Ljubljanska katastrofa

Pohladno bijaše jutro, a vjetru ni traga.

Noću duvala je silna bura uz tešku pljuskavicu i silne gromove. Starica i majka župnikova primi nas na konak i nastani na sjenik jer je sin i “žlahtni gospod fajmešter” odnio sobom ključe od gornjih soba, a nije mu se bilo nadati te noći. Majka i djevojka služinica konakuju u jednoj jeditoj sobi pa stoga valjalo se nama putnicima seliti na suho bilje Cererina carstva, tj. na sijeno.

Djevojče od trideset godina, slično nešto koludrici, odvede nas na sjenik, prostre tanane plahte, mi se pako povalismo na sijeno i skoro, kako smo bili umorni, predademo u zagrljaj tihe noći.

Bilo je to nedaleko od Postojne u ubavoj kranjskoj “deželi”.

Probudio sam se negdje u noći, a probudio me prasak groma.

Strahovito sijevalo i svakim časkom trenutice pokazao nam blijesak idilično ležište.

– Miško! – dahnem u sijeno a vrući me polio znoj. Sâm sam se svoga glasa preplašio.

Miškom se zvao moj putni drug, a ja sam se zvao ko što i dandanas, Andrijom.

– Šta ćeš? – ozove se Miško muklo. Na to je opet bljesnulo i divlje ruknulo nebo, a sva se zgrada potresla s temelja.

Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota. Zavrve mi u glavi rastrgane misli o Zagorju, o roditeljskoj kući, o putovanju, a sve te misli potisnuo bi prasak groma u tamni zadak, a drhtavica potresla sa mnom kada je tutnjila zemlja i nebo, kad je planula iščezavajuća duga brze munje.

“Teško onome koga sade stiže u putu noćca crna, a nočišta jadan ne imade.”

Sve tiše i tiše šaptao sam, deklamujuć u sijeno, napokon otupio za sve i usnuo tvrdo.

Jutrom žarko sunce nazove Mišku i meni milo “dobro jutro” zagviriv na naša okna, a to su bile dvije rupe u zidu. Skočismo na junačke noge, hrlo se opremismo i eto nas napolju. Nebo je jasno, pljuštavica noćna nanesla debeo mulj, a svjež zrak preugodno oko nas strujio. Mi ga sišemo, mi ga uživamo.

Dođemo k župnom dvorcu, ali on bijaše zaključan. Prošećemo oko dvorca i krenemo u vrt. Tu nađosmo staricu majku gdje je ševrljala oko kupusa, a služinica pljela drač.

Blagodarismo starici, a nadali smo se da će nas ponuditi kavom ili kakvom drugom hranom, jer su se u nas počela nekako buditi odisejska vremena, nu starica nije razumjela naših skromnih želja, a nesporazumljenje u takvim prigodama veoma je neugodno, pa “klanjajuć se turski a vlaški Boga moleć” – nazove nam starica “zbogom” i blagoslovi naš put.

*

Počeo sam pripovijedati odanle kada smo već daleko bili od župnog dvorca, nu voljan sam bio svratiti se i na naše noćivanje.

Bijaše dakle, kako rekoh, pohladno jutro, a vjetru ni traga.

S brza hoda udario iz mišica suhi znoj, a utroba dosta prazna i pusta stala se buditi, i bijahu conturbata viscera nostra.

Uz put ruljao je nešto mutan potočić, a kako smo bili neumiveni, otvorimo bijelu utrobu svoje torbe, povadimo ručnike i češlje i stanemo se prati poput nimfa.

Voda nam bila zrcalom. Gledale nas mirnim pospanim okom visoke brdine, smijala nam se veselo pučina nebeska i svijetlila nam svojim dragulj-kamom, žarkim suncem.

Poredivši svoju toaletu, nastavimo dalje putovati.

Sunce sve silnije pripiče, a zemlja odiše sve dosadnijim zrakom; i mi već mamurno stupasmo, a tama nutrinje naše nasporila i iz naših očiju odsijevala je jasna riječ: glad. Promjene je dakle nekakve trebalo, i ona je nastala.

Kao švig konopa vinula se preko brda kola, i gle, jure ravnom glatkom cestom. Pa evo ih skoro za nama, evo ih uz nas. – I kola stadoše.

– Servus, carissimi. Laudetur Jesus Christus!

– Per omnia saecula! – ozovemo se.

– Kamo, mlada gospodo?

Konji ržu. Na kolima sjedi crvena, ugojena, debela lica častan otac u krupnoj fratarskoj mantiji. Žute mu oči ljeskaju kano da si dva kuruzna zrna utopio u vreloj vodi.

Drugo je lice prvome živi kontrast. Vitka, lijepa djevojka, crnih pramova i crnih očiju.

– Kamo, mlada gospodo? – nagovori nas časni otac nijemštinom.

– U Ljubljanu. Putujemo. Đaci smo. Hrvati smo.

– Hrvati, pak putujete? – osmjehne se blagodušno časni otac te kihnu gromovito. Na to izvadi šarenu burmuticu i ponudi nam da zapaprimo mozak.

Mlada se djevojka vragoljasto podsmjehnu i porumeni.

I meni se dalo na smijeh jer se nedavno umismo, a sad da potprašujemo mozak tom otrovnom biljkom.

Flegmatični Miško zagrabi prstima, i ja sam zagrabio pipalima, a srkao iz kažiprsnog zgloba te velevrijednu biljku sasuo pod kola.

Ali se zato časni otac čestito nasrkao da mu je, rekao bi, potamnjelo krvavo lice. Ponudi nam blagohotno da sjednemo na kola i da se povezemo uz put.

Starac nas sad stao ispitivati da li već dugo putujemo, otkale smo počeli putovati i što sve doživjesmo na putu?

Mi mu stanemo pripovijedati da naše putovanje počinje od Karlovca pa dalje prama Rijeci, od Rijeke Istrom preko Jelšana u Kranjsku.

– Pa kako vam se mili u Karlovcu? – uplete se u govor mlada djevojka.

Govorila je čisto hrvatski. Mijo me sukne laktom, prem sam ja možda prije oćutio zvonku hrvaštinu ljepote djevojke.

– Gospođice! Karlovac i Bakar najugodnija su nam dosada mjesta. Karlovac kao čisti dragulj hrvatske kraljevine, a Bakar kao gradić ljepota ženskih u kršnom Primorju. Mi ne potražujemo starine, već putujemo da se naužijemo živa svijeta, da se nagledamo vedrine ljudske i zdravlja ljudskoga. Sve to doživjesmo u Karlovcu i Bakru. Što su Karlovčani, a napose Karlovčanke, vatrene Hrvatice, to su Bakranke na glasu ljepote. Ali vi nas, gospođice, preugodno zatekoste. Osvjedočismo se dosada da se Slovenke stide materinjeg jezika, a kamoli da njime govore.

– Moja rođakinja Anijelka jest Hrvatica – ozove se časni otac i strasno srkne iz svoje burmutice, a nato se opet nekuda zamislio.

– Pa kako, gospodično, zalutaste u ove brdine “kranjske dežele”? Eh, mi vas nećemo pustiti ovdje, mi ćemo vas natrag odvesti u Hrvatsku – primetnuh ja nešto strastveno.

– Ja sam, gospodine, Ljubljančanka, ali bila sam sedam godina u Karlovcu u moje tete. Teta umrla, a ja sam se preselila natrag u Ljubljanu. Ovo je moj stric, pater Felicijan iz Kamnika:

Anijelica trgnula iz dubokih misli rumenoga strica.

Konji zarzaše; bič pucnuo dva-tri puta, te silnije pojurismo ravnom, glatkom cestom. Mijat, teške ruke, ne mogao nikako zapaliti cigarete.

– Lakše tjeraj, gonjaču! – dovikne Felicijan. Srkne zatim pregršt burmuta, kihne i utakne ruke u rukave.

– Dragi moji Hrvati, lijepo li je to! Putujete. Bože moj! Mladi, krasni vaši dani! Dok sam ja đakovao! O, kud je moja Italija, kud Istra, Dalmacija, Hrvatska. Sve to sam prošao.

Miško ga pogleda nepovjerljivim okom.

– Ne mislite što sam fratar da ja nijesam zato uživao svijeta. Baš svijet otjerao me gvozdenim bičem u kloštar. Znajte, sokolići moji, da me tek poslije filozofijskih nauka obuklo u hrapavu ovu mantiju. No, hvala Bogu, moja krv danas je posve smirena. Meni je već šezdeset. Stare priče mladih dana istisla već nova ozbiljnost starih dana. Kako vam godi ova žalosna “dežela?” Kako vas gledaju naši ljudi?

– Zlo, gospodine moj! I Kineze bismo mi Hrvati bolje primili. Lako bi čovjek podvojio: da li je uistinu bio Radogost tako slavan bog u svih Slovina! Ne poznadu nas, tjeraju nas.

– Takav je u nas život. Rascijepali se na partije. – Nemškutar pišti s ljutine na sve što je slovinsko. Hrvata ne pozna ni po imenu. Konzervativci popovi? Daleko ti kuća, mladi čovječe, od njih! Ti si mu kuga! Naši pruski liberalci? Na selu ih nema, hvala nebu! A da i jesu – naduti su stvorovi dozlaboga. – Teško vam i kuku uz njih! Misle da zvijezde posižu s nebesa – a oni u blatu!

– Možda ste prestrog sudac? Zar ne, gospodično Anijelice, mladi Slovenci nijesu tako zli!

– Da, Ljubljančanke i naša inteligentna ženskadija već je davno otpjevala posmrtnicu Slovencima. Selsko djevojče, no u njega još teče zdrava krv.

Anijelka se porumeni.

– Iznimno – promrmlja Mijat, srčuć amerikansku otrovnicu biljku.

– Ima ih ko na trnuli slatka ploda – nasmije se Felicijan, srčuć oprezno burmut.

– Molim, gospodična Anijelica niti je trnula niti uz trnulu raste! – uzmem braniti žarom dvadesetogodišnjega odvjetnika.

– Eto, ja vam rekoh. Moja rođakinja je Hrvatica. Sreća božja što ju je vaš Karlovac zaklonio pred poplavom bujice tuđe. Karlovac je Hrvatu stalna tvrđava proti lumbardama ohole, ali prazne njemačke civilizacije.

Felicijan mi se sve to zanimljivijim činio. Dublje u nj zaronih. Nije ipak to takvo lice kakvo mi se pričinilo na prvi pogled. Duboke rove po čelu sakriva debljina. A na licu mu crta, ako vjerujemo Lavateru, koje, prem se slijevaju sa zdravim rumenilom u neku bezbrižnost, lijenost, nemarnost i glupost – kao vedar dan sa zapadom sunca u tamnu noć pokazuju da je ipak taj čovjek mogao u mlađe dane života veoma burno živjeti.

– Gospodično, vi ćete dakle s nama natrag u Hrvatsku. Pust vam život tude. Hrvati valja da se brinemo za svoje blago – progovori Mijat, a zjenice mu se rašire, oko nasmije kao nebo na Ilijino.

– Za danas ćemo biti zajedno putnici u Slovenskoj – šapne Anijelka.

– Ajdeder. Na strah i trepet nemškutarstvu. Samo složno! – potvrdi Felicijan, srknuv strasno u tri prsta burmuta.

– Neka bude. Valjat će djelo! – lupi se Mijat po koljenu.

– Zbilja, gospodo, vi ćete s nama u selo M., odavde dva sata, tada ćemo započeti svoje apostolsko djelo. Onda zajedno u Ljubljanu – razloži Felicijan svoj prijedlog.

Pogledam se s Miškom. Razumjeli se.

– Hvala lijepa, gospodine! Hvalimo vam na ljubavi koja nas je prva zatekla na slovenskom zemljištu. Mi, mi moramo ravno put Ljubljane. Bježat nam je u Hrvatsku. Mjesec dana je već prošlo. Mogli bismo već na krilu roditeljskom biti. Nijesmo voljni odviše oduljiti put. Moramo se žuriti.

– Ali za dva sata da ne produljite?

Upitljivo upilji u nas Anijelka oči koje joj čarno ljesnuše.

– Gospodično, rado bismo, nu ne možemo nikako! Ne možemo! – zaključi tvrdo Mijat.

Nađosmo se na raskrižju. Stisnuli si ljudski ruke. – Zbogom, zbogom Karlovčanko, zbogom lijepa Anijelko! – ječilo grlo naše smrekovikom. Nadesno cestom jurila kola. Sve manje i manje bilo ih čuti – napokon utonula u dolinu. – Zbogom, Felicijane striče! Zbogom, nećakinjo Anijelko!

– Dobro bi bilo, Mijate, ali novaca, novaca nije!

– To je bijes! A put s gospodičnama i fratrima bez novaca isto što s gospodom na konjima goloruk ići u lov.

Vihrasmo naprijed i naprijed.

Zaman već divna okolica, zaman pusti sokol okrug vije visoko vrh gora – na oči se navuklo tamno staklo, duh drijemlje. – Kad, hvala Bogu, zavinuv cestom, opazimo ponajprije visok, taman toranj, zatim crkvu, pak zidanice selske. Svijetao dim sukljao pod nebo, crkveni dvorovi ugodno nam se smijali – a to bijahu “sasvijem svega” dobra auspicia!

Premda nas oživio ponešto stric fratar u društvu lijepe Anijelke, to ipak dozvasmo u pamet da smo od pete do glave spremni u “Budhinu Nirvanu”.

Ni Cerbero nas ne bi hotio prevesti u Had!

Čiste, prozirne potleušice jasnih okana svjedoče nam da tu živi vedar, ugodan narod slovinski. Mile, stidne djevojke i žene hrle bud iz polja kući, bud u domu rede, opravljaju i čiste. Sine ti suza neke tajne sjete, nekog čeznuća: zašto taj toliko ljubezan, toliko bistar narod robuje pod igom njemačkim? Zašto si nas razdružila, ti hladna Sutlo? Zašto si, velebni starče Triglave, otklonio orijaške grudi, te “mrtvosrdice” odmataš srebrni pâs Save i nekako nezadovoljan, mrk, bez pozdrava, šilješ ga u krilo Hrvatske!

Sve nas je gledalo. Svakomu čeljadetu zavirih duboko u one ljubezne, iskrene oči.

Nuto stvorili se mi pred župnim dvorom. Otepemo prašinu cipelâ, pougladismo se i skrenemo lagaško po stubama. Netko zavirivao i čudom nas gledao iz sobe prijeko od stuba. Ostavismo na hodniku torbu, pokucamo.

– No – čuo se nosni zvuk i više no sam “no” dopušta.

Uđosmo: nikoga.

– Wer is’ -? – nekud u trećoj sobi ozove se isti zvuk.

– Idemo naprijed! – pomislim.

Moj flegma Mijat ostao u prvoj sobi pa sjeo trudan, onako po domaću.

Obavi ja s nepoznatim zvukom; nađi ja njega! Debeo, trbušast čovjek, gole glave, siva oka, raskoljenih, širokih usta pogleda me u čudu, – no sjeđaše mirno… i čitao opet.

Zabunim se. Mislio sam Mijat će za mnom; no moga Mije nema.

Izvadim pisma da se vidi tko smo: i stanem citirati mrtvim tonom staru našu oraciju, kao kaluđer svagdanji Pater noster. Odahnem, položim kraj župnika na divan pisma… Stojim. On čita sveudilj svoje novine. Miško tamo u trećoj sobi kašlje i diše.

Napokon uzdigne čovjek glavu, pogleda ljenivo na pisma…

– Zar ste sami? – zapita slovenski.

– Ne, velečasni, druga imadem.

– Pak gdje je vaš drug?

– Mijate, idi ovamo! – Pokoračim i zovnem Miju. Bilo to neprilično, bilo smiješno.

Mijat nešto promumlja i doklima.

Do toga izvadi “gospod fajmešter” deseticu i poda mi ju. Krv mi planu u licu i u oku, prem to već bilo nekoliko puta u Kranjskoj!

– Zde pa le pajte, pajte… in glejte skorej priti na Hrvašku.

Mijatu se zakrvarile oči. Čini mi se da je u njem počela rasti do katastrofe priča Menenija Agrippe. U mene je već peripetija.

– Panem nostrum quotidianum! – Plebejci navinuše posljednju strunu da spase republiku!

– Velečasni, žlahtni gospod! – počnem ja, svečano uzdignuv oči k svodu. – Velečasni gospod, žlahtni slugo Isusa Hrista! Šta je glad; znate li? Kako čujemo i vidimo, ne znate. Tri dana gladujemo. Jedva li kriškom kruha, vodom, zrakom okrijepismo se. Dajte nam hrane. Blagoslivat ćemo vas. Sigurno ste, dobar slugo živoga Boga, tumačili na ovoj slovenskoj zemlji: “Gladna nahrani, putnika na stan primi” – da, ta na komu je krsta, neće nas otjerati! Zar je ta zemlja toliko gola da Hrvati poginemo na tlu njezinu s gladi?

– Ja, ja – ferdamani fulk… ja… – začme “fajmešter”, ustavši sa naslonjača i pogrebe ostatke kose na šiji.

– Gladni smo, putnici smo – podam fajmeštru Arijadnin konac, pošto je zapeo.

– No fantje, kosilo bosta dobila; pajte razgledat vas (selo), pa taku… no… ein halb Stund… prideta… ja le pajte, pajte… bota že dobila… ja.

Heureka, heureka! klicahu svi nutarnji i vanjski organi, a duša propinjala se u njihovoj uzvrpolji kao sitna magla okolo razdraženih indijskih bara! “Fajmešter” odluma u drugu sobu, a mi odmaglismo, najprije tiho nabadajuć, a onda vratolomnim skokom dosta strmim kamenitim stubama – i nađosmo se na dvorištu. Opet smo oživjeli. Ugodno strujaše u nama, ko u sušno doba kad proključa davno presahli vrutak. Duša moja sveđ kliktala onaj toliko sretni “heureka” putovanja našega! Miško široke volje zapalio cigaretu. Lutali smo mjestom dugo. Ljudi Slovenci pozdravljahu nas smjerno. – Na kraju se sela diže gospodski dvor. Širom bili prozori otvoreni; bijeli zasloni prhahu lagodnim vjetrom kao krila anđela. Čisti glasovi glasovira odzvanjahu i milotatni dizahu se pod jasno nebo kao Amor i Psihe – da se tamo pod zlatnom mrežom sunčanih trakova tajomice grle!

Nut, glasovir prestao. Nešto lagano šušne, a krasna plavuša pomoli lijepu glavicu i polovicom tijela sagnu se van. Zažare joj se lišca – a kako li to plavuši dolikuje – kano da je i sama osjetila, umače s prozora; samo smo čuli u germanskom jeziku tri tankovite riječi: “gosti, gosti, majko!”

Okrenemo natrag. Žena rumena, mlada, zurila – bar mi se činilo tako – dugo zurila žmirkajućim okom za nama. Iz glasovira prodirahu bijesni glasovi, ne poput Amora i Psihe – nego poput furija.

Došav u župni dvor, pokliče nas starica u tamniju cjelicu i, na čudo naše, već bijaše ručak na stolu i torba polag. – Znali smo što to znači – i latismo se tako znamenitoga studija današnjega vijeka. – Jeli smo mukom i hrlo, tek je starica kašljucnula po koji put. “Fajmešter” spava; tako nam se reklo. Nešto krepči, pokupismo se.

Vjetar tiho, lagodno duje, sunce žeže; sive magle srdovito jure k njemu; ono, ljuto, tim većma pripiče. Zvoni podne; jasan zvuk zvona razlijeva se čednom kranjskom deželom! Zadovoljni sami sobom – a to je najveća raskoš moderno-egoističnog našeg doba – izmolismo Pozdrav anđeoski na slavu djevi Mariji!

Pitamo svijet koliko je do Ljubljane? Rekli nam: debelih deset sati, malih osam. Tko bi im znan taj relativan rezultat! Takav račun Slovenaca često bi nas razgnjevio, kao i flegmatičan Zagorac kad ga upitaš, a on će ti zijevnuti sve do vilica: “gospon, kaj bi počenul, buju došli”. – Prevalismo brdo. Na omanjem humku u hladiku razvaganila se tri momka, rekao bi iz heroičkih su vremena.

– Ho, fantje! kakav “profesjon” mâte!? – zaori junačko grlo jednog draponje. Mučasmo i pokročismo brže svojim putem.

– Čakte, fantje! Gremo v kep! – trubio hrapav, dug glas za nama.

Istom što se riješili ovih nametnika, eto druge napasti. Dva žandarca, znojna, bradata, điplju usopljena prama nama. Bajonete im se svijetle, a crno remenje čudno ljeska. Čovjek kao da već unaprijed sluti da će se s nemilim gostima sukobiti.

– Kakav mâte profesjon? – surovo zapita žutoput čovjek, izvaliv bijele oči.

– Šta se to vi brinete? – promrmlja Miško. Nu ne odmakli se ni tri koraka, kad oba skinu puške: “halt!” izdere se žutonja. Srsi me proletjeli od glave do pete. Izvadim pisma, a žutonja kada je moju pokornost opazio, vrže pušku na rame i jadovito pograbi naša pisma. Pri svem tom, za njegovo tupo oko dosta je bio pečat na pismima. Nešto promumlja u brk – okrene: “Adieu!”

Tek što smo se toga bijesa otkopali, eto živoga vraga! Spješe, što ih krilate noge nose, oni mitički junaci: ispod golih, bosih, po svoj prilici ne odviše nježnih nogu sve im iskre vrcaju; pak stanu rukama mahati, vijati i dovikivati izdaleka. Hvala Bogu, i u nas bili dosta dugački krakovi – i što oni brže, to mi upravo trkom – zagonačke porenusmo da odmaglimo ispred tih dosadno-ljubeznih ljudi! Glasan hohot razlijegao se za nama.

Bilo negdje raskršće, mi nalijevo – a naši prijatelji nadesno. Sada istom odahnusmo. Blago povjetarce dunulo, kao da se samo raduje. Za nekoliko časaka stupali smo hladom mirisne crnogorice. Na jedan i na drugi kraj žvrgoljile i drobuljile ptice; daleko čuo se miljen spjev pastirice, a s druge strane krepak glas: “Margareto! Margareto!” I to uzajamce odjekivalo šumom. Pak da tu ne povjeruješ gorostasnosti naravi u narodnoj pjesmi, gdje majka kćerku zove preko sedam gora, a kćerka joj se preko devet odazivlje? Oh, kako je takvim predjelom krasno putovati! Zar da je noga umorna? Tijelo mlitavo? Oj, ne! Mi smo letjeli lagani, krepki, zdravi, slobodni! A da nam ne porastu krila?

Zatim se spustismo u ravninu i dugom vijugavom cestom u novo selo gdje međ gustim drvećem bjeluca ponosan župnički dvor. Bilo, čini mi se, pol šest sati po podne. Župnika nađosmo u šljiviku. Orijaški vam je to čovjek. Vlažna oka, niska čela, bijele kose, sivih, gustih obrvica.

– Dragi moji mladi “gospudje”, le pajte, le pajte ki vas taku rad mam, ki je Ljubljana taku lepo mesto – no pa jen al dva firkelca mâte, le pajte, le pajte, lubi moji fantje, ki vas taku rad mam – le pajte… pa se bota s Bier častila… le pajte, le pajte!

– Gremo – odahnuo sam kad se izvukoh iz šljivika opet na cestu – gremo, vlažni “fajmeštre” – prem bili umorni, a Ljubljane ne vidjeli!

Idemo mi onako ljenivo. Mijat se mrči, noge mu oslabile; idemo, mi, velju, tek četvrt sata, kad se za nama valja gorostasna kočija s jednim konjem; a kako polagano micao se taj stroj, ne varam se reknem li da je ono bedevija upregnuta.

Tko zna one “dostojanstvene” zagorske kibitke hrvatskoga revolucionarnoga doba, kad se naše debele ružice “gizdave šljivarske madame” kotrljale po ondašnjim sredovječnim putovima, taj će sebi lasno predstaviti barku koja se valja i koja nas eto stiže!

– Gospoda v Ljobljanu?…

– V Ljobljanu… ja! – doviknem sredovječnom čovječuljku na boku.

– Pa naj grejo gor, bojo se pelali s Ljobljano!…

– Valja ti pamet! Pogodio si, božji čovječe!

Nekoliko časaka i mi se gospodski nastanismo u kočiji dobrodušna Slovenca. Njegovo crveno, krupno, golo kao potplat, dobroćudno kao topla voda lice, ispitalo nas tko smo, odakle, što tražimo? itd. – Na što mu mi dobrovoljno odgovorismo, a on bez ikakvih kritičnih opazaka povlađivao uz debeo, mukli smijeh i uz jedini testimonium zadovoljstva: “se se ve – ja – se se ve… Horvatje so… se se ve…” A mi? Kud nam veće sreće? Čuvši pako da dva “fajmeštrova” firkelca – to su dva sata, a da se nama još jedan sat voziti: – to nam pogotovu sjekira pala u med. “Se se ve… Horvatje so…” ponavljao sveđer starac.

– Vama se mile – kako li vam ime?

– Johan Zeunik.

– Vama se mile Hrvati, kada ih toliko spominjete?

– Se se ve – se se ve… Jezus, ki pa jez mâm na Horvackem rodovino.

– A gdje je to, molim vas, Johane?

– Na G… od Z. šest “štundov”.

– A kako zovu tu vašu rodbinu?

– Pećnik; – Jezus… moj žlahtni Pećnik.

Sada se sa starcem pobolje upoznam. Pećnik bio nekada gavan u mojem rodnom selu, ali sada mu okiselila pogača; rastrusilo se bogatstvo njegovo. “Vremena, vremena su zla!” uzdiše starac ćelav, gluh, na štakama – kada priđem u svoje selo.

– Johan Zeunik – mal me ne ogrlio. Miško se smijao ispod šuplja brka, misleć da ja samo za zabavu sa vozičem našim čevrljam. Nu u opisivanju samoga moga sela i o lokalnoj historiji njegovoj kad je uvidio “nevjerovani” Mijat da se slažemo, pače da ja starcu sve na zadovoljstvo pripovijedam, uvidi Mijat da nijesam duvao u vjetar!

Sve se više oslobodismo; ponudismo starcu da puši; dugo čudom gledao Mijatove cigarete, nasmijao se – pak i on zadimio. Stali mi Johanu Zeuniku pričati o jadima svojim… a napokon, napokon… o groznom deficitu, i to tako grčevito da bi na dramatičkoj dasci veći užas probudili no i sami Mađari proračunom svojim! Dobroj slovenskoj duši u mutnom, zažganom oku ljesnule dvije iskrice, dvije suze smiljenja; oj, nijesu li to bile ne oči tijela, no dva okna zdrave, iskrene, dobre duše Slovenca. – I ponudio nam da idemo u njegovu kuću, od Ljubljane jedan sat.

– Imam – reče Johan Zeunik – imam dvije kćerke Micu i Anku, jednoj sedamnaest, drugoj osamnaest godina. Imam – reče – kruha, vina – svega što Bog dijeli među dobre ljude, pođite, gospodo, sa mnom! Se se ve… Horvatje so…

Bijaše svakako to ugodno, nu obrekosmo doći iz grada jer sada najprije moramo pregledati varoš i okolicu.

Starac nas doveze pred manastir; sunce pozlaćivaše posljednjim tracima tu milu, tu divnu, tu vilinsku slovensku deželu! Zlatne niti sunčane titrahu po starcu na boku, nad gradom Ljubljanom, nad nama, pošto se rastajasmo sa Johanom Zeunikom, i kano da nas zlatni pauk hoće zapresti u mrežu svoju!

Šetajuće općinstvo popostalo i gledalo dok se mi iskrcasmo iz te gusarske galije i poskorismo u taman manastir…

Patar ili fratar, Bog bi znao kad su oni prvi usvojili: ne sudi po odijelu – on nam ispovjedi, kako veli Vraz, “kukavnom nijemštinom” da će gvardijan doći za sat. Posjedali na hladan kam. Plaho gvirahu u nas karakteristični kipovi svetaca onako drveno kako i sami jesu. Na Pozdrav anđeoski lelijao se put neba spjev skladnih zvonova. Tiho nam kucalo srce, tiho se molismo, mrak sve gušći, kamen nas hladiti počeo. Molismo se, molismo drugim čuvstvom sada, drugim o podne!

Kipovi svetaca sve tamniji postaju, kao bajke materine; napokon im se lik posvema svio i utonuo u crnoj noći, kao zadnja misao smrtnika!

Bože moj, pol deveta, devet, pol deseta ura u noć bije, a gvardijana nema. Nema živoga stvora – mi sjedimo; ej, čekat ćemo! Najednoć sine zraka svjetla. Prenusmo se. Poguren starac, nešto mrmljajući, rekao bih “Diogen zadocnio u svoj lagav”, baza k nama. Misleć gvardijan je, započnem svoju skromnu molbu. O, nesreća! Gluh je. I kako kruto! Nakon duge vike da je sve šumio tamni manastir, sporazumjeli se s njime i doznali da on nije gvardijan! – Gvardijan je u vrtu.

Dugim, mračnim hodnikom izvelo nas na čist zrak – to bijaše vrt. Sjajni mjesec drhtao na modrom nebu kao dragulj na skutu djevojke. Sanjarske, crne sjene bazale odasvud puteljcima – – pak nađi gvardijana sada!

– Fantje, kaj ćete? – zapita nas poluheros, polučovjek. Velike oči blistale mu se u vlastitoj sjeni lica, a mjesec malo da mu se ne sakrio iza debele, ostrižene glave.

– Molimo patra gvardijana – sigurno odvratim.

– Kaj ćete ž-im? Jez sem!…

Hak mi suspregao riječ, glavinjao sam; podrhtavaše mi glas i jezik.

– Molim, patre gvardijane, ukonačite nas za ovu noć. Đaci smo iz Zagreba. Putujemo.

– Se vem – se vem. Le pajte! Gnarja, pubje, gnarja! I jez bi šo… jâ, mahom bi šo na Dunaj, pa gnarja ni!…

– Ali molim vas, patre gvardijane, ne budite okrutni. Navečer dođosmo; čekasmo vas evo u tamnu noć – “ja, pol deseta je”, presiječe div-gvardijan; – ne znamo ni ulice, ni čovjeka, ni kuće. Novaca nemamo, jer putujemo već mjesec dana, a sada iz Istre. Trudni smo. Gladujemo!

– Zastopte, jez vas ne primem za neč… pajte, le pajte! Hižo buste že našla… Mi nemamo sami kaj jesti… Pa na policijo moram javiti da tujce mam. Za neč… zastopte, da ste sami škofi horvaški. Le pajte… zastopte!

– Škofi horvaški? Ni Bog ne daj da u vas milosti prose! – muklo će Mijat. Gorostas prečuo.

– Zastopte, sami nemamo kaj jesti… le pajte!

– Vidi se na vašem suhom tijelu.

– Zbogom, fratres et discipuli Jesu Christi! – Amen – završi Miško.

– Pokažite nam portu! – zavikne groznim basom na sitna čovječuljka u hodniku koji je nosio svijeću u ruci, da mu se vlasi naježile, a kapuc umah nataknuo na glavu.

– Ja, že… že… – ponizno zadrhta čovječuljak.

– Rufin, Rufin! Na porto!

S ključevima i svjetiljkom u ruci, kapucom preko glave, ukaže se bajno, rumeno lice krilata nosa, silnih, nasmješljivih usnica. Zaškrinu vrata i mi se vrgosmo na ulicu.

Žmirkomice svjetlucahu ljubljanske svjetiljke, a lagan vjetar poigravao se plamečkom njihovim kao i kob s našim putovanjem.

Tko bi ga sada pogodio što sam onda mislio; još teže što se Mijatu vrzlo i kopalo glavom. Svakako pol duše skutrilo se u želudac, pol zadrijemalo u mozgu. Jelo i san, to se sjećam, bijahu jedina karika u verigama misli mojih.

– Miško! Ja idem dalje. Idem iz Ljubljane!

– A gdje ćeš spavati, gdje jesti? Ja sam gladan kao vuk!

– Gdje, gdje?… Napolju ćemo spavati. Jesti? Ništa! Za danas ništa!

– Po volji ti. Ja idem u gostionu.

– Ti u gostionu? A novac?

– Ocu ću brzojaviti sjutra.

– A, to su druge diple. E, da, ti možeš. K mom ocu ne vodi žica. Zbogom. Idem. Daj mi torbu.

– Gdje je za me mjesta, tu je i za tebe; otkud meni novaca doteče, otud i za tebe valja! Ti možeš dobro govoriti. Idemo!

Miško tako krepko izreče te besjede, kao da mu se Nestor nasmijao iz oblaka.

Dođemo u gostionu, bog zna u koju. Tko će sada gađati? Četiri čovjeka sjede, podbriti kao kanonici. U četiri čaše iskri se vince do polovine. Tri stara kao panjevi; jedan tek mlad ko hrastić. Bijele dlake probušuju mu suhonjavo lice. Plave mu oči titraju kao u zagorske cure. Pričini mi se đak je.

– Bismo li mogli u vas stan dobiti? – zapitam uljudno.

Ljudi se mudro pogledaju, kao gradski senatori.

– Ne, tukaj ne. Pri Roženkrancu bi že dobili! – sva četvorica u jedan glas progovore.

– Ne vemo – zavapijem – tujci smo!

– Bom vam pa jez pokazo! – ustane mladić.

Prođosmo dvije ulice i eto nas kod Roženkranca. Putem smo saznali da je naš dobrotvor brico.

Čudno gledao on za nama kad smo išli uz krčmaricu u sobu. Ta blagodarismo mu. Poslije već u sobi dosjetili se mi, što bečka civilizacija zahtijeva. O jadni brico! Zlo ga pogodilo!

Djevojka, okrugla kao jabuka, uvede nas u lijepu sobu sa dvije postelje, ormarima, divanom i ostalim blistavim pokućstvom.

Naručismo večeru i vino. Skromna djevojka ode, a ja sjednem umoran na divan kraj Miška. Torba tronuto klonula u kutu, zamalo sruši se na trbuh i povuče moju orijašku batinu, što je silno tresnulo u sobi.

– Miško, koliko imademo novaca?

– Dvije pare – posegne, osmjehnuv se, u žep i trijumfalno upali cigaretu.

– U Ljubljani valja nam za žicu dobiti četrdeset novčića.

– Nije đavo, da neće izdati toliko Ljubljana. – I domalo vijugahu se sive zmije dima.

Djevojka donese mirisnu večeru, kruh i vino. Grozan bijaše to juriš! Ni rimske lakomice na Lukulovoj gozbi nijesu tako okrutni bili. Čulo se samo muklo disanje i trijesak čaša. Oživjela krv – a duša? Bože moj, velite da ne znate gdje je duša! Ja sam je ćutio, vjerujte mi, dizala se šumom po tijelu kao stisnut kovački mijeh, pošto djelo započne, zvoniti i ječiti nakovalo, a iskre vrcati!

Odvečerasmo. Pogledasmo se široke volje, kao činovnici dignuvši plaću. Mijat zapali cigaru, soba se dimi, ja pišem putopis, nu ovo još nijesam pisao.

Uniđe djevojka krčmarica. Mijat se ustao.

– Kako vam ime, draga moja? – i uštipne je za lice. Miško uistinu bio dobre volje.

– Mica – zategne stidljivo curče.

Rinem na stranu putopis.

– Recite, molim vas, Mico, gazdi da mi ostajemo tri dana u Ljubljani. Hrvati smo. Putujemo.

Miško nije protuslovio. Opet se moja batina porušila i silno zaštroptila. Mica krčmarica preplašila se. – Da sam slutilac, rekao bih, batina nije svakako zadovoljna mojom odlukom. Nu umirih ju. Turnuo sam ju pod postelju.

– Tri dana – nasmije se Mijo, frčuć cigaretu i zirkajuć u golemo ogledalo.

– Tri dana, jest – potvrdim. U tri dana stići će i novac, jer inače ćemo se preseliti u drugi stan: na Žabnjak. To je tamnica ljubljanska. – Bože moj, kamo dotjerasmo? – uzdahnem melankolično.

– Za danas do ovdje – osmjehnu se Mijat i zastre nos gustim dimom.

– Pa ćemo i do Žabnjaka – zavrnem ja.

– Amen, vidjet ćemo! – zaključi Mijat.

Žamorio i bučio svijet ulicama ljubljanskim. Bila sveta nedjelja. Nebo čisto kao riblje oko. Mi pohrlili napolje. Sve je to nekako svečano. Piljarice, duše mi, u svakoj su varoši jednake, nu u Ljubljani sve skoro mlade, čiste, pa ti se lukavo, kovarno smiju da bi skoro uskliknuo s pjesnikom “oj djevojko, ne gleđi me tako smijuške!” A tko da od nje ne kupi grožđa, bresaka, smokava? Ali ja i Miško bili gizdavi. Razlogu ćete se lasno dosjetiti. Prošli mi sve ulice; pomolili se u crkvi na misi. Bili u ljubljanskom kaštelu gdje su tamničari – i tako dođe podne. Poobjedovali mirno, blago, nehajno.

Poslije podne svratismo se k jednomu od rodoljuba slovenskih, i tu namaklo nam forintu. A da vidimo i kavanu ljubljansku, pođosmo u nju – i dakako – tuđinci potrošili toliko od te svotice da nam tek četiri desetke preostale za telegram. Proučili sva važnija mjesta Ljubljane. Tako se privuče noć i mi običnim tokom stvari okrenemo na večeru k Roženkrancu. Svršila se večera. Eto krčmarice Mice u našu sobu.

– Gazda moli da gospoda namire za svaki dan napose.

Potresli mi se živci. Miško zakašlje i pljune.

– Što veliš, Miško, bismo li danas platili?

– Ne, sutra; mi još moramo nešto računati prije.

– Tako je, Mico, – produljim ja hladnokrvno – recite gospodaru, sutra ćemo platiti. – Mica odleti.

– Gdje nam je do bijesa bila glava da već ne javismo žicom u Zagreb tvomu ocu!

– Valja nam sada! Sastavljaj telegram!

– U dvadeset riječi!

– Da, četrdeset novčića!

– Bih li grozno sastavio? – Media via. – I zapuši Miško.

Na zadnjoj strani putopisa počnem. U dvadeset riječi zajedno s naslovom neka se zbiju sve misli koje imadu naš užas opisati. Tu se nešto više traži nego od samoga Kurelca. Strižem nekolikokrat i u četvrt sata glasio ovako telegram:

N. – J. – Ured x.
Okradeni. Užas! beznovaca! tridana ugostioni! dug! neisplatimoli, zatvor! pošaljite brzojavnim putem!
Ljubljana “Roženkranc” ulica m.
potpis

– A što će Švabi za pravopis reći? – smrska na pol Miško.

– Baš se oni razumiju u pravopis, kao Turopoljci u matematiku.

Bila pol deseta ura; mi odosmo na brzojavni ured. – Kroz vratašca staklena predam, dršćuć, telegram. Poslije nekoliko minuta zaviknu nam činovnik germanski, nadignuv staklena vratašca: “Pedeset novčića!”

– Pedeset novčića? – zajecam kao da mi otčitali odsudu u tamnicu.

– Ne imam sada toliko u sebe – popravim se! Dajte mi natrag telegram. Sutra ću doći.

Činovnik okesi zube kao tigar iz zvjerinjaka, zaklopi vratašca da je sve staklo zvečilo. Muče oturasmo se s Miškom iz trećeg sprata i pojurismo u stan.

– Što imaš da prodamo, Miško? Telegrafirati moramo.

– Pak što ćeš?

– Što ću?… Deset novčića moramo dobiti, pak šta bilo.

– Eto novog, šarenog rupca!

– Neka je, deset novčića mora izdati.

Svukosmo se, legosmo – i to bijaše dan drugi. Svanulo jutro. Bio ponedjeljak. Mi niti ne uzeli kavu ujutro. Odšuljasmo se kradomice stubama i zaplivali nešto slobodnije u ljubljanske ulice. “Na posao! Daj rubac!” Nađosmo se na krasnom ljubljanskom šetalištu. Nekoliko staraca kašljucalo. Djevojke prolazile s košarama. Slovenke seljakinje nosile na trg što im Bog namaknuo u kući. A ja i Miško “spekulirasmo” – domoći se jedne desetice!

Starica seljanka nosi košaru na glavi. Lagano korača i moli: “Češčena si, Marija, gnade si polna.” – Ogledam se – ne ima nikoga nablizu. Stid mi udari u lice – nu kao očajan koraknem k njoj:

– Mamca, ćete kupiti tisto ruto? Deset soldov boste dali za njo…

– … blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus… – završi starica, podigne glavu… – Ruto? – ruto maš?

– Da, ruto – deset soldov! – Grozni srsi projuriše mi cijelim tijelom. To je bilo očajno djelo. Grčevito mi zapinjao glas.

Baka rasprostre rubac pak počne:

– Češčena si, Marija, gnade si polna, – – no, – pretrgne molitvu – šest soldov bom dala…

– Ne, babo, deset soldov; sila mi je! Daj, ako hoćeš! – šapnem strašnim glasom, tvrdom štokavštinom.

– Gospod boh s toboj, – blagoslovljena si međ ženami, blagoslovljen sat tvojega telesa Jesus – starica posegne i stisne mi deseticu u ruku.

– Bien! – promucam Mijatu koji je s daleka taj prizor gledao. – K žici! Da. Žurno, žurno!

Mijat zadimi cigaretu.

Žica je odnijela bijele knjige očajane zdvojnosti dvaju putnika u Ljubljani.

– Brate, sada na poštarski ured!

– A šta ćeš tamo?

– Šta? Hoćeš ti ići k Roženkrancu pitati jesu li novci došli?

– Hvala, toga bi mi trebalo!

– Ergo – na pošti ćemo naručiti: kada telegram dođe, neka počeka; sami ćemo po novce doći.

– Valja ti posao!

Obavili smo sve tako na pošti, a zatim krenusmo u ljubljansku šumu, zavalismo se u travu i stali računati svaku stopu hitre žice.

– Za dva sata – kliknem poput kemika kada eksperimentira u retorti – za dva sata novci će doći; mi smo spašeni.

– Tako je! – potvrdi sporo Mijat.

Pospali smo kao jaganjci “gnani od krvožedna vuka”; tek nas romor ljubljanskih zvonova probudio. Prodramili se. – Novci su došli! – I stali smo moliti Pozdrav anđeoski. To bijaše po treći put. Svaki put drugim srcem, drugim čuvstvom. Hitili mi ljubljanskim ulicama. Sladak miris širio se iz gostiona. To nam uzburkalo simpatični živčani sustav. Žurismo se! Uljegosmo na poštu.

– Ništa! – ponovim glupo, kao vođa kad je pobijeđen.

Tada si istom stali napominjati i nabrajati sve okolnosti, rad kojih nećemo novaca dobiti – ergo: sjedjeti na Žabnjaku!

– Nije oca u Zagrebu – pak je sve propalo! – udre u melankoličnu žicu Miško, kao međumurska historija.

– Ili se razgnjevio, ili nije vjerovao telegramu – stavim kritičku opasku.

– Ne; ako je otac u ruke dobio list, stalan nam je spas; nije li: ne znam! – pragmatički apodiktuje Mijat.

Ljudi nestalo s ulica i sa šetališta. Tek koji draponja zafićuknuo na klupi i pouzdano nas motrio. Žalosno je to; ali je tako. Premda, moram vam reći, nijesmo se mi vidjeli vanjštinom opet tako kukavni! Udre jedan sat po podne.

– Mijate, čuj – stanem i položim na Mijatova ramena ruke kao da mu hoću dati pax tecum. – Mijate, čuj!

– No.

– Gledaj, eno ti u polju, a bit će sat dva li od Ljubljane, eno ti, velju – tri tornja, pohitimo tamo. Namaknut ćemo toliko Krezove slave da još jedanput pošaljemo crne glasove tvome ocu.

– Ne mogu, noge me bole, a pismo mi ostalo u putopisu.

– Moje je ovdje. Idem sam. Ti me čekaj i češće zapitkuj na pošti, je li što došlo!

– Dobro, ali nemoj me ostaviti pak otići.

– Mijate, zar smo tako slabe vjere?

– E, vjera, dâ! Tu se i gvozdena slomi!

– Nipošto, Mijate, ili ćemo se zajedno spasiti, ili zajedno na Žabnjak! Do večera dođoh. Gdje da se nađemo!

– Na promenadi.

– Bien.

Mijat me sprovede pol sata ravnom glatkom cestom od Ljubljane. Na rastanku stisnu mi ruku i suznim okom nešto tiše šapnu:

– Amice, gladan sam.

– Trpi, Mijate, i ja trpim – dat će Bog bolje! Zbogom!

Ja sam išao kao mahnit. Duga je ta, veoma duga cesta bila. Kola za kolima štropotala i dizala gadnu prašinu. Skakao sam sad lijevo, sad desno. Nepravilan vjetar zavitlao prašinu sad na ovu, sad na onu stranu. Jurio sam čitav sat. Činilo mi se da ću domala doći tik ljubljanskih gora. Dođem u selo. Bljesnu toranj. Poradovah se.

– Je l’ tukaj fajmešter?

– Ja – potvrdi curče iza grma.

Skoč’ ja preko grabe, provuci se preko živice, obrani se u dvorištu drskomu psetu – i tako evo me pred župnim stanom. Kucnem, uniđem. Starac, orlova nosa, nu iskvarena. Sive mu oči žmirucahu kao lijesak zarđavjela puceta. Golobrada brada zavinula mu naprijed, poljubit će se s pijanim nosom. To je župnik. Drugi, malen, krupan čovjek, debele, ostrižene glave, isto tako nebrkat; nu nije kapelan, ni župnik. Premeću oba karte. Poklonim se duboko.

– Velečasni gospodine, molim vas, smilujte mi se. Putnik sam. Imam druga, obolio mi. U Ljubljani sam ga ostavio. Istrošismo se do zadnje pare. Nemamo ničim ocu brzojaviti kući. Pomozite našoj nesreći!

Podam mu pisma. “Niti pisnu, niti zubi škrinu.” Izvadi iz sunjice stola dva novčića i položi mi na pisma. Nešto zamrmlja i ode u drugu sobu. Sukartaš sjedi i gleda slike divljih, poganskih svetaca na ostarjelim kartama. Stepem sa pisama dva novčića na stol i odem.

Jurio sam dalje; jurio puna dva sata. Župnika nije bilo u kući ili mi barem tako rekoše.

Gladan sam bio, nu ipak sam junački išao, krećući prama Ljubljani. Tako sam načinio paralelogram. Dvije stranice, tj. veću i manju crtu, prošao sam – jošte mi je dvije bilo proći, dakle: pol puta.

Dojurim do posljednje župe pred Ljubljanom. Sunce već zapadalo za gore. Od glada i prašine ožednio sam. Napijem se vode studenikove u prvoj kući i použijem samo jednu jabuku. Selo je to oveliko kao naš Stenjevac – pak i veće. Lijepe kuće redaju se tik jedna do druge i čine pogotovo ulicu. U ovoj su župi svetkovali danas svoj svetac. Krasan gospodski svijet gledao na okna, a Slovenčad široke i dobre voljice klamitala iz gostionica. Više put zaori glasan smijeh sa kojeg prozora i sasuo se njemački bruk na koju sirotu Slovenca. To me nemilo zazeblo u srcu. Napast me je bila svladala: vjera se slomila. Gladan i umoran zaželjeh ostati za danas u župnika. – Sam Bog je dao da mi to ne pođe za rukom. Što bi s Mijatom bilo? Teško da bi se bili ikad do Zagreba sastali!

Župnik je stajao pred crkvom i grdne psovke sipao na smjerna i ponizna čovjeka koji je pred njim stajao. Sada se cerio taj odabrani pastir u germanštini, sad – nu barbarski cijepajuć – u slovenštini. A kad sam ugledao to lice prosti, Bože, i vi, čitaoci – pa ga držah prije za Judu, no za Isusova vojnika. Sav se potresoh i pojurih u Ljubljanu. Mrak se uhvatio. Hladna ljubljanska kotlina bila je veoma tiha.

 

IDILA KRAJ LJUBLJANE

 

Išao sam, mislim, kako nikada u životu. Lagan sam bio kao pero, kako vele, a pjevao sam potiho neku ditirambičnu pjesan. Zlatni trak sunca rumenio se na tamnoj sjeni, a to bijaše gora – rumenio se kao djevojčina usta probijajući ispod crnoga vela.

Bilo to već daleko od toga sela, kada dostignem žensko čeljade. Nosila ručnu košaricu i tiho koračala. Nazovem “dobar večer”.

– Bog daj – odvrati milo premil glasić.

– Kamo, mlada djevojko, Bog s vama, putujete sada noću – pak sama?

– U Ljubljanu. Ta i vi sami putujete.

– Dakako. Nu ja sam muškarac. A vi… vi? nije li vas strah?…

Kako bijah dobre volje, uhvatih ju nježno za ruku. Djevojka pomakne, nu ruka joj veoma fina ostala je u mojoj ruci.

– Zar i vi, gospodine, u Ljubljanu? – djevojka će tiše i drhtavo.

– I ja. Jest. Nu ne znam puta, niti kako je daleko!

– Ne znate puta, a Ljubljančan ste…

– Nijesam, draga dušo moja! Ja sam izdaleka, Hrvat sam. Nikada ovuda ne hodah.

– Pa kako ste sada došli? – Pogleda me djevojka u mraku, i ja sam oćutio njezine oči.

– E, to su druge gusle, sestrice moja; a ja bih veoma dugo svirao dok bi vi melodiju razumjeli.

– Zar mislite da sam tako loša sluha? – zaguče sumornim smijehom djevojka, kao anđeo kada ti stiska oči na san.

– O, ne mislim, ne mislim, dušo moja, tako, nego to je velika pripovijest.

– Pa neka je – a dug je i put do Ljubljane – a vi pripovijedajte.

Ta iskrenost, ta prostodušnost ushitila me. Stisnuh joj čvršće, još sveđ držeći glatku joj ruku. Ona, kano da se sklanja na to. Umorni i gladni ljudi kada još zadnjom vatrom planu, veoma su simpatični, kao što i bolesnik komu je umrijeti pobuđuje sućut kad mu zadnja iskra zdravljica sine.

Pripovijedao sam dugo, pripovijedao vatreno, zanimljivo, sve se više k djevojci nagibajući.

– Vi govorite kao da evanđelje čitate; vi ćete biti pop. Svi popovi što sam ih čula ni izdaleka vam nijesu premci!

– Mislite li?

Luđe nijesam mogao zapitati. Tajnom radosti mi zaliba srce, duh mi se vinu pod zvijezde… ja sam… ne znam sam kako… ja sam žarko poljubio djevojku. Bio sam fantastični pjesnik u toj noćnoj idili.

Djevojka se izvinu. Čuo sam da joj je srce tuklo, ruka silno uzdrhtala.

– Vi ste, putniče, zao čovjek – ukori me toli nježno da mi je duša i srce, što bi rekao Mijat, zapelo u grlu i ja sam ludo, preludo šutio.

Mučali smo dugo oboje. Skoro bih je bio molio da mi oprosti, nu – tek je mogoh zapitati za ime.

– Franjica – reče mi nekako prkosno, ali taj prkos tako mi je godio.

– Franjica, Franjica… – opet mi duša zape u grlu… – Franjice, zašto se mi mladi ljudi umah spoznademo kao da smo u jednoj kolijevci rođeni? Čudno!

– Čudno! – šapne Franjica.

Uhvatih djevojku opet za ruku; košara joj opuzne na zemlju… ja ju poljubih živo, vatreno, strasno, – vječno! Bio sam najsretniji čovjek ovoga svijeta, jer sam oćutio njezine usne. Lice joj sijalo nevinom vatrom. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu. Krvav mjesec planuo iza brda, kao ljuta kandžija na moju samozaborav. Ah, na samozaboravnost nas oboje. Franjica teško uzdahne, privine košaru – i mi pojurismo put Ljubljane. Dvije vrele njezine suze ostale mi na licu; ne, nijesu se posušile ni dan-danas! Mi smo išli muče. Anđeo stražar bdio nad nama. Njemu se htjelo pošaliti, pa dopustio da se ogrlimo onako vatrenim, ali čistim – ta anđeo posredovaše međ nama – čistim, djetinjim zagrljajem. Da, naš poljubac odnio anđeo kao kap rose, kap bisera – i on mu blista na bijelim grudima gore visoko, visoko – među zvijezdama!

Sve većma približavali smo se k Ljubljani. Lijepa samotna zidanica sine sa velikim prozorima. Mjesec prolijevao, izgubiv svoju krv, sjajno srebro na čelo zidanice.

– Tu je moja kuća – šapne Franjica.

Uniđem s djevojkom u kuću. U ovelikoj sobi bilo sve čisto, uredno ponamješteno. Ne raskošno, nego ugodno i milo, kao u djevojačkoj odajici.

Luč visila nad četverouglim stolom, prostrtim crvenim stolnjakom. Starica kleči u kutu i moli. – Dobar večer – nazovemo oboje u jedan glas. Franjica metne na stolac košaricu, starica se prekrsti, okrene i odzdravi. Naše oči, jednake misli, srele se. Mi smo hotjeli jedno drugo vidjeti pri jasnu svjetlu luči. Krv mi planula u licu. Ta isto ono lice, koje u Anijelke. Samo oko življe sije, samo obrvice oblije kruže čarobne dragulje; a rubac svilen, oh, taj tako lijepo stoji toj glavici…

– Teto, moj suputnik izdaleka. Hvala Bogu, nije me barem bilo strah!

Starica nas oboje brižno pogleda.

– Izvolite, gospodine… – sjede Franjica na nizak, dosta prost divančić – ja sam se upravo umorila.

Starica donese večeru. Franjica poskoči, hitro prostre.

– Vidi što danas kupih – počne teta i rastre pred Franjicom maramu.

Zapanjim se: stid, nevolja, gnjev uzavre u meni. Stadem otirati čelo tobož znojno. Prepoznao sam staricu koja je na ljubljanskom trgu kupila Mijatov rubac od mene. Upoznat će me, pobojah se. Stade ona pripovijedati cijelu zgodu svoje trgovine. Premda sam Franjici opisivao svoj put, ona ni izdaleka ne mogaše slutiti da je to u ikakvoj vezi sa mnom. Nutkali me k večeri. Zamolih vode i spremih se; al’ vragoljanka Franjica poskoči k meni i prikriči, zgrabiv me tako ljupko za ruku, da ona zahtijeva da s njom večeram. E, dakako, suputnici smo. Tko da joj ne udovolji zapovijedi? Teta nekuda odšuljala, a mi ostasmo sami. Naše oči željno se sretoše – sretoše kao dvije duše kojima je zajedno u raj. Iz Franjičina lica i oka sipao neodoljivi žar. Ćutih da mi srce nabujalo kao jezero; no i želudac tražio svoje pravo. Stali jesti, a teta, kobna ta teta, donesla zdrave rumenike. Još mi u razgovoru i veselju hranimo se kad začujemo čudan ćurlik i nerazumljivu muškaračku pjesmu.

– Janez Zeunik – šapne starica – tist ga pa mâ!

“Janez Zeunik”, mune mi glavom, otajstveni naš vozič u Ljubljanu!

Kuc… kuc… i pokaže se rumeni Janez Zeunik.

– En sveti žegen – o Marinka, snoboke maš? Gle, gle Marinka… se se ve… ja, se se ve…

Ponude starca čašicom.

– Se se ve… ja… – ošine me starac krvavim očima… – o Horvatje, Pećnik se se ve…

– Nijesam ja Pećnik – zakrčim Janezu Zeuniku.

– Pa vi se znadete? – pogleda me u čudu Franjica.

I ja joj ispripovjedih našu vožnju.

*

Visoko se već mjesec podigao nad kranjskom deželom. Već stigoh u Ljubljanu. Posljednji uzdah sveđ je zujio u uhu momu, posljednji stisak glatke ručice toplom krvi oblio ruku moju, posljednji pogled zaslijepio vid moj – – posljednje riječi: “vidjet ćemo se u Hrvatskoj” – kao čarobno, nadzemno zvonce ozvanjale cijelim bićem mojim. S Franjicom sam se rastao; ali zar duhom!?

– Gdje je moj dragi Mijat? – zapitam se, stupiv na ljubljansko šetalište. Novci stigoše, pa puna šaka brade! Sve je tiho, mirno, pusto – ni vjetar ne šušnu.

Na klupi sjedi čovjek. Skitalica mjesec poigrao mrežom oko njegove glave, kao pauk oko muhe. Ja upravo prema čovjeku.

– Mijat! – kliknem veselo; hvala Bogu da se nađosmo.

– Mislio sam da si otišao.

– Pa kako me čekaš ovdje?

– Cijeli dan sjedim ovdje.

– A šta je onda s poštom?

– Bio sam podvečer tamo. – Ništa!

– Za Boga svetoga, kuda ćemo sada? Jesi li bio u gostioni?

– Da, u gostioni… Imaš li novaca? Znaj da mi tamni pred očima; ja ništa ne jedoh.

– Tamni? Ne imam ni pare. Nešto sam jeo; namjerio sam se na dobre ljude.

– Blago tebi. Što ćemo sada? Idemo li u gostionu?

– Misliš li da ćemo dobiti što od oca?

– Ništa ne mislim; ništa se više ne nadam.

– Tako? Pak u gostionu?…

Miško je mučao. Potegnem rukom preko čela i zaronih prstima u kose.

– Mijate, ja idem. Bježat ću. Uzdajem se u svoje noge.

– Naći će te. Ta putopis i torba je u gostioni!

– Neka bude kako hoće. Ja bježim. Zbogom, Mijate!

– I ja ću s tobom.

– Ne, onda nas imadu. Svaki neka u svoju stranu, svaki neka se sam štiti.

– Kamo ti – tamo ja. Podiže se Miško sa klupe, nadnesav desnicu uvis.

– Ne, Miško! Sa mnom nikako!

I žurnim korakom krenem. Mijat slijedom za mnom. Ustavim se.

– Mijate, čuj – počnem svečano, povišenim glasom, kao prorok – čuj, Mijate, evo ti uvjeta: idemo u gostionu, ali ti ćeš govoriti. Zašto? Zato što se mrko držiš. Ja sam puno govorio, a ti si vazda bio podmukao, sumnjiv. To se pako sada obistinjuje. Ti ćeš lijepo ovako gospodaru: “Gospodine, Hrvati smo, evo vam imena i stališa. Nećemo vas prevariti. Zasada nemamo novaca, telegrafirasmo ocu u Zagreb i čekamo dok dobijemo. Primite i pridržite putna pisma.” – Mijate, ajde, tako smo spašeni. Nećemo li još sutra dobiti, pozajmit ćemo od gazde i opet telegrafirati. Hajde!

– Ne, ja ne mogu govoriti – rukne Mijat kao titan.

– Ne možeš? Ne mogu ni ja. Zbogom!

Mijat za mnom.

– Ne idi za mnom, ulovit će nas! Uloviti, znaj, žandari, pak nas okovane odvesti u tamnicu.

– Neka! Ja idem. Kamo ti – tamo ja.

– Mijate, brate, čuj! – stanem ja. – Govori u gostioni. Vidi, dva ne možemo bježati. Govori, pomoći ću ti; samo da ja opet prvi ne prodikujem! Govori, Mijate, ako Boga znadeš. Inače tamnica! Jao, grozote – promisli kada će ocu stići pismo: sin Mijat u ljubljanskoj tamnici. Nije li to užas? Cijela budućnost zablaćena ti. Govori, Mijate, molim te, govori zaboga; inače… inače ne idi sa mnom!

– Ne govorim, ne, radije ću se zaklati – vrisnu Mijat i hiti sobom na travu kao ludo dijete.

– A ti se kolji! – napnem se rugajućim tonom, a koliko god smo jadni bili, nasmijah se tajomice. – Kolji se – a ja idem.

I kroknem hrlo šetalištem ljubljanskim. Mijat se ustane sa trave, pak za mnom. Išao sam kao bijesan. Mijat me lovio. – Tako neće biti ništa – promrmljam i krenem natrag. Mijat opet za mnom. Stanem, i Mijat stane. Mjesec zašao za taman, debeo oblak.

– Ajde – šapnem muklo.

Stupao sam deset koračaja pred Miškom. Ljubljanske ulice tihe, puste. Bilo kao one večeri kada se rastadosmo sa ljubljanskim fratrima. Na tornju odbilo deset sati. U “Roženkranca” otvorena vrata, sve još čuje. Hitro poskočim stubama do naše sobe, otvorim vrata, – upalim svijeću i silno pozvonim. Sve bilo u redu u sobi. Eto krčmarice Mice.

– Mico, neka dođe gospodar k nama.

– Gospodar – zategne u čudu Mica, a oči joj se zakrijese.

– Jest, gospodar, umah molim.

Mica ode. Mukom sam šetao po sobi. Mijat prekrstio ruke i ukočio se na divanu.

Čekali smo dugo, preko četvrt ure.

Neobično zašuštilo po stubama. Koliko vas ide? – pomislim. Lagašan kucaj oćutismo na vratima. Ne znam jesmo li se i ozvali. U sobu stupi krasna gospođica. Krv mi brizne u lice, u oči, da, u iste vlasi!

– Gospodično Anijelko! – kliknem.

Mijat ustao sa divana i upro se o stol.

– Putnici Hrvati! – zadivi se Anijelka, a crne oči ljesnuše joj vrelom, živom vatrom. – Evo, vi se upravo u našu kuću nastaniste.

Sjetim se što mi je činiti, ali kolika to muka bijaše, znam ja i Bog. Miško se okrenuo k prozoru.

– Gospodično – počnem nešto smućenim glasom – gospodično, mi smo vam nesretni.

Anijelka dražesno raširi oči: – “Nesretni”? – šapne.

– Do Ljubljane istrošismo se posve; zadnjim novčićem telegrafirasmo kući. Nijesmo se usudili u gostionu dok ih ne dobijemo; ali noć nas pritisnula, i evo, mi vam se izdajemo kakvi jesmo. Putna pismo imamo i predajemo ih gospodaru, – pak čekat ćemo na milost božju dok dođe pomoć od kuće. Pisma dajemo da ne misli gospodar: to su nepošteni, sumnjivi ljudi. – Odlaknulo mi, svršio sam. Mijat se okrene od prozora.

– Pak zato ne usudiste se cijeli dan ovamo? O Bože, jesmo li mi takvi ljudi? Ja sam istom večeras prispjela; otac mi reče da su dva putnika nastanjena, putujući iz Beča. Nijesam se brinula; nu kada je došla Mica i pripovijedala ocu da gospoda veoma zabrinuto traže njega, posla me ovamo – – i evo – ja nađoh svoje Hrvate! O ne daj Bože da mi tražimo kakva pisma. Nu vidite, vidite – žmirne Anijelka lukavo i prkosno – Bog vas je kaznio tom nezgodicom što ste nas onako ostavili na putu!

Nezgodica, pomislim, a Miško se već hotio zaklati.

– Gospodično, molimo večeru, cijeli dan gladujemo – ispovjedi iskreno Mijat.

– Cijeli dan? – zažari se Anijelka i zaroni mi u oči.

Stidom poniknuh… i… gospođica Anijelka ode.

– Nu, šta si se ukočio? – grune Mijat, široko se smijući.

– O, zar se nijesi zaklao? – upitam ga naivno, prodramiv se.

– Jesam, nu tebe u negvama vode, znaš ona dva žandarca na Žabnjak!

Mica vesela obraza donese obilnu večeru. Pa umorne, zadovoljne zanjihao nas lagani Morfej u krilu kranjske dežele.

 

U VODNIKOVOJ SJENCI

 

Danas ćemo opet do deset sati počekati; ako ništa ne stigne iz Z., zamolit ćemo gazdu novaca i opet brzojaviti – pozdravim ujutro Miška koji se je tek ustao iz kreveta.

– Idi na poštu i reci činovniku; stigne li štogod, neka u ovu gostionu pošalje – reče Mijat, a ja pođem na poštu i bude tako.

Krenemo na šetnju i šetasmo do pol desete ure.

– E, sada nam je k “Roženkrancu” – došlo što ili ne?

– Pa ajdmo!

Došli mi u gostionu i sastali krčmaricu Micu.

– Gospodo, već cio sat čeka vas listonoša s novcima.

– S novcima? – oba u jedan glas klikosmo – tobož iznenađeni, kao turski hodočasnik kad ugleda Meku. – Recite mu neka dođe u sobu.

I dođe čovjek, vješt novcu i novce nositi. Lukavo nas omjeriv okom, poda nam otvorenu kartu. Nije šala, brzojavnim putem novce dobiti. Mijat potpisao, listonoša nabrojio, a ja sam napeto gledao vrevu na ljubljanskom trgu – a jedva dočekao da je listonoša otišao.

– Ipak… – uzdahnem kada je ovaj zaškrinuo kračunom.

– Tako je – osmjehnu se Mijat – Danas posljednju cigaretu ispuših!

– A sad na račun, majstore! – dokrajčim Miškovu duhansku refleksiju.

– Jest, neka dođe! – potvrdi Mijat kao iskusan mejdandžija.

I ciknu glasno zvonce, toliko kobno ovih dana po nas. Mica dođe.

– Račun!

Mica ode, a dođe Anijelka sa crnom pločicom u krilu i mi računasmo – – divno računasmo, i smijali se, i šalili se do mile volje. – – A račun? Račun, Bože moj, i posljednji školnik “šlabekovačke dobe” – dao bi nam – ne šiba, nego na kukuruzima klečati.

– Krivo računasmo – kliknem, uprv oči u Anijelkino lice – to lice one bajne djevojke Franjice.

– Krivo? – Hvala vam, ne pitam vas za klasifikaciju, škole sam već svršila.

Račun bijaše gotov, ja sam mu se divio…

Taj dan bio je jedan od najugodnijih dana mojega putovanja. Mijat ode nabaviti duhana, a mene pozove gospodična Anijelka u vrt. Ponijeli smo Vodnika i uljegosmo u zasjenak, sličan spilji, okružen bršljanom, a u spilji i pred spiljom mirio miris cvijeća i dizao se k žarkomu suncu. Čitali smo Vodnika – pa srce nam tuklo… Ne, bogami, neće mi se pripovijedati ovakvih epizoda. Mi si uvoljesmo – tek šapnuh, pritegnuv labuđi vrat djevojke:

– Anijelko, nazovimo ovo skrovište “Vodnikovom sjencom”.

– I sjencom naše lju… ba… – šapne ona, a dva bisera odronila se na cvijetak u krilu i sjala, sjala, nebo moje, kao dva dragulja…

(Intermezzo: Gospodo, vjerujte mi, teško mi je dosađivati vam tima djevojačkima suzama i uzdasima, srcem i Bog zna što sve ne, kada svaki dan čitate u sto pjesnika i novelista jedno te isto. Žalim da nije u mojoj ljubavi i kakva originalna scena, pak stoga vam neću opisivati prvu munju ljubavi! Pomislite djevojku krasnu privinuti na grudi, na srce, k licu joj se prisloniti, u oči joj zaviriti – pak to sve gori, peče, vri, ključa – to je jednostavan prizor, a najuzvišeniji trenutak! Bog je jednostavan, pak tko ga je dosta oslikao? Tko će ljubav koja iz njegovoga krila vječnim vrutkom ključa!? – Ne, neću dalje! Dosta je! “Bog živi!” – kliknuo je godinu dana poslije toga putnik ove zgode u veselom društvu svojih prijatelja.)

“Ljubav u Vodnikovoj sjenci” bila je samo ponova “idile noćne” s Franjicom, pače ja sam držao sada Anijelku za Franjicu, a obje za čarobnu varku. I podne nas zateklo u “Vodnikovoj sjenci”, u sjenci ljubavi moje, i mi se prenusmo. Knjiga “Vodnik” ostala je u sjenci.

Znah da ‘e neka skrovna sila
Koj nije moć duh da se ogluši,
Da je neka bolest mila,
Ka me slatko škaklje u duši:
Neka želja, nu smetena –
Pače od želje slika i sjena,
K nebu uzdisah, nu bog znaše,
Da k njemu uzdah moj ne iđaše.

Đorđić

Te stihove hrvatskog “iskajalog pjesnika” za mlađe dane dozivah u pamet, stupajući u naš stan. Mijat sjedaše na divanu, pušio i sav blažen gledao duhan na stolu.

– Kako vidim – nasmije se Mijat – tvoja još jučer krvava zvijezda danas se posvema preobrazila.

– Zašto? – bezbrižno upitam.

– Zašto? Idi, pogledaj se u zrcalo: kano da si se okupao u Jordanu.

– Tu orijentalnu prispodobu dobio si valjda s duhanom?

– Pa neka je i tako; ali ti mi se, dečko, klatiš po vrtu, a smućen si kao dim na vjetru.

– Na, opet si prispodobu uhvatio.

Još skladno zvučahu zvona ljubljanskih crkava. Prekrstih se i molih, nu novim, neoćućenim jošte čuvstvom. – Još nijesam ni izvršio kada kucne i uniđe krupna, crvena i zdrava gospođa.

– Gospodo, izvolite u naš obiteljski krug na objed. Ovršujemo danas svečanost moga rođendana. Moja Anijelka toliko toga znade o Hrvatskoj pričati – a vi ste Hrvati, bit ćete nam veoma mili – pokloni se gospođa.

– Gospođo, hvalimo; upravo nas iznenadiste.

– Bože moj, ta mi smo svoji, – a već se na putu upoznaste s Anijelkom… izvolite samo…

Gospođa nas ostavila. Poredismo se; skoro da nam bijaše taj poziv neugodan, nu smisliv se na Anijelku, srce mi se razigralo, zalito blaženstvom i srećom.

Baš htjedosmo izaći, kada začujemo šum odijela. E, dakako, ženske jesu, poznaš po onom tihom, laganom koračaju. Kuc… kuc… kuc… Hrlo je to bilo; hrlo se pokazale dvije gospođice – bila je to Franjica i Anijelka! Nu što će ta čarobna varka? Miško se hladno poklonio, a Anijelka prikaza nas kao Hrvate, kao putnike Franjici, i nju nama kao prijateljicu. U isti čas trznulo je Franjičinim licem smrtno bljedilo, uzdrhtala je. Ovo si upamti, čitatelju, poseban je razlog tomu, koga ćeš saznati tijekom pripovijesti. Jedne neprilike bojah se: da Franjica prijateljki svojoj ne otkrije naše noćne idile. Ta bojazan zakrčila mi jezik, malo sam djevojkama u oči gledao, bijah smućen, što su djevojke ipak mogle povoljno svaka na svoju tumačiti. Međutim – Mijat bijaše veoma rječit. Pripovijedao je o povijesti duhana hladnom satirom, što bijaše djevojkama posve izvorno, pak su Mijata s udivljenjem slušale. Tijem većma bude moj Mijat zanimljivim što je vješto i kratko ocrtao muhamedizam, sprepleten dakako s njegovom obljubljenom biljkom; pače, on se je upustio i u zdravoslovno dokazivanje o pušenju.

– Vi, gospodine, umukoste? – ukori me Anijelka tiho.

– Ne pušim, pak to nije moj predmet – odvratim isto tako tiho, mjereć pijanicu što se kotrljao dvorištem.

I tako dođosmo u lijepo uređene sobe gdje je već sve spremno bilo. Puno ugledasmo tu stranih i ozbiljnih lica; djevojaka i žena u obilju. Nu, mi dakako ipak najstraniji bili velikim veseljem gledani i slušani. Na čelu stola sjede čovjek od kakvih četrdeset godina, preniska čela, crvena gojata lica, mrtva oka, bez brka, bez brade, ostrižene plave kose. Taj će valjda biti: nobilis de lauro1, pomislim. Do njega sjedne nalijevo pater Felicijan, a nadesno domaćina, isto tako gojat i crven. Felicijana već upoznaste. Domaćina i otac Anijelkin jest jedan od on ih zadovoljnih ljudi koji nikada nijesu vjerovali da je zemlja “dolina plača i suza”; muka im je samo što trbušinu teško vuku; kada ju ponamjeste, blago si ga njima kao i Zagorcu kad nalijeva pedesetaču-vožu ljutim moštom. – Kako mi se u pročelju stola onaj čovjek pričinio nobilis de lauro – tako sam se i doskora mogao nadati da će početi: quod est quintum et sextum argumentum. Kraj mene sjedjela je nalijevo domaćica, nadesno Anijelka, uz nju Mijat. Sučelice mi bila Franjica i dug, tanak ljudesina, crna brka, crne duge kose, ugrižljiva oka, kozičava lica. Gospođa domaćica postupično dostizavala debljinom svoga vojnu, koga je zvala Janezom. Inače bila to bezbrižna ženica dobra srca i suzna oka. Plemeniti essence (izvrsno tokajsko vince) tekao je rijekom, a ta rijeka stala bučiti u svojim koritima; ljudi se, bogami, počeli rumeniti: komu jagodice, komu nos, komu i sama uha. Pilo je sve poprijeko i žensko i muško. Pa stalo se govoriti, stalo šaliti, smijati, pjevati. Slovenci, otmjeniji, nijesu tomu vični, pritegao ih je Nijemac na svoju, ali tu bijaše pravcato hrvatsko društvo.

Bilo tako neko vrijeme; ali domala ostasmo samo dva glasa na polju. Svi su šutjeli. Bijaše mi neugodno jer sam baš ja govorio.

– Gospodine, vaše, kako vi velite, ideje – što ipak nijesu – uništit će slavenski živalj kuda ga god imade, nadvladaju li. Hrvatima nikada ne želim da ih poprime.

– Vi ste čovjek veoma mlad, idealista. Civilizacijom europejskom ohladnjet ćete – zakrči mi onaj sučelice s kojim zametnuh govor o Hrvatstvu i Slovenstvu, i slavodobitno pogleda Anijelku, a mene omjeri zlobnim okom.

Stani, nazlijo – pomislim – ako si ti britva, ja sam brus.

– Mlad; pa što zato? Tim lje nikoga ne utjeraste u rog. Europejska civilizacija; tu vas ne razumijem, pak stoga baš bih vam krivo učinio da velim: možda ste se od običaja poslužili svagdanjom riječi.

– Čudim vam se da vas ne zapopiše. Izvrsno prodikujete. Civilizaciju sam dobro rabio; žalim što ne razumjeste. Slušajte: naš narod je glup, tup dozlaboga: potkuj ga, on će jaukati; a pop će mu reći: trpi, Bog hoće tako, zato tebe čeka nebo, a tvoga mučitelja pakao. I on će mu vjerovati sve u ime božje! Pa tako će ići redom sve u ime božje i u ime božje će nas ponijemčiti! Narodu treba svjetla europejskoga.

– A molim vas, otkuda da pozajmimo to svjetlo?

– Evo vam susjedne Njemačke!

– Izvrsno! Pak vas ipak njezino svjetlo bije?

– Dakako, jer smo tamni, ali kada svjetlo ispudi tamu, po svoj prilici ćete svi biti u zajedničkoj svjetlosti kao Nijemci; ne vjerujem da vam ne bi još tamnije bilo u toj svjetlosti.

– Hrvat je fant – šapnu Felicijan nobilisu de lauro u uho.

– Međutim, pa krstili vi mene još jedanput popom, “svjetlo i civilizacija” je fraza zamotana u dronjak modernoga bezvjerstva, koja će narodu ako ne propast, to rakov korak na ono sto godina duševnoga mu promaknuća doprinijeti.

– Valjda ćete dopustiti inteligentnomu čovjeku da može biti bezvjerac; vjera neka bude svojinom naroda, kada je još tako.

– Dakle, i vi ste bezvjerac?

– Jest, posvema.

– A, to je drugo. Vi po tom ne vjerujete ni čovjeku ni Bogu?

– Ni čovjeku ni Bogu!

– A njemačkoj civilizaciji i svjetlosti vjerujete!

Moj čovjek zamučao i mukom zavirio do dna u čašicu.

– Znajte, gospodo i gospođice – okrenem se prema nobilisu de lauro – svaki narod u historiji svijeta kada je zabacio vjeru, počeo je slabiti i mekoputiti, sam je za sebe dozrio i svršio vjekovanje svoje! Sloveni, koji istom sada niču iz zemlje, neka pođu tragom Nijemaca u tom pogledu, ugledat će smrt. Nijemac, slobodno pomišljamo, dokrajčuje svoj vijek. Narod koji počne topove graditi kako bi srušio do pol svijeta, narod koji strovaljuje što je uzvišeno i sveto, narod takav ne može niti nas smije zanijeti da ga slijedimo mi kojima je istom živjeti. Materijalizam uvlačiti reći će narod iz čiste potleušice tjerati u blato! Bog mu dao vedru, zdravu, veselu dušu, koja će samo čistom nepokvarenom vjerom biti svjesna svoje narodnosti, svoje budućnosti. Zaman vam sve, svaki narod podigoše ideali do njegova cilja. Ti naobraženi ljudi na dugoj trstici svoga materijalističkoga žezla nose definiciju: “zadovolji trbuhu, pak mirna Bosna!” Ovakvomu svjetlu neka povjeruje narod pa će mu svejedno biti, bude li Nijemac, bude li svoj!

– Ja se baš ne borim za bezvjerstvo u narodu, ta ono će samo po sebi doći.

– Vi se upravo borite. “Narod je dozlaboga glup i tup” – rekoste, treba mu svjetla što će ga potresti, razbistriti. On još imade vjeru, zato je i glup, vi mu nosite Prosvjetu – dakako već sâm prosvijetljen – a vi ste bezvjerac, pak i to po vašim riječima jest biljegom civilizacije: dakle da bude i narod prosvijetljen, civiliziran, mora postati bezvjernikom. Ne borite li se za bezvjerstvo?

– Vidi se da nije davno što učiste logiku – porugljivo će on.

– Baš to mi je dobro došlo; vi je, usuproć, negdje jako davna učiste!

Materijalista opet zaviri na dno čašici. Društvo stade potcikivati od smijeha. Miško velevažno kimnuo glavom, nešto htjedne reći, ali ga Anijelka ponudila paštetom. Moderno psetance natjeralo žmirucava mačka, ljubimca domaćice s divana, na što se i sam nobilis de lauro okrenuo i stao sve od smijeha kašljati.

– Moj gospodine – ozove se gospođa nešto srebrnaste kose nu u licu dosta mlada, visoko uzdignuv glavu – moj gospodine, ja vam proputovah Njemačku, Francusku, Talijansku, pak što sam uvidjela? Uvidjela sam da je to sve ništa. Niti Hrvati niti Slovenci nijesu dostojni onoga kamo bi ih vi rado pukom rječitosti dovesti. Uvidjela sam, gospodine moj – pogleda me oholo gospođa – da je to sve – Hrvat pa Slovenac – sve je to “jen pes”!

– Prostite, milostiva gospođo, neću kritizovati vaše putovanje, nu reći ću vam da ste veoma slabo gledali po svim tim zemljama! Mi usuproć mnogo vidimo, no pse tek slučimice gledamo. Vi ste jako slabo gledali, videći Hrvate i Slovence “pse”. Međutim mi – Hrvati i Slovenci – ne marimo nikada sa psima svršiti ili sve vidjeti kao pse. – To je rekao Miško hladno, kruto, odrješito.

Iznenadilo nas je sve, ponajviše predgovornicu gospođu. Mijat bo je s njom prije tako krasno njemački govorio da mu se je ona – dakako inteligentna dama – divila. Poznato je da krajiški sinovi njemački osobito lijepo, književno govore. Gdje bi se ona bila nadala da će joj hladni Miško štitom biti, tude ju je on odlučno odbio. Često sam to doživio od svoga Mijata. Bilo nešto kasnije, dobro si dohitam u pamet, sastali se mi u Međumurju sa goropadnim “pomađarlijom”, koji je hotio većim Mađarom biti od ikojega Arpadova potomka; pače taj je hotio svoju lozu vući čak iz Babilona, – sastali se, rekoh, mi, pa kada je ponosno moj Mijat pripovijedao Mađaru otkuda je on, pretrže ga Mađar:

– A da, tamo blizu Slavonije, tamo gdje su one hajdučke šume; nu sada se već ne bojite hajduka: pohvatalo ih.

– Da, pohvatalo ih na sreću, i na sreću imena tih najzlotvornijih hajduka dokazaše da su sami Mađari.

Mađaru je tmina omrknula na oholu čelu, stisnuo pesti, uzvinuo šiljke brkova – umuknuo.

Tako bilo sada i sa našom gospođom. Ali nobilis de lauro zaključi taj quod est quintum et sextum argumentum sa zdravicom “Hrvatstvu i Slovinstvu” da se združe u jedno tijelo, pošto je jedna duša. Zahvaljivalo se tude i pilo – pilo dugo, ruke stiskale, smijalo: ta veselo bilo! Tek bi kakav službeni organ znao nabrojiti sve zdravice, sve šale, sve dosjetke!

Mlađi pohrlismo napolje – stariji ostali kod stola. Raspršismo se kojekuda po vrtu. Mene i Anijelku zapade naša “Vodnikova sjenca i sjenca lj… naše”. Onaj, dugi i mrki čovjek odšetao s onom gospođom, Mijat s Franjicom, a ostali kojekako.

– Oj, naš Vodnik ostao u sjenci – kliknem Anijelki – gle – gle ti njega, on nas vjerno čeka – i sjednuh nasuproć Anijelki. – Anijelko, slatka Anijelko – tri carstva, tri zlatna grada dao bih za vas – i shvatim joj bijelu nježnu ručicu, i ogrlim ju vatreno; samo dah njezin potvrdio žarku ljubav.

– Andrijo – šapne mlada Slovenka živo i strasno, i sada se snatrenje pretvaralo u zbilju – Andrijo, ja te ljubim, ljubim te svom dušom, ljubim te, ali to je tek sadašnjost, ljubim te, uživam raj zemski, ljubim te – ali kada se taj raj pretvori u pakao? Kako ćemo dugo zajedno biti?…

Takvog pitanja najviše se bojah.

– Istina, Anijelko, ljubazna moja, mi ćemo se već sutra rastati; nu zar će se i ljubav, taj nebeski vez što nas je spojio u jednu dušu! Ne, slatka Anijelko! Naša ljubav trajat će dovijeka. Mi ćemo sretni biti. Kada čovjek sam pregne na to da sve bure svlada do mete svoje, vjeruj, on je i dohvati!

Anijelka tiho jecaše, ja sam ju privinuo na grudi i kradomice natakoh joj svoj prsten, dar moje kume. Ona pogleda na krasnu si ručicu, uzvinu crne prame koji joj pali preko čela, otare oči i velikim, sjajnim okom zaroni u moje čelo, usklikne veselo i lagano me udari u lice.

– Nikada, Andrijo! – tužnim posmijehom i uzdahom završi.

– Kobne li su tvoje riječi, sreća što nijesi proročica! – tiho progovorim.

Blizu se čuo razgovor. Anijelka hitro skine prstenak, otare oči, uhvati me pod ruku – i pođosmo vrtom. Iza sjence u kutu pod slikom sv. Ivana Krstitelja sjedio je onaj mrkonja s gospođom. Zlobno i prezirno gledao nas dosta dugo, a tada nešto prišapnuo gospođi.

– Molim vas, gospodično Anijelko – zapitam – tko je ta gospođa i taj gospodin?

Anijelka se usplahiri; ponešto je zadrhtala.

– On…?… on je… zove se Sornig, bogat čovjek, ne bavi se ničim. Ona gospođa to je njegova rođakinja, davna udovica bez djece, učena, fina žena.

Drugim puteljkom šetao je Miško sa Franjicom pak se doskora sukobismo. Mijat se nakrivo nasmiješi, a Franjica pogleda mene i obori oči. Dođe domaćica, a Sornig sa rođakinjom išao nam u susret.

– Hrvat i Hrvatica veoma su interesantni i sami po sebe i za nas – progovori Sornig domaćici.

– E, da, nego što ćete. Gospodin je našao u Ljubljani Hrvaticu, a Hrvatici se mile Hrvati – nevino odvrati majka.

– Je li vam se zbilja mile? – upita preko srca i preko mene uštipljivo Sornig.

– Pa dakako, jer su ljudine! – zakrči bezbrižno, pakosno Anijelka.

– Gospodin je vrlo skrban štitnik kada vas tako strogo pita – ne zaboravim ja.

Sornig poravna svom ozbiljnošću i smiješnim naduvanjem ovratnik. I nehotice mu možda laskah.

– Gospodin Sornig nije moj štitnik, premlad je – odgovori Anijelka.

I to je još većma godilo ateisti Sornigu.

Sunce se prigibalo na zapad, a Franjica izjavi da će kući. Imadosmo je sprovesti Anijelka, Mijat, ja i neka gospodična mala uzrasta, sitnih očiju i tanke kose; zvali ju Mimom. Išli smo onim putem kojim sam ja došao sa svoje ekspedicije u Ljubljanu. Jednom mi se prikuči Franjica i tajno šapne:

– Ne zaboravite, gospodine Andrijo, da je Anijelka moja sestra.

Ta novost me je na toliko iznenadila da sam se ustobočio kao mramor, nu Franjica je već kod Mijata bila. “Ne zaboravite, Andrijo, da je Anijelka moja sestra” – zadubilo, zarezalo se u duši mojoj. Odatle vaša sličnost, izdisao sam, srčuć svjež zrak ljubljanskih poljana. “Nu pak šta napokon! Anijelka je moja – tvoja sličnost pritegla me je onaj večer magnetički na lijepe ti usnice. Pak ništa više; Anijelka je moja!” Tako sam pobijedio onaj tajni prikrič: “Andrijo, Anijelka je moja sestra!” – Već bijaše sunce klonulo za ljubljanske gore, a krvavi rub okruživao im vrhunce kao zlokobni smijeh žene pakosnice kada ostavismo Franjicu. Podala Mijatu ruku, meni nazvala “zbogom” – tiho, tajno, bolno. Nešto grozno trzaše joj glasom – i mi krenusmo natrag put Ljubljane. Smilila mi se djevojka, slutila je moju ljubav s Anijelkom, pače joj je i Mijat natuknuo o našem boravku u vrtu. Sve to sam mislio, okrenuv prema Ljubljani, a još su mi došle na pamet one riječi: “vidimo se u Hrvatskoj” – pak: “Anijelka je moja sestra.” Ta obiteljska tajna poče mi kopati mozgom kao gladan crv mladim dubom. Danas sam čuo iz Anijelkinih usta: “moja prijateljica” – pak zašto je onda Franjica toliko problijedjela? A evo, sada saznajem da su one sestre. Mijat i Mima poodmakli naprijed, a ja ostadoh sam s Anijelkom. Prvi mrak sjede na zemlju, kao gavran na svoj plijen.

– Gospodine Andrijo, vi ste se nekako daleko ponijeli duhom?

– Čak na krilo majčino. Anijelko draga, sutra odlazim. Doživio sam najugodnije časove u svom životu a i na svom putovanju, obljubio sam svom dušom krasnu djevojku, obljubio sam tebe! Ali slušaj: već prvoga dana naše ljubavi ima zapleta. Govorit ću iskreno. Slušaj, Anijelko.

Djevojci blisnuše oči u tami, kao i Franjici jučer u isto doba. Slušala me, jedva je disala. Cijeli jučerašnji prizor ispripovjedih joj doslovce.

– Moje čuvstvo, slatka Anijelko, porodilo se samo po sličnosti vas dviju.

Mučali smo oboje dugo.

– Anijelko – počnem tiše. – Franjica mi danas šapnu: “Andrijo, pamtite, Anijelka je moja sestra!”

Anijelka vrisnu, zgrabi me strastveno za ruku.

– Prestanite, molim vas! – izjeca.

Mijat i Mima stadoše.

– Što se zbilo, Anijelčice; što ti se zbilo? – prileti brižno Mima.

– Gospodična se prestravila od nekakve hudobe što je protrčala preko puta – umirim malu gospodičnu.

Sada zajedno krenusmo put Ljubljane. Govorilo se o svačem, a osobito se Mijat razigrao. Anijelka bila hladna, mrtva. Malo govorila, i što je govorila, u tom joj drhtaše glas kao struna u kojoj odzvanja tajna bol umjetnikova srca.

Nervozno sam buljio okom sad u tamu, sad u zvijezde – a istok se stao rumenjeti, iza gora pako orunio starac mjesec krvave vlasi svoje. Već stigosmo u Ljubljanu. Felicijan, nobilis de lauro, domaćina – sve je to već polijegalo. A čini se da Morfej, oprljiv u vinskom moru lagodna krila, veoma je lako uspavao ljubimca bogova. – Nazvasmo domaćici “laku noć”.

– Gospodine, vi rano sutra odlazite?

– Svakako, moj drug tako zahtijeva! – odgovorim ja problijedjeloj Anijelki na rastanku.

– Tako? – ništa… – stisnu grčevito ruku Anijelka. – Dođite u pol noći u “Vodnikovu sjencu” – čut ćete sve.

PONOĆNA OBITELJSKA TAJNA

U grudima bjesnjela mi bura. Strah, slatko osjećanje, iznenadne novosti, energija i smjelost djevojačka, svi ti sukobi ljubljanski, kao i pomišljaj na dom, ponoćni sastanak – sve se to burkalo u duši mojoj! Mijat spavao kao zaklan. Blijedi traci mjeseca virili kradomice kroz bijele zavjese kao zatravljeni romantik u skrovnost harema. A ipak tude ne bijaše drugo – no harem moje uzburkane duše. Deset sati udarilo – još dva sata do dvanaeste – i usnem težak san.

Probudio sam se, bilo je pol dvanaest sati. Sjedoh na divan i čekah kobnu ponoć. Obukoh se i pođoh lagano dvorištem u vrt. Mirno i čisto bijaše nebo, hladan zrak osjetih na licu. Ne vidjeh nikoga u vrtu. Ljubljanske ure udarale ponoć. Naslonim se na obje ruke i mislio sam na majku. Razbor je prevladao žar ljubavi, pa mi se je ovo noćno plandovanje činilo ludim.

U tom iznenada spusti Anijelka lagane ručice na moju glavu. Bila je u bjelini kao rusalka.

– Mislio sam da nećete doći – uzdignem glavu.

– Strah me je, sva dršćem…

– Ne bojte se – primih je za ruke. Krasne li noći! Pripovijedajte dakle.

– Mala je pripovijest, nu jer sutra odlazite, ne bih vam bila mogla kazati drukčije ovo; ipak se plašim što vam obrekoh ovaj noćni sastanak.

– Bože mili, ta rekoste da me ljubite! Valjda me se ne plašite?

– Ne plašim se, ali čudno mi je. Nu pripovijedat ću vam. Franjica je moja sestra. Moj otac bijaše nekada velik grešnik: obljubio selsko djevojče, a oženio se mojom majkom. Od prve ljubavi rodi se Franjica. Seljakinja, majka Franjičina, prokle oca jer se i prije oženio mojom majkom negoli se rodila Franjica, zato mu se njena majka odlučila osvetiti. On joj poslao jedanput silu novaca, nu za nekoliko dana dođe majka seljakinje i baci u obraz momu ocu novac, zaprijetiv mu se grozno. Možete misliti da se pri tom razrovala obiteljska sreća među mojom majkom i ocem. Nekog ljetnog dana iza dvotjedne kiše silno nabujala Ljubljanica. Moj otac vodio se ispod ruke s majkom kući, već bijaše sve mirno ulicom a noć dosta tamna. Dođoše već do svoje kuće, kad netom puče puška, majka vrisnu a otac muklo zastenje. Strčali se ljudi, policija pokreni ovamo i tamo, ali tko je atentat pokušao, nigdje mu ni glasa ni traga. Otac bijaše ranjen u nogu, majka ostala čitava. Drugoga dana razglasiše gradom da se našla ženska lešina u Ljubljanici; poslije se saznalo tko je ta lešina. Bijaše Franjičina mati. Prem nitko nije znao do moje majke u kakvom vezu stoji moj otac s tom lešinom, to se ipak kasnije sve malo-pomalo stvar raspupala i dugo se koječega glasalo o ocu, nu i to se zamelo i umuklo. Otac je bolovao čitave pol godine. Dao potražiti majku seljakinje i dijete, ali na veću još tugu sazna da se stara drugog dana iza pogreba utopljenice odselila a susjedi ne znadu ni kuda ni kamo. Prošlo po tom šest godina, meni je već bila peta, kada dođe – što ja dakako ne pamtim – dođe poluvjeka žena s velikim pismom na moga oca. U tom pismu javljao neki stari župnik iz Dolenske da je u njegovoj župi umrla starica koja se doselila pred šest godina u njegovu župu iz ljubljanskoga okružja. Ta starica donese čedance komu sada imade šest godina; to čedance izruči starica na umoru njemu s cijelom pripoviješću nesretne kćeri. Jer ovo dijete nema nikoga pod suncem pošto je umrla stara, piše župnik ocu da doduše u sudu bilo bi vrlo mučno glede te stvari, zato, je li otac odista krivac kako ga je starica potvorila, to mu čovječje dužnosti nalažu da se pobrine za siroče. Kako bijaše moja majka dobra i blaga srca, ne samo da ocu ništa ne spočitavaše već upravo ga prisili dovesti čedo u Ljubljanu i posvema ga opskrbiti. Franjicu dadoše u kloštar i dosudilo joj opaticom biti. Nu djevojka se je odlučno oprla tomu. Otac joj je kupio onu kuću u kojoj stanuje sada, nu mislimo da ona ne zna za tajnu jer joj je otac pridijelio neku ženu za tetu, a Franjica doznala da poumriješe njezini roditelji kada je njoj bilo istom dvije godine: a otac da joj je bio brat momu ocu i zato je zvala moga oca stricem. – Nu jer je ona izgovorila onu kobnu riječ da sam ja njezina “sestra”, to je morala sve saznati i po tom nastaje mojih roditelja drugi vez prema njoj. – A naša ljubav, dragi Andrijo, raspršila se o grijehu moga oca kao brod o tajni greben. Ljubite stoga, Andrijo, Franjicu, ja vas molim i zaklinjem, jer po vašem sukobu i ona vas ljubi. Ne znate vi njezinu krv. Često sam i nehotice čula gdje je otac majci rekao: “Nešto odlučno, nešto majčino imade u nje.” Budite sretni, Andrijo, vi je možete ljubiti kao i mene; vi je pače ljubite već…

Ustadoh sa klupe. Mučali smo oboje dugo.

– Da, Andrijo, vi se nećete oprijeti tomu; meni je mnogo, mnogo pretrpjeti, ali neka je, ma i smrt. Moja sestra bila bi odviše nesretna, ona bi očajavala. Ta nije li već njezina kob žalosna, pa da joj još i ovdje ugrabim najljepši… ne, gospodine, odričem se svega – zajeca Anijelka.

– Vi ste toliko plemenita, toliko mi se veličajnom čini vaša hitra odluka na tragičnu povijest vaše sestre da ja na nju ne mogu ni jedne riječce propustiti. To je tako silno, tako hitro, tako teško, da ja… gospodično… ništa… sutra, tj. danas već otići ću, otići ću daleko na krilo miloj si majci, pregorjet ću sve… sve…

– Ne pristajete dakle na moju odluku?

– Pristajem, gospodično, nu ne posve na vašu: odričem se vas i Franjice, Bog vas usrećio. Ljubeći Franjicu, gorka bi vam bila muka pregaranje, pošto biste se već po rodbinstvu sa mnom više puta sukobili. Ljubeći vas… odlučiste: ne! Vaša odluka posve je opravdana, tumača joj ne treba: ona je čista i jasna. Zbogom, prijateljice, sestro moja! Zbogom, Anijelko, prvi zlatni mi snu! Recite sve Franjici, primaknite joj se kao rođena sestra, budite sretne! Zbogom!

Hrlo iziđoh iz vrta, tiho dotapah do sobe i bacih se jadan u krevet. Vele da ljubavnici, osobito nesretni, isanjaju čitave romane već prije svoga pada; ja ove noći spavao sam dublje negoli Napoleon poslije bitke. Prema jutru sanjao sam da sam vatreno zagrlio svoju majku, došavši sav prašan u rodni dom.

Kasno se ustasmo. Nijesam znao drugo pitati Mijata nego što se njemu snilo?

– E, brate, bogami, lijepa li sna: jeli smo negdje tečne kobasice i ja se nikako ne mogoh dosta nasititi – pripovijedaše živahno i napeto Miško.

Spremismo se na put. Ja sam bio nekako sam sobom zadovoljan. S Felicijanom, nobilisom de lauro, s domaćinom i domaćicom porukovasmo se. Nekako pozornije piljih očima u domaćinu, nu on bijaše isti onaj kao i jučer: taj se sigurno već davno pokajao za grijehe svoje mladosti, pomislih. Ali mi puče pred očima…

– A gdje je gospođica Anijelka? – upitam domaćicu.

– U vrtu već od rana jutra ona i Franjica nešto vijećaju.

Pođem k njima.

– Hitro da si došao! – doviknu mi Miško.

Sjedile su u “Vodnikovoj sjenci” i bile zaplakane. Opaze me, porumene obje i obore lijepe glavice.

– Zbogom! – kliknem izdaleka.

– Zbogom, brate! – zajecaju obje u jedan glas. – Bog te pratio! – I podaše mi ruke.

Vidio sam da je Anijelka o našem sastanku sve Franjici pripovijedala. Suze mi briznuše… zagrlim… dvije djevojke; dvije sestre pale su na moje slabe grudi; dva srca burno slušah kucati; dvoje, da, troje suze okvasiše lice moje! – – Trgoh se…

– Sestre mile, zbogom! – ciknuh i poskočih iz “Vodnikove sjence”, iz vrta čudne moje ljubljanske katastrofe!

Moja ljubav vrijedi barem toliko da sam konačnu ljagu očinskoga grijeha izbrisao, da sam združio dvije sestre u jednu obitelj.

*

Za dva dana nađoh se u krasnim zagorskim vinogradima. Moji ljudi brali i prešali, pjevali i kliktali od veselja. Bijaše jedna od najboljih godina za vinograde, a vinski prirod je Meka hrvatskomu Zagorcu!

Moj otac zarudi se u licu kao šipak, jer je – kako on običavaše reći – “moštaković već uskipio”…

– Moštakovića dosta, dečko, bi li se ženio, ta jedino si mi blago!

– Ustrpite se – odvratih na njegovu buru – neka brci propucaju.

Majka je oca pogledom ukorila, a meni se blago smiješila…

 

BILO, PA JE PROŠLO!

 

Do ovdje nam je pripovijedao sam Andrija, a svjedočio je Mijat da je sve tako. Tomu ćemo pridati prizor što se je zbio poslije šest godina u Zagrebu.

Krasna bijaše Ivanjska večer. Zagrebački zvonovi već zamukoše, samo je još katedralski orio staračkim glasom nu iz obližnjih zagrebačkih mjesta prilagali mu skromni zvukovi u divnu harmoniju.

– Servus, Mijate, kamo se ti njišeš? – pokloni se duboko pristao čovjek napoleonske bradice, modrih očiju i nehajna lica.

– Ta vidiš, niz Dugu ulicu. A otkud ti, vjetrogonjo, kako li te nijesam dugo vidio. Gdje si, Andrijo?

– Čudno, Mijo, da me tako dugom izrekom pitaš, a da se ne usopiš. Pristavom sam nedaleko rodnoga gnijezda, dođoh u Zagreb sa zaručnicom.

– Nazdravlje ti bilo! Ženiš se. Momče, mozak ti bijaše još od nekoć lagan.

– Misliš li da ćeš ti ovako vazda hladan prema ženama ostati?

– Učim Bucklea – mahne Mijat pljosnatom rukom.

– Ehe, kada si ti, Andrijo, došao u dosadni Zagreb? – klikne s drugog kraja naperušan mlad čovjek s debelom toljagom u ruci, sliven te ravan kao svijeća.

– Jurista – promrmlja u šaku Miško.

Zvali toga čovjeka “lijepim Gustavom”. Takvim ga laskavim imenom okrstila dosta niska kasta zagrebačkih krasotica. Konškolarci ga prozvaše “genijalnom neurednošću”; plesačice “vječnim juristom”; gospođice koketnice “pustolovom”; profesori “kicošem”; a stari abderite, bojeći se za svoje kćeri – “vucibatinom”. Svako to ime bijaše osnovano na posebnoj priči. Koji ga krstili “genijalnom neurednošću”, pričali su da, dok bijaše u kolegijumu, bio je jedan od najneurednijih pitomaca, a pošto je to svojstvo genija, a Gustav se takvim odista cijenio, dakle – nazvali ga onako. Da mu baš priznaše časno ime genija, bilo je posve iskreno, jer kad bi god što ludo imao reći, zabadao bi prst na šilj nosa; a kad bi htio mudro zboriti, smrčio bi obrve i čelo – nu uvijek bi tada mudro šutio. – “Vječnim juristom” prozvali ga, što je bez svake pogodbe već šestu godinu slušao jus. – Kicoš, vucibatina i pustolov mogli bi definirati idem per idem, stoga ćemo svako to ime pripustiti ponimanju dobre volje čitatelja.

– A, moj geniju, tko će tebe posjetiti; neka dođe samo u koju javniju ulicu… Ja dođoh iz sela…

– Uh, medvjede, ali si rutav i nezgrapan! – zahohota Gustav.

– E, da, tko će se s tobom? Ti si proziran kao staklo.

– I krhak… – otare se rupcem Mijat.

– Servus, nemam dokolice zanovijetati s vama, ići mi je k “Austrijskom caru”. Doček imam. Došla moja susjeda iz Brežaca, ali to vam je Venera…

– Ma stani, idem i ja na večeru – pograbi Andrija genija.

– A ja idem spavati… – zijevne Mijat.

– Nu valjda ćeš i ti s nama? – reče Andrija.

– Ne, brate; tifus obrijao mi glavu.

– Šta, kakvu glavu?…

– Ta gola mu lubanja kao Kinezu, samo mu čalmu omotaj! – grohotom se nasmije Gustav i potegne Mijatu šešir s glave.

– Bolvane, amo šešir! – rukne Mijat. – Misliš li da si s kakvim prosviranim aristokratićem?

Gustav ga hitro pokrije; međutim toj šali se nije nijedan smijao doli samoga Gustava.

– Pa otkuda tebi glava gola, moj Mijate? – tiho će Andrija.

– Rekoh ti da sam tifus imao.

– Nu vlasi će opet narasti? – bojažljivo se utješi Andrija.

– Kako da neće? Za mjesec dana gušće nego prije – reče Mijat.

– Zato, Mijate, idi s nama, ne treba ti se otkrivati, bit ćemo u bašči.

– Pa neka.

Dođoše k “Austrijskom caru” i stadoše večerati. Sučelice kod drugoga stola sjedile dvije gospođe posve nalike i dva gospodina. Jedan suhonjav, crnomnjast, tanak, kratke crne brade, aristokratička lica, dočim je drugi bio odeblji, niska čela i demokratička nosa. Andrija se zamislio i zagledao u taj skup. Miško kloparao prstima i nehajno odvaljivao dimove, a “lijepi Gustav” stezao vrat, svijao leđa, uzdisao i četkao ružicu na tanjur.

– To je moja Venera, ona u zelenoj svili – drhtavo šapne Gustav.

– Pa ti je i ne pozdravljaš? – smrska glasno Mijat.

– Ali si nespretan, šta vičeš…. ta ona je udata; ja onako tajno za njom hodam. Pokušao sam već kod kuće u Brešcima.

– Pa je l’ kakva uspjeha? – prezirno će Mijat.

– E, zasada još nije moglo biti nikakva… – lako mahne Gustav.

– Dobit ćeš opet kakav lijepi nadimak… A šta si ti zamuknuo, budući zlatni supruže? – kucne Mijat o Andrijinu čašu.

– Brate, sjećaš li se “ljubljanske katastrofe”?

– Sjećam! – povjerljivo će Mijat.

– Nije li ona gospođa u zelenini Anijelka, a ona u plavini Franjica?

Mijat raširi oči.

– Jest! – nakon kratka gledanja potvrdi Mijat.

– Bih li im se predstavio? I one mene poznadu, na oko se vidi.

– Kušaj, da vidimo! Mene zaboga ne, gola glava kao opareno pile!

Lijepi je Gustav sav drhtao kada je Andrija pošao k onomu stolu.

– Andrija M., Andrija M. – kliktahu gospođe.

– Evo moga vojna Sorniga; već tri godine! – obijesno lijepo hrvatski zaguči Anijelka.

– Pa vi još hrvatski ne zaboraviste? – zadivi se Andrija

– Ta kako, Bože mili, ja učim sve hrvatske knjige i sve hrvatske listove.

– A gospođa Franjica? – nasmiješi se Andrija.

– Moj vojno, Jure Mekšnik – postidno će ova, zarumeniv se – učitelj u Č….

– A otac, a majka, a Felicijan…?

– Svi odoše Bogu na račun, nešto tugaljivo i tiše progovori Anijelka.

– Bože dragi, “stalna na tom svijetu samo mijena jest!” – sjetno uzdahne Andrija.

– Gospodin Sornig, je li još ateista? Sjećate li se, gospodine, Ljubljane? – poda Andrija još jednom ruku Sornigu.

– Ne, prijatelju; promijenio sam život, promijenio sam i načela svoja. Možda vi k tomu puno doprinijeste… – stisne ljubezno Sornig ruku Andrijinu.

– Ja… gospodine… kako to? Nu, zastrimo sve debelom koprenom, naslućujem čim biste me bocnuli… – nasmije se Andrija.

– Zar ne?… – obori Anijelka lukavo oči… “Vodnikova sjenca”…

– Noćno putovanje u Ljubljanu – šapne u rupčić Franjica.

– Da, da… bilo pa je prošlo! – kliknu Andrija.

Mijat se odšuljao, bojeć se da bi na nj i na njegovu glavu došao red, a “lijepi Gustav” neustrpno čekao dok će ga prikazati Andrija. Teda-negda…

– Moj poznanac lije… – zinu i stisnu usta, skoro se zarekao – Gustav S.

Gustav se duboko nakloni.

– A vi, gospodine, vazda ovako samotujete, gdje su vam tri ugla na kući? – reče Sornig, nasloniv ruku na Andrijino rame.

– Hvala vam, prijatelju, znate i najtanje žice dirnuti… – upravo danas dođoh sa zaručnicom amo da se poskrbimo za vjenčanje.

– Zaručnicu, zaručnicu! – klikoše lijepe gospođe. – Pa gdje vam je?

– Odmakoh se od nje, poišav s prijateljima, a sada me evo s vama… nu ima ona majku uza se, pa se nećemo izgubiti…

– Gospodo, vi rekoste da me poznajete po imenu, molim kako? – nastavi govor Gustav S. s Anijelkom.

– Nu tako iskrena ne mogu biti, prostite, gospodine.

– Budite, budite, lijepa gospođo.

Taj Gustavov usklik svratio sviju nas pozornost.

– Neka vam moj vojno kaže kako vas poznajemo po imenu – sažme ramenima Anijelka.

– Gospodine – dakle – recite mi vi – zarumeni se Gustav.

– Hm, ja bih vam rekao… uredite u Brešcima račune s Micom Valješkovom – s polusmijehom pošali se Sornig.

Lijepi Gustav problijedio, ruke mu klonule i umuknuo.

Živahan govor se nastavio i Andrija se sporazumio da će veoma blizu Brežaca stanovati sa svojom mladom ženkom.

– Bar ćete mi namaknuti novih hrvatskih knjiga, divna li napretka! Još možete biti apoštolom u Brešcima! – razveseli se Anijelka.

– Pa i ja ću naučiti govoriti, ionako čitam sve hrvatske knjige – reče Franjica.

– Ja, brate, mnijem da nama Slovencima bez Hrvata budućnosti nema – nadoveže Sornig uz lijepu ženu.

Dođoše novi članovi: zaručnica Andrijina i majka.

Lijepi Gustav kradom se odšuljao iz društva, a kada je došao na ulicu, srknuo čista zraka kao riba i puhnuo u nebo: – Gore sam prošao negoli bi sam Mijat sa svojom glavom; drži se, geniju, Zagreba! – I nestade ga na ulici.

*

Nekoliko mjeseci iza toga slavila se sjajna Andrijina svadba nedaleko Brežaca. Cijelo to društvo bilo još veselije ondje. Mijatu narasla bujna kosa. A mladoženja Andrija kada je zaplesao redomice s Franjicom i Anijelkom, Sornig pako s mladenkom – pljesnu širokima dlanovima flegmatični Mijat.

– Bilo, pa je prošlo!…

– Ljubljanska katastrofa!… – nasmije se Andrija.

Almanah Hrvatski dom, 1877.