Iz crne zemlje žuto cv’jeće raste
pa bl’jedo trepti sred sunčanog s’jeva,
kô tihe sv’jeće dok se Misa pjeva
u spomen dneva kad su bile laste.
I ja za plamom vaših cv’jetnih luči
osamljen sl’jedim zadnji dah Aprila
svud ištuć mjesto, gdje bi duša skrila
sjen mrtvog Ljeta, što me sad još muči.
Kol’ blago, sjetno i taj ophod prođe
Lapadom pustim, otkle čempres viri
i tužni pjev se “maslinarka” vije!
Tek pratnja stade kad cv’jet žalu dođe…
Tad na hrid sjednuh i tu bol s’ umiri
jer vidjeh Jesen maglom val da krije.
(1901.)
Odgovori