Obilazimo sjeverne krajeve,
Planinske visoravni svojih prijatelja i tu na polju,
Oboljeli razmišljamo koliko se to razlikuje
Od krečnjaka, pećina i jama iz kojih smo, mi
Iz primorja, ispuzali. Tako, opet, u nama dijete,
S prijateljicom iznova raste, pod velikim nebom,
Na plodnoj zemlji, gdje svako kaže šta misli.
Dok se na jugu, prema Crnoj Gori, k’o kaktusi,
Bez riječi, puni misli, ljudi – stijene, iz kosti od
Kamena, osuđeni na otapanje k’o krede, podižu da
S istom krunom od koščatih bodlji po svijetu kroče.
I skupa, i vi i mi, preselismo u grad nad kojim leži
Nevidljivo staklo par stotina metara iznad postiđenih
Zgrada (zbog kojeg su ljeta još toplija). U grad, što
Izgleda k’o uvećan Beirut s Carine dok se u njega
Urušavaš s’ Žovnice. U grad pod Veležom koji nešto
Namjerava i o svojim namjerama ozbiljno promišlja.
U mrtvoj tački ukršten, istok, jug, zapad i sjever. Grad
Čije rasporeno srce roditelji i skrbnici iznova na suncu
I vjetru kljucaju. K’o Prometeju orlovi jetru.
Al’ ovi “vjeruju”… Da će crv – sin,
(što iz trulog mesa, rasporenog, pravog, sina, se rađa),
Sutra orao da bude. U gradu, što te odozgo gleda, ako
S nebeskih stepenica u njega se spuštaš. Grad koji, evo,
Kao da hoće, a možda i može, greškom razapeti Hrista.
I hoće Mostar, u sebi da te drži, da u Nebo kroz to staklo
Gledaš, dok on sam iz svoje kotline (sebi zaduženima)
Ne da izać’. I da se tako, u njemu, svet, nadaš kako možda
Nebo, gore, visoko, uviđa kroz isto staklo, da se jedno od
Njegove djece svjetla, pod dobronamjernim suncem prži.
Al’ nebo i mi znamo. Iako se ne sastajemo
(k’o što se ne sastaje ni razdijeljena štenad okota iste kučke;
tako je i nas raspodijelila i od ove veća, k’o ljudska, Ruka).
Da su sva djeca svijeta, u istom razdoblju krhkog života,
S istom, toplom nadom i vjerom pred spavanje govorila:
“Mama lezi i ti kraj mene, da mogu zaspat’.”
Autor: Anja Rikalo
Odgovori