerama.

I tako je popustila pred udvaranjima jednog čovjeka, koji je bio dosta stariji od nje i koji je bio u braku. Rekao joj je da živi u jako lošem braku i da se ima namjeru rastati. Ona mu je povjerovala. Smatrala je da su na neki način srodne duše. Bila je istina da je živio u lošem braku, ali nije rekao da je tome isključivi krivac bio on, jer zanemarivao porodicu, ženu i djecu. Sam je sebi bio najvažniji, a bio je sklon svim porocima. Sve je bilo podređeno njegovom užitku. S vremenom će Milkova mama to i sama otkriti. Već istog ljeta Josip, kako mu je bilo ime, predložio je da odu deset do petnaest dana na more, njih dvoje sami, kako bi se bolje upoznali i uživali kao pravi zaljubljeni par. A djeca? Djecu neka ostavi kod svoje majke ili sestre.

Tako je i učinila. Kćerku je ostavila kod svoje majke, a Milko je u to vrijeme lutao negdje po gradu, pa ga je ostavila neka se sam snađe. U sebi se nadala da će se već netko pobrinuti za njega, njena majka ili sestra. Međutim, za Milka nikoga nije bilo briga. Baka mu je rekla neka ide kod tetke, a tetka da ide kod bake. Na kraju se nitko nije o njemu brinuo. Jednu je noć prespavao kod tetke, ali kada je čuo kako se tetka i tetak svađaju zbog njega, odlučio je da tamo više ne ide. Dvije je noći prespavao u svojoj drvarnici, a onda na intervenciju moje bake, primila ga je njegova baka na spavanje.

Preko dana je stalno negdje lutao, a kada bi ogladnio došao bi kod nas, jer je znao da će ga moja baka ponuditi jelom. Mojoj baki bi se uvijek oči napunile suzama kada bi ga vidjela i samo je govorila: “Jadan si mi ti moj Milko, nitko te ne treba”. A onda bi mi baka govorila kako je Milko jedna dobra, ali nesretna duša. Pričala je kako kad mi nismo kod nje, on dođe da joj pravi društvo, kako uvijek pita treba li joj što pomoći, kako joj često ode u dućan i svaki puta vrati kusur do zadnje pare. “Dobar je moj Milko”, završi baka priču i obriše suze. A i on je nju volio, više nego svoju baku.

Prošlo je i to ljeto i prošao još jedan raspust. Počela je nova školska godina. Krenuo sam u treći razred. Kada god sam mogao, pisao sam baki pisma, a ona mi je odgovarala. Obavezno bih je pitao kako je Milko i rekao baki da ga pozdravi. A onda mi je u jednom pismu napisala nešto opširnije o Milku. Povod je bio sljedeći. Navodno je Milka uhvatila milicija u nekakvoj provali i krađi, pa su ga optužili za cijeli niz provalnih krađa. Valjda sve što nisu mogli riješiti, pripisali su njemu. Uz suglasnost Milkove mame i socijalne službe, sud je donio odluku da ga pošalju u popravni dom za maloljetnike.

Nedugo potom, pokušao je pobjeći odande i to tako što se pokušao spustiti po gromobranu, s drugog kata. Nije u tome uspio, nego je pao i pri tome slomio noge, jednu ruku i nekoliko rebara, te je završio u bolnici. Milka sam vidio već sljedeći ljetni raspust. Mama ga je izvukla iz doma na svoju odgovornost, a on je obećao da neće više krasti.

Kada smo se vidjeli, Milko mi je pričao kako su ga u domu zlostavljali. Redovno je dobivao batine i od učitelja i od odgajatelja. Ali najgore je bilo to što su poticali i drugu djecu da ga zlostavljaju. Naravno nije on jedini koji je tamo zlostavljan. Manje-više na svakoga dođe red, da se jedno vrijeme okome na njega. Najgore prođu oni koji na bilo koji način pruže otpor ili pokažu i najmanji znak neposlušnosti. A Milko je bio takav, a za najgore štićenike postojale su i najgore kazne. Pa su ga tako jednom prilikom vezali, te potpuno golog polili s hladnom vodom i takvog ga ostavili cijelu noć u samici na betonskom podu. Nije to više htio trpjeti i odlučio se pobjeći. Već znamo što se dalje dogodilo.

A onda mi je Milko rekao kako ima jednu novost. Mama mu je dobila posao konobarice u jednom restoranu u Stuttgartu, u Njemačkoj i vodi sa sobom njega i sestru. Dok se on radovao, mene je zahvaćala tuga što više nećemo zajedno provoditi raspuste, a što je bilo najgore, odlazili su već za nekoliko dana. Milko mi je oduševljeno pričao o Njemačkoj, sve ono što je čuo od svoje mame i njenog novog prijatelja s kojim odlaze za Njemačku. Bio je to kraj našeg zajedničkog djetinjstva. Tada to još nisam znao i vjerovao sam Milku, koji mi je rekao da ćemo se i dalje viđati svako ljeto. Međutim naš ponovni susret je uslijedio tek nakon nekoliko godina.

Bilo je to kada sam završio osmi razred. Kada sam se tada susreo s Milkom, zapanjio sam se njegovim novim izgledom. Normalno da sam očekivao da će biti veći, stariji, kao i ja uostalom, ali bio je nekako drugačiji, ozbiljniji… Imao je kosu do ramena i bio je odjeven po posljednjoj zapadnoeuropskoj modi. Poznanici iz djetinjstva, koji su ga sretali i dalje su mu se javljali sa onim posprdnim nadimkom: “Gdje si ljepotane…”. Milko ih je samo pogledao s izrazom gađenja i prezira, tako da im ništa više nije bilo smiješno i produžili bi kao pokisli.

A tu sam bio i ja, koji sam u to vrijeme imao jako kratak fitilj i jedva sam čekao bilo kakav konflikt, da mogu takvima naplatiti i više nego je to bilo potrebno. Tada sam bio poznat po svom agresivnom ponašanju pa su moji vršnjaci, a i stariji, gledali da ne dođu sa mnom u sukob. Ali često sam baš ja i izazivao te sukobe. Dosta puta sam i dobio batina, pa čak i od milicije i od oca koji je bio načelnik te iste milicije, ali to me nije nimalo promijenilo. Zato sam sada predlagao Milku da uhvatimo i razbijemo te neke tipove koji mu se podsmijevaju još od djetinjstva, pa i sada.

Na moje iznenađenje Milko je bio protiv toga. “Lako je tebi”, odgovorio mi je, “Tebi se neće ništa dogoditi ako nekog od njih prebiješ. A mene ako ne pošalju u dom, bar će mi uzeti pasoš, da ne mogu natrag u Njemačku, a ne znam što bih ja ovdje radio. Nikada više ne bih mogao ovdje živjeti. Osim toga ovi što me ismijavaju, kasnije shvate koliko je to glupo i koliko sami ispadaju glupi. Ne želim se zamarati s tim seljačinama.” Moram reći da me je ta Milkova izjava jako iznenadila.

Tih nekoliko dana puno smo pričali, vrlo često o politici i redovno dolazili u prepirke, zbog različitih stavova. Nisam se nikako mogao složiti s njegovim stavovima, koji su bili na pozicijama hrvatskog nacionalizma i šovinizma. Veličao je ustaštvo i odjednom postao veliki vjernik, kao i njegova mama. Prije odlaska u Njemačku nije to bio niti on, niti njegova majka. Po tome mi je bilo potpuno jasno u kakvoj sredini žive u Njemačkoj.

Njegova mama je u razgovoru stalno spominjala nekog hrvatskog svećenika, koji im je puno pomogao otkako su došli tamo. Kada su tek stigli u Njemačku, mama je sestru i njega upisala u jugoslavensku školu, ali ih je ubrzo na nagovor toga svećenika ispisala i upisala ih u hrvatsku katoličku školu. Pričala mi je Milkova mama kako je svećenik Milka posebno zavolio i kako ga je čak uzeo za ministranta i da pjeva u crkvenom zboru. I dok je njegova mama na sva usta hvalila toga svećenika, kod Milka sam primjećivao izvjesnu nelagodu i kako je pokušava prekinuti u njenoj priči. Pomislio sam da mu je vjerojatno nelagodno zbog mene i mojih stavova po pitanju crkve i svećenstva.

I bez obzira na naše potpuno suprotne političke nazore, to nije moglo uticati na naše prijateljstvo koje traje od našeg najranijeg djetinjstva. Naše prijateljstvo se nastavilo i kasnije u mladenačkoj dobi, premda smo po pitanju politike uvijek ulazili u žustre prepirke. Žestoko sam od njega branio Jugoslaviju i njen politički sistem, a on od mene katoličku crkvu i njenu doktrinu. Možda bi se ponekad oko nečega i složili, ali to je bilo samo zbog toga da ne bi otišli predaleko s prepirkom. Branili smo naše prijateljstvo od svih onih stvari oko kojih se nismo slagali. Često smo i izbjegavali teme za koje smo znali da se razilazimo u mišljenjima, a birali smo one gdje imamo slične stavove, kao npr. filmovi, glazba, djevojke.

Posebno će mi ostati u sjećanju kada me nazvao telefonom jednog dana 1976. godine i pitao me da li znam da The Rolling Stones imaju koncert u Zagrebu. Naravno da sam znao, jer mi je to bila jedna od omiljenih grupa. Predložio mi je da se nađemo u Zagrebu i da odemo na koncert. Rekao sam mu da ćemo jako teško doći do ulaznica, jer se rasprodaju danima unaprijed. Na to mi je Milko odgovorio da je on još prije desetak dana kupio dvije ulaznice, za nas dvojicu. Kako bih ga mogao odbiti?

Našli smo se u Zagrebu, kako smo se već dogovorili i otišli na koncert. Bilo je fantastično, neponovljivo, nezaboravno. Bili smo dio jedne legende. Tada sam se prvi puta u životu napio. I Milko se napio, ali njemu to nije bilo prvo pijanstvo kao meni. Poslije koncerta otišli smo na zagrebački Glavni kolodvor, kupili litru Brandya i u obližnjem parku nastavili piti. U takvom stanju opet smo se počeli raspravljati oko nekakvih gluposti. U jednom trenutku sam mu se požalio na nerazumijevanje od strane roditelja, a naročito oca. Tada mi je Milko ispričao neke stvari o sebi, koje su me duboko potresle i koje nikada nisam zaboravio.

“Volio bih da sam imao oca, pa bio i takav kao tvoj. Vjerojatno mi se tada neke stvari ne bi dogodile.” Nagnuo je bocu Brandya i potegao nekoliko dobrih gutljaja, a onda nastavio priču: “Prijatelju moj nemaš ti pojma o životu. A meni je više dosta ovakvog života i ne prođe ni jedan dan da ne pomislim da prekinem s tim i da se ubijem. Ne razumijem zašto se sve nesreće i patnje moraju sručiti na moja ramena i to otkako znam za sebe. Pogledaj me, imam šesnaest godina, a pogrbljen sam kao starac od osamdeset.” Milko je zaista imao blago deformiranu kičmu i bio malo pogrbljen. Moja baka je rekla da je to zbog toga što nikada nije imao svoj krevet, nego je spavao na podu, u dvosjedu, sofi, a osim toga uvijek je u životu samo primao udarce i uvijek morao nekome biti pokoran, tako da je navikao hodati pognute glave i pogrbljenih leđa.

“Muka mi je više od svega”, nastavio je Milko, dok su mu se krupne suze kotrljale niz obraze, “Muka mi je više i od vlastitih laži. Pričam ti kako mi je dobro u Njemačkoj. Ustvari ti pričam ono kako bi želio da mi bude. Pa kada drugima lažem, uvjerim i sam sebe da mi je tako dobro i lijepo. Ne mogu više samo poraze u životu doživljavati, gdje god da odem. Pa mora negdje i za mene biti mjesta pod suncem. Znaš i sam koliki sam bio kada smo otišli za Njemačku. Počeo sam tamo ići u crkvu i na satove vjeronauka. To je za mene bilo nešto potpuno novo. Oduvijek sam imao neko čudno strahopoštovanje kada bih ušao u crkvu. A onda kada sam tamo prvi put čuo svećenika kako govori o Paklu, uhvatio me veliki strah da ću tamo završiti, zbog svega što sam do tada činio. Bojao sam se da ću vječno gorjeti. A onda taj svećenik, kojeg moja mama toliko hvali… On mi je i utjerao sav taj strah od Pakla i vječnog plamena. Ne samo meni, već i drugoj djeci. A onda nam je ponudio spasenje, da to izbjegnemo. Rekao je da moramo da ispovjedimo svoje grijehe, da bi nam bili oprošteni. Tako sam i ja ispovjedio svoje grijehe. Velečasni je tražio da se pokajem, a vraga koji se uselio u mene istjerivao je ravnalom po goloj stražnjici, tako da nisam mogao sjediti na njoj nekoliko dana. Na više mjesta je izbila krv. Sutradan me velečasni odveo u svoj stan, da bi mi stavio melem na rane. Mislim da ti ne moram pričati sve u detalje. Ti si prvi kome ovo pričam, jer mi je velečasni rekao da sve to spada u ispovjednu tajnu i da ne smijem nikome pričati, inače ću završiti u Paklu. Zaista sam mu u to povjerovao, jer u njemu više nisam vidio svećenika, Božjeg čovjeka, već Vraga osobno. Siguran sam da je i drugoj djeci to radio, jer sam vidio da i oni kao i ja imaju strah od velečasnog.”

Milko je obrisao nos i suze i ponovo potegnuo nekoliko gutljaja iz boce. Pitao sam ga zašto ga nije prijavio ili rekao nekome, mami ili nekom nastavniku. Na to mi se on cinično nasmijao i pitao da li stvarno mislim da bi mu netko povjerovao. Ostao sam bez teksta. Nisam ni ja mislio da bi time nešto postigao, ali sam mu morao nešto reći, da vidi da suosjećam s njim i da mi je stalo do njega.

Vratio sam se kući s vrlo ružnim sjećanjima na koncert Stonesa. Sljedećih godina Milko i ja nastavili smo se viđati, svaki puta kada bi došao iz Njemačke. A onda se Milko trajno vratio iz Njemačke, jer je protjeran zbog provalnih krađa koje je tamo činio. Nedugo nakon njega, vratila se i njegova mama sa sestrom.

Naš posljednji susret se zbio u zimi 1979. godine. U Zagrebu je gostovala rock grupa Queen i nabavio sam dvije ulaznice. Nazvao sam Milka i pitao ga da odemo na koncert. Bilo mu je drago i rekao mi da će on doći po mene s maminim Fićom, pa ćemo u Zagreb na koncert. Dok smo se vozili autoputom pitao sam ga što se zamislio. Odgovorio mi je da često, kada se tako vozi, pomisli kako bi bilo dobro da se Fićom zaleti u neki kamion-šleper ili u neku provaliju. U šali sam mu rekao da to uradi nekom drugom prilikom, kada ne budem ja s njim. Kiselo se nasmijao i rekao neka ne brinem, jer ne želi biti odgovoran za ničiju smrt, već samo za svoju. Tek tada sam shvatio da to zaista ozbiljno misli.

Pitao sam ga zašto je tako pesimističan i neka pusti prošlost, te neka živi za sadašnjost i budućnost. Rekao sam mu: “Imaš svoj posao, danas-sutra ćeš naći neku djevojku, srodnu dušu, zasnovat ćete obitelj. Jednog dana kada budeš imao svoju djecu, kada ih budeš gledao kako rastu sretni, zaboravit ćeš sve ružno što si prošao u životu.” Na to mi on odgovori: “E moj dobri prijatelju, nije sreća za mene. Znaš i sam da mi nije problem prići djevojci, upoznati se… Zaljubimo se jedno u drugo i sve je u redu dok njeni roditelji ne čuju tko sam. Istog trenutka je sve gotovo.” Pričao je s očima punih suza.

Znao sam da ga je nedavno ostavila djevojka s kojom je bio nekoliko mjeseci. Kada su njeni roditelji saznali, morala ga je ostaviti. Još se neko vrijeme viđala s njim potajno, ali su joj onda roditelji uveli sve moguće zabrane. Znam da ga je voljela, kao i on nju. I dalje sam ga pokušavao utješiti i uvjeriti da će se jednog dana naći i za njega neka djevojka čijim roditeljima neće smetati njegova prošlost, kada vide da je sada drukčiji, da ima svoj posao itd., ali on u to nije vjerovao. I taj nam je koncert prošao nekako turoban, a ne u raspoloženju koje smo očekivali. I danas, nakon skoro četrdeset godina koliko je prošlo od tada, kada čujem The Rolling Stones ili Queen uvijek se sjetim Milka.

Te godine sam otišao na odsluženje vojnog roka. Jednog dana mi je stiglo bakino pismo u kojem mi je javila da je Milko poginuo u prometnoj nezgodi. Vozio je maminog Fiću i udario u ogradu mosta te se survao u rijeku. Rekli su prometna nezgoda pod utjecajem alkohola. Da nije to, bilo bi nešto drugo. To je jednostavno bila njegova sudbina. Previše je patnji u svom kratkom životu doživio, da bi ostatak života sav taj teret nosio i previše je crno na život gledao, da bi u tom crnilu neku svjetlost vidio.

Autor: Boris Bauković