Maska

Završnu karnevalsku priredbu smo imali u hotelu Centar. Moja ekipa, koju je činila skupina od sedam učenika četvrtoga razreda gimnazije, zauzela je mjesto za dugim stolom u onom kutu dvorane što je bio najviše udaljen od središnjeg podija na komu su se izmjenjivala lica s domaće estrade.

Nismo se uspjeli ni smjestiti kada sam spazio da je za stolom, prvim do nas, okrenuta licem prema meni, sjedila osoba s upadnom nametljivom maskom. Pretvarao sam se da je ne vidim, ali njeno uporno insistiranje na pozdravljanju me natjeralo da joj uzvratim. Mahnuo sam joj i odmah se zaklonio iza kolege kraj mene da se zaštitim od njena pogleda. Smetalo mi je to njeno nametanje. Nisam ništa znao o toj maski koja je imala lik velike mačke, okrugla bijela lica s crnim brkovima i crvenim očima. Ni to je li se iza nje krije muška ili ženska osoba, je li mlada ili stara, ružna ili lijepa. Ali program s tribine nas je sve okupirao pa sam zaboravio na nju.

Poslije kratka prilagođavanja počesmo se opuštati i sve aktivnije sudjelovati u programu koji je bio, po mojoj ocjeni, dosta dobro pripremljen.

Mojoj ekipi je pogodovalo to što smo bili udaljeni od središnjeg podija pa nismo imali veliku gužvu oko stola. Zato smo imali dovoljno prostora za igru.
Od one napasne maske nisam bio dugo miran. Čim smo na zvuke vesele glazbe skočili na noge i ona je bila tu kraj našeg stola. Skakala je, vrištala, i to baš uz mene. I kada je počeo lagani ples prišla mi je i nisam se mogao izvući. Sada, dok smo plesali, mogao sam je donekle identificirati. Nježne ženske ruke s dugim lakiranim noktima, lagani joj pokreti nogu i miris ženskoga tijela su u meni budili prve osjećaje privlačnosti. Prihvatio sam joj igru i privukao je sebi još bliže. Dodiri njenih nogu budili su u meni potrebu da je još čvršće stisnem.

– Znam tko si, prošaptala je dok je zanosno izvijala kukovima.
– Otkuda?
– Vidjela sam te kada si u predvorju skinuo masku.
– Pretpostavio sam – odgovorio sam obuzet nekakvim neodređenim osjećajem u kome nisam znao je li me ljuti što me prepoznala ili pak veseli što smo se upoznali.

Tihu glazbu je zamijenila puno jača pa sam morao vikati:

– A ti, tko si ti?
– Neću ti reći, jer smo u karnevalskoj noći. Pogađaj!
– Ne znam. Niti mogu pretpostaviti. Vidim da si žensko, odrasla si osoba… I to je sve.

Očekivao sam da ću s tom konstatacijom postići nešto, ali ništa nije bilo od toga.

Programski obrazac nas je odveo svakoga za svoj stol. Pitao sam prijatelje poznaje li je tko. Nitko je nije znao.

Pokušao sam saznati nešto više o njoj, pomno joj promatrajući društvo s kime je bila, ali nisam ništa više saznao osim toga da su sve maske oko nje bile žene.

Za vrijeme plesa dame biraju, za koji me ona pozvala na podij, pokušao sam je raskrinkati.

– Ja sam Vili, a ti?

Nasmijala se i rekla:

– Ne moraš se predstavljati. Znam ti i prezime, i kada si rođen, i u koju školu ideš, i još toga.
– A ti? Kako je tebi ime?
– Rekla sam ti. Ovo je noć maski. Razotkrij me sam.

Pokušao sam joj polako sa zatiljka skinuti masku, ali nije dopustila.

– To ne dolazi u obzir. Valjda imaš i druge metode na raspolaganju.

Pitao sam se koje su to metode. Nije mi pala nijedna druga na pamet pa sam odlučio opet razgovarati.

– Reci mi, znam li ja tebe?
– Znadeš, nasmijala se, ali ne potpuno.
– Koliko?
– Pa znaš mi ime, gdje stanujem, gdje radim…
– Bilo bi dovoljno kad bih ti znao samo ime.
– Ne bi to bilo dovoljno. Trebao bi me upoznati bolje, rekla je uvlačeći mi se pod lakte.

Njen stisak je probudio u meni želju da joj uzvratim. Privio sam se uz nju i htio je poljubiti, ali maske su samo zaškripale i ona se glasno nasmijala.

Poslije ovoga plesa znao sam nešto više o njoj, ali opet nisam znao tko je. Pokušao sam se prisjetiti zvučnosti joj i boje glasa. Bio mi je odnekud poznat, ali opet se nisam mogao prisjetiti.

Druga prilika koja mi je mogla pomoći da je otkrijem proistekla je iz programskog obrasca. Došlo je vrijeme izbora naj-maske. Po utvrđenim se pravilima osoba izabrana za najbolju masku morala na pozornici otkriti i tek tada dobiti nagradu. Svi su se iz moje ekipe složili da je kandidiramo, ali ona je kod prvoga objavljivanja natjecateljske liste, rekla da odustaje.

Na sljedeći ples sam ja pozvao nju. Znao sam da će prihvatiti pogotovo zbog toga što je bila zadovoljna time što me uspjela brzo osvojiti. Pomisao na to me tjerala da si vratim malo više ponosa i da je ignoriram. Ali ta zagonetnost što mi ju stvorila, a i onaj dodir nogu i topli stisak, pa i taj poznati glas, natjeraše me da nastavim igru.

Ni ovaj put nisam ništa više saznao. Poslije izbora najmaske mnogi u dvorani su se otkrili, ali ona, i čak nitko iz njene družine, nije. Nisam ni ja, iako mi je bilo puno vruće, a i svi su iz moje ekipe već bili bez maski.

I zadnji ples, u ranim jutarnjim satima smo zajedno igrali.

– I sada na kraju, hoćeš li se otkriti? – pitao sam uporno.
– Ne. A i ne mora ovdje biti kraj, šaptala mi je prislonivši mi usta na uši kako bi nadjačala glazbu. Nisam bio potpuno siguran što je time htjela reći, ali osjetio sam tremu i uzbuđenje pa sam je bez riječi samo čvršće privio uza se.

Dokotrljali smo se onako oznojeni i zadihani do njena stana, kada je crvenilo s istočnoga neba iznad Planine nagovijestilo dolazak još jedne zore.

Unutra sam odmah zgulio masku, a ona je prvo navukla debele zavjese na prozor i ugasila svjetlo. Već od prvoga toploga joj poljupca padoh u zanos i prepustih se uživanju…

Probudio me tračak svjetlosti što me probivši se kraj debele zavjese udari u oči. Obazreh se po mračnoj sobi, ne mogavši se odmah sjetiti gdje se nalazim. Tek kad sam odgurnuo zavjesu shvatio sam. Htio sam je pozvati, ali glas mi ostade u grlu – nisam joj znao imena.

Opijen sinoćnjim pićem teturao sam po sobi dok na stolu ne spazih ispisanu ceduljicu:

– Vili, otišla sam na put. Kada pođeš zaključaj vrata i ključ ubaci u poštansko sanduče. Haj! Maska!

Autor: Zoran Oroz