Mi sastasmo se onda dok ja još bijah dječak
Ja već onda vidjeh da ti bješe žao
na tvojem licu, ružnom od patnje i bijede,
– ma da bijasmo vršnjaci, moje lice bješe
čisto i lijepo, kosa sjala u suncu ko zlato.
Al ne znam: morah biti s tobom, slušah tvoje riječi
i jednog dana ne mogoh se više vratiti
k svojoj igri
i moju bol ne mogaše ko prije više utješiti
moja majka,
ja imam tvoje misli, bijah u tvom svijetu.
Ti izmijeni me sasvim,
moj bol bijaše sad jači od utjehe moje majke.
Ja morah poći tvojom stazom
i postah pisac.
A da ne bude kakve sumnje
ja izdah prije svoju knjigu. Morao sam. Jer
previše je da ja za tvoj hator
budem literarni plagijator?!
I zbilja poslije rekoše svi ljudi
da ti si pokro mene; ja sam vidjeh da je
nešto tako; jer nije moguće da toliko ljudi
krivo sudi.
I da me ne priječi prošlost na mom putu,
oslobodih je se u svoje novo djelo,
osvijetlih jednog varalicu i podlaca.
Sve nije istina doduše, što o tebi napisah,
al sam mi govoraše da se zbiljnost
ne prenosi točno u pjesmu
i da od čovjeka treba načiniti tip!
1921.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori