Doch merkt’ ich mir vor andern Dingen:
Wie unbedingt, uns zu bedingen
Die absolute Liebe sei!
Goethe
I.
A sada da ti nješto javim što će te možda obradovati. Dragi Miško, Bog je našu ljubav blagoslovio: ja sam trudna!
Ovdje završujem pismo, jer se već ionako odviše otegnulo. Nadam se da ćeš mi odmah odgovoriti.
Tvoj
Miš
Pročitavši Milinović taj čudnovati svršetak, obuze ga nemila ustravica. Pomalo je i sujevjeran. Crne slutnje, koje ga napastovahu u pošljednje vrijeme, nijesu se dakle izjalovile. I leže na divan zadubivši se zlovoljno u šaru na plafonu. Od tupijeh ga misli spase olovan san. Probudi se tek predveče, lak i veseo, a iznenadna se već vijest preobrazila u uspomenu. Zapali lampu i napiše:
Beč, 3. maja 1897.
Dragi moj Mišiću,
Tvoja me vijest – tako reći – porazila. Ne nadah se da si još tako naivna. Kao da si jedva dočekala da me sputaš s ovim klapčićem – šta li će biti – kojemu se ne nadah ni u snu. Čisto izgleda da me želiš obvezati i prisiliti da te uzmem: ne uviđaš da bi me sve to zauvijek zavadilo sa stricem, koji mi je jedini ostao od rodbine.
Oprosti mi za nabusitost, ali valjda mi ne želiš sugerisati da je egzistencija tog malog nametljivca postala fiziološkom ili moralnom potrebom? Budi kao moderne visoke gospođe poslije obligatnog drugog djeteta! To nije nikaki zločin. Što se prije budeš odlučila za moj spasonosan savjet, to bolje za tebe, da ne spominjem sebe. Najbolje bi bilo da uzmeš na nekoliko dana odsustvo od strica, tokorse da ćeš kući, pa da dođeš ovamo gdje ćemo sve svršiti pomoću mog znanca, dr. N-a, specijaliste za te stvari.
Svaka čast njegovim roditeljima, ali sumnjam se da će ljudski rod u našem ulješčiću izgubiti kakog Aristotela ili Rafaela.
Budi ustrpljiva, dragi moj Mišiću. Ta rekoh ti da ne mogu da te uzmem još za dvije godine. Za koji dan eto me u Araberg da se dogovorimo kao zreli ljudi, kad nas već na to odsudio nemili događaj.
Tvoj
Mihajlo
P. p.
Molim te, ne nazivaj me nikako više “Miškom” ili “Miškecom”. Ti kajkavski slađani deminutivi nijesu mi baš prirasli za srce.
Uz pismo ti šaljem preko strica nješto knjiga.
… Zapečati, zijevne i stane se pred elegantnijem ogledalom lickati.
Zorli momče. Čistunac je i sitan kao djevojka. Nije teži od šezdeset kilograma. Prevalio dvadeset petu, a ćosav ko šiparac. Klasično je lice maslinaste boje, čisto i hipokratski blijedo. Izrazite, tamnozelene su oči bistre i mirne kao u sebičnjaka, a sjajne i upale kao u sanjalice. Tek oko usana zapluži skrb života dvije tanane, ali duboke brazde. Gusta, sura i kao svila sjajna i mekana kosa na tjemenu je dugačka i neuredna kao u virtuoza. Ne nosi se kicoški, nego podsjeća na ponajelegantnijeg glumca ili slikara.
Roditelji mu umriješe vrlo rano, te ih se ne sjeća. Otac trgovaše sa blagoslovenim slavonskim hrastom i namre mu debelijeh dvjesta tisuća, sa kojima upravlja stric Petar, umirovljen krajiški kapetan. U ovoga ima lijepo dobarce blizu Beča i krasna kći Jelka. Majka Mihajlova bijaše siromašna plemenitašica iz gornjokarlovačke okoline. Udala se tek u tridesetoj godini za čovjeka stara i neljubljena, a za nekoliko mjeseci izdahne rađajući jedinca. Mihajlo nosijaše vazda kao amajliju njenu zlatnu grivnu u obliku zmije sa smaragdnim očima i ogroman medaljon sa majčinom posivjelom slikom. Često posmatraše s ugodnom turobnošću nepoznatu gospođu u crnom, svilenom, nezgrapnom krinolinu, sa knjigom na krilu, pa bujne, smeđe uvojke, poluotvorena usta i sanjarske oči. Gotovo je naizust naučio jedinu knjigu sa njenim potamnjelim potpisom: jedno od prvijeh kola “Danice ilirske”. Od majke naslijedi snatrilačku ćud, aristokratsku spoljašnost i ponos, a od oca trgovačku samoživost i razumijevanje proze. Bijaše u isto vrijeme i dijete i starkelja.
Gimnaziju svrši odlično u zagrebačkom Plemićkom konviktu, gdje mu silno omrzne prijetvornost. Rano počinje čitati što mu god dopadne šaka. Već u šesnaestoj godini imitira Heinea: vrijeđa sadrugove i kradom posjećuje zabranjena mjesta.
I evo ga u Beču, gdje kao medicinar lastvuje već šestu godinu. Po nekoliko mjeseci živi pustinjački, posjećujući samo koncerte i muzeje, a kada banči, razigra se heliogabalski, i malo mu je nedjelja dana. Vrlo je koketan. Druži se samo s elegantnom ženskadijom, s kojom je podosta iskusio. Tako je darovit da zavidi srećnijim glupacima. Nema prijatelja.
– Čudim se – kaže u dnevniku – kako se vjeruje prorocima koji još dan-danas obmanjuju svijet buncajući o nekakom saučešću. Simpatija je varvarsko osjećanje koje iščezava pred obrazovanjem i razvitkom pojedinca. Zbog toga i jesu apostoli neke opće ljubavi i nehotimice nemoralni: gotovo su uvijek zakleti neprijatelji civilizacije. – Što je patriotizam? Meka kojom pecaju energični sofiste jadan puk. U politici nema ideala. Stalna je samo egoistička konsekvencija slavoljubaca. Danas, kada para, elektricitet, žurnali, socijalizam i ekonomski interesi pretvaraju Jevropljane u jedan narod, kada se nacionalni karakter gubi sve više – danas se patriotizam kao i vjera pretvara u ruševinu. Što je narod? Izvjestan jezik – i ništa više, tj. nješto sasvim sporedno. Najzanimljivije je da se o rodoljublju najviše buči ondje gdje ga najmanje ima, npr. u našoj blaženoj Krobociji, toj najžalosnijoj zakrpi na vreći zemaljskoj.
II.
Za tri dana dobije Milinović odgovor.
Araberg, 5. maja 1897.
Dragi Mijate,
Primih tvoje kratko i nemilosrdno pismo. Bože, čime li me sve ne objeđuješ!
Tvoj je savjet dobar, ali se ne mogu nakaniti da mislim kao ti. Zar to ne bi bilo ubijstvo koje se puši sve do prijestola Gospodnjega? Ne, ne mogu te ovaj put poslušati! Čini mi se da bi podražavanje tvojim blagorodnim jalovicama ugasnulo u meni pošljednju iskru maternjeg, čovječanskog osjećanja. Ne mogu opet da te ne poslušam, jer znam da bi zbog klapčića izgubila tebe, jedini i pošljednji moj dragane! Oh, Bože, što sam dočekala! Sa kojim sam se pravom kao raspuštenica, starija od tebe za godinu, nadala da ćeš me usrećiti? Aj, ja budala! Šta će biti od mene? Mijate, još bih ti nješto kazala, ali neću da te bez potrebe rastužujem. Znam da si nervozan. Čut ćeš ionako sve…
Tvoj gospodin stric ne sluti ništa, jer idem svako jutro sama na poštu. Ne boj mi se: i ako poginem, neće svijet ništa doznati! Pišem na doksatu. Ovdje je prekrasno! U salonu svira Jelka divnu Schumannovu Kreislerianu. Oko mene cavti jorkovan.
Gosp. je Milinović ozdravio, a Jelica već pravilno piše hrvatski. Jutros bijasmo na groblju tvoje pokojne strine. Divno groblje! Na visu je; pored njega sniva drevna gotska crkva, a dolje se puši seoce. Tu bih i ja htjela počinuti. Gosp. kapetan plakaše više nego Jelka i ja. Vi se đaci rugate oficirima da su ćuskije i šta ti još sve ne znam, a u svom se lutanju kao odgojiteljica uvjerih da su to najčestitiji muževi. Ugledaj se na gosp. Petra! Ne vjerujem ti, pa ipak te obožavam! Nježan si kao ljiljan, a lijep i grozan kao Lucifer. Hotomice si rđav, ali srce ti je plemenito – ja to osjećam. Ne, ne vjerujem da bi me mogao uništiti. Je li, dušice, ti me ne bi mogao hotomice upropastiti?!
Čitam pjesme, ali slabo u njima nalazim što osjećam. Bože, alaj je divno ovdje! Još me nijedno proljeće ne opijaše kao ovo! Iz jezerca u gradini miri na riblju ljusku, a iz sočnoga Wienerwalda na smolu. Zrakom se talasa nješto medeno – kao da je sunce zlatan lovor-cvijet, a vedro nebo ljubičica. Što je taj svijet bajniji, čarobniji, to više osjećam svoju bezgraničnu nesreću i pustu usamljenost. Mene muče te mlade boje, mene muči to nježno bilisanje slavulja, mene muče ta zadovoljna ljudska lica! Sada umrijeti bilo bi mi ipak lakše nego u goloj zimi ili dosadnoj jeseni. Ah, da je proklet ko prvi slaga da ima sreće! Evo, izviru mi sami od sebe iz pera stihovi koje si mi onomad poslao:
Sam na svetu, samac bez pomoći,
Sam se verem po crnojzi noći
I uzdišem u teškojzi zloći:
“Kad će krajnji, kad će časak doći?
Plačem, dragi Mijate, i ne mogu dalje. Ovdje se ne smije čovjek ni sit da isplače!
Smiluj mi se, slađani dragane! Utješi me, dušice moja! Budi milostiv svome djetetu, ako si prezro mene! Imaj barem mrve srca, kumim te ranama Isukrstovim!
Tvoja žena
Ljuba Kolarićeva
P. p.
Sada se malo umirih. Oprosti mi ako sam pretovarila. Hvala na knjigama. Ko bi rekao da Srbi imaju tako lijepih stvari! Jakšić je divan, ljepši od Preradovića. Ti Raci kanda pišu bolje hrvatski od Hrvata! “Maticu” si valjda već primio? Šta veliš za Leskovara?
Brbljam, kao da već zaboravih da o tvome odgovoru visi moja sudbina. Što nisam kao druge!
Zbogom, srce moje!
Milinović pročita pismo jedan, dva, tri puta i otpiše, tješeći ljubavnicu toplo i uzbuđeno. U prvi ga mah zanijela neponjatna, nebeska predanost, ta plemenita ljubav. Tepaše joj kako dršće radi nje, opisivaše kobne slutnje koje ga – jamačno zbog nje – dave danju i noću. No pošto adresuje, sjeti se da se ona dajbudi s njime ajnači, da je silom duhovita, ne bi li ga tako obmanula…
– Ako rodi, moram da ju uzmem zbog djeteta. A mogu li to? Ona me može zanimati samo još dvije-tri mršave godine. A nije ni sada lijepa…
I u mašti mu sinu široka junonska leđa što se sijaju kao mramor i filjdiš, prelijevaju kao sedef. Topla su kao svježe pomuzeno mlijeko, a na njima se uzlabudio snježan vrat sa latičastim pahuljicama… Iskrsnuše zagrljaste ljiljan-ruke sa vitijem prstima i prelesnijem jamicama; pa glava sa kosom kao krilo gavranovo i gustom kao mahovina; pa lice blijedo od slatke sreće i požude; pa drhtave nosnice kao u mlade arapske kobile; pa usne vrele kao pustinjsko sunce i sočne kao purpurno srce od lubenice, a sa smiješkom za koji se gubi glava; pa oči, oh, oči duboke kao pučina, crne i zanosne poput ponoćne požude, a sjajne i sjetne poput mjesečine!… Sinuše mu pred duhom djevice lišca bijela i rosna kao đurđic, a nevinost se u minjonskijem očima plavi kao majčina dušica… Jedna od njih – kneginjica… Voli ga. Bježe u Italiju… Grade grad na obali morskoj – nekako onaki kao što je ona Samotna vila na slici Böcklinovoj. Poslužuju ih vjerni i nijemi Arapi, a njih dvoje šetaju po bujnome parku, razgovaraju sa Panom i drijadama, igraju se sa delfinima i Protejem na toplome žalu. Sami su, zaljubljeni i goli kao Adam i Eva…
… I Milinović se sjeti na bijednog Miša u pohabalome odijelu…
– Ne ljubim je. Sažalijevam je. A to je sitnica zbog koje ne mogu žrtvovati svoga mira, studija, budućnosti.
I razdere prvo pismo, premda ga nješto žacnulo u srcu, i nadrlja drugo:
Beč, 5. maja 97.
Dragi Mišiću,
Vrlo se čudim – upotrebljavam najblaži izraz! – zasukanoj sentimentalnosti i izvrtanju očiju u pošljednjem tvom pismu. Toročeš kao Rousseauovljeva Julija, ali ja nemam ni najmanje volje da budem Saint-Prèux.
Sviđa ti se maj? Pa lijepo! Meni je proljeće dosadno kao sve što se često opetuje. Uživam samo u umjetnosti. Najslađe sam arajstvo doživljavao izgubljen u refleksijama i dimu dobre cigarete u samotnoj sobi. Tvoje je najnovije pjesničko uzbuđenje obična patološka pošljedica neobičnog fizičkog stanja, kojega treba da se što prije kurtališeš. To je uzrok deklamacijama, koje su, priznajem, prilične, pa ih, nadam se, nijesi prepisala.
Prijetiš mi kao Klara Milićeva, koju znaš iz Miškatovićeva prijevoda. Pa lijepo! Samo što sam odviše pozitivan te nemam volje da budem Aratov – ako se ne varam u imenu transcendentalnog švaljera.
Ako primiš moj pametan savjet, javi mi da ti pošaljem recepte, a ako ne – što mi ne bi bilo najmilije – otkaži stricu i otputuj u Hrvatsku. Tamo ću ti slati sve što treba. “Za jedan časak radosti hiljadu dana žalosti…” Evo i meni izviru tuđi stihovi ispod pera!
Ljubim ti ruke za knjige. Leskovarov je roman lijep. Velik je efekat u zgodnom naslovu. Kod nas još caruje Hamlet i Schopenhauer. Zagrepčani kupuju literarne mode koje se odavna otrcaše na elegantnijim strancima. Šenoa je prvi i pošljednji naš romanopisac. Gjalski je novelista.
Kako mi ni najmanje ne laska da budem krobotski ili racki pisac, radim nješto na njemačkome. Što ću? U Šokačkoj me ne bi smjeli da pečataju, a među rkaćima razumio bi me samo Ljubomir Nedić i možda još dvojica, trojica. Moja će stvar biti poveća i il brunire.
Toliko o knjigama, kada te već to toliko raduje. A sada te još jedared molim da poslušaš onaj moj savjet pa da se strpiš i ne padaš u krajnosti i moralisanje koje me samo jedi.
Ljubi ti šapicu
Mihajel
P. p.
Gdje si, za volju Božiju, našla opet tog “Mijata”? Bogami, prijeći ću u Čivute ili Turke, da te obradujem kakim Mujom ili Mojšelesom!
III.
Tek što se vrati kući sa pošte, uhvati ga protezavica kao pred groznicom. Tlači ga nepojmljiv strah. Šareni ga osjećaji šibaju kao vijor šibljiku. Da se razbere, ode u kafanu “Beethoven”. U ušima osjeća kucanje srca, a lijevo mu pišti. Usta su suha, pa uzalud tovari stomak vodom. Iz novina ne razabire najobičnijih vijesti. Odjedared se nađe pred poštom. Uđe i sjeti se da je jamačno došao po svoje pismo. Stidi se što malo te ne udari pred Ljubicom u patriotske žice. Dva-tri puta prođe salonom dršćući u koljenima, ali nema junaštva da nagovori činovnika kojemu preda pismo.
Uspinjući se u stan u Alserstrasse, svaki čas zastajkuje da odane: plaši se da se pod njime ne sruše stepenice i da nema možda lupanje srca. U sobi ne može dugo da nađe žigica, a kako je i neznalice sujevjeran, zabunjuje se još više. Kada mjesto desne – kao obično – svuče prije lijevu cipelu, budne čisto očajan. Napolju duvaše bjelojužina, pa za časak zarominjalo. Fijuk ga vjetra morijaše kao urnebesno zavijanje odurnijeh mačaka, a svaka se kapljica kiše pretvorila za nj u dosadnu konjsku muhu, svaki ga je kucaj na prozoru bocnuo u živac kao čioda.
Preko dva sata ležaše na divanu slomljen, zaronio u rastrzane, mučne misli, nemajući snage da se makne.
Iz svjesnog sanjarenja ga trgne domaćica, gospođa Marićka, vrlo konservirana i ljubazna udovica graničarskog kapetana.
– Izvolite li večerati?
– Pha… mogu.
Tek pošto izjede prvi biftek, osjeti silnu glad. Iza četvrtoga bifteka i četvrte boce plzanjskog piva namigivaše sumnjivo gazdarica staroj sluškinji. A Milinoviću milo što ima kiklopski apetit.
Vrati se u svoju sobu i zapali mirišljivu cigaretu. Umiri ga obilata večera. Zamalo te ne ode da potjera malo kera, da bi još svježije živahnuli učmali nervi. Do pola se noći zabavljao čitanjem Paracelza i nekog latinskog sočinjenija O demokratskoj zarazi. Proučavaše već odavna alkimiju, astrologiju, kabalistiku i misticizam. Vrlo ga zanimahu Salomonovi Ključići, Pnevmatičko bogoslovje, Veliki Grimoire pape Honorija, Zoroastrov Teleskop ili Ključ za veliku magijsku kabalu. Dugačke zimske noći probdijevaše nad knjigama o Faustu, o njegovu famulusu, o panu Tvardovskom, o našem Grabancijašu, o igumanu Tritheimu i gutajući fantazije Jos. Ant. Herpentila, novijeh platonika, Sv. Bonaventure, Böhmea i genijalnog Swedenborga. Dirinčio je kao kaki švapski privatan docenat, pa ipak bijaše lijen; radio je bez cilja.
Tek što leže, probudi ga iz polusna neko vrdanje… Zašuškalo na stolu i stalo grickati hartije.
– Miš, Bog ga ubio! – viknu Milinović i stade štapom mlatiti ispod pokućstva. Sasvijem se rasanio. I satrven dohvati svoj dnevnik:
… Danas me samoća tištala više nego ikada. Bolestan sam. Bulaznim. Cio me dan lomljaše grozno sumnjanje i dubok, tajanstven strah – svakako zbog te guske Ljubice koja me uznemiruje nepromišljenim pismima. Ali nije možno da me muči ta bagatela! Ili zar nemam snage da budem i u praksi ono što sam svom snagom osvjedočenja: konsekventan i hladan egoista? Zar da se glupi slovenski altruizam u meni rastići na štetu zdrave logike? Bolestan sam! Ovčas me uplašio kao balavca miš, jer pomislih nesvjesnom asocijacijom na guvernantu. Da se nije već sada potenčila? Koješta! Tek žalostan je fakat da moja najnovija nervoznost nije obična. Si timor atque molestia longo tempore perseverant, melancholiam significant – veli već drevni Hipokrat. Osim tuge more me još tzv. Zwangsvorstellungen. Patim i od vrsti agorafobije. Utisci su abnormalni, nestaje sređenosti misli, volja se deranžira: to je prava pravcata manija! Predveče mi na divanu klonuše ruke i noge: katalepsija! Najnovija zgoda sa mišem miriši na isteriju, ipohondriju i delirium persecutionis. Sve će to biti pošljedice neurednih studija, samotnih grijehova u konviktu i onog strašnog pada sa merdevina, od kojega malo te ne dobih zapaljenje mozga i ne odapeh u devetoj godini. Treba se pripaziti! Moja je bolest uglavnome – ako me pamćenje ne izdaje – melancholia attonita sive stupida u prvom stepenu. Vrlo je raširena.
Da, naši su dani bolesni i truli: doba rđave muzike i literature. Sve se više i više gubi osjećanje zdravlja i prave, plastične umjetnosti. Imamo Rothschilda, a nemamo Medicija. Böcklin, najveći umjetnik vijeka poslije Goethea i Beethovena, iščezava pred Zolinom berberskom popularnošću. Badava: prirodne nauke nijesu vječna i mlada priroda! Ko pliva, lovi i jaši, ima bolji želudac od nas koji bubamo napamet fiziologiju. Fin de siècle?! Smiješno! Mi ćemo naraštaju od god. 5000. izgledati kao nama što izgledaju djeca što se sigraju djeda i bake…
Pošto opet legne, ne može dugo usnuti. U sobi nad njime bât nogu… Mir… Hrkanje… Zaškripilo zubima… Ženski vapaj! Milinovićem prođu srsi… Težak uzdisaj: spavala je, sanjala je sirotica u trećem spratu! – I u Milinovićevu mozgu prokuljaše i zakuhaše vrele misli kao para u loncu… Kiša prestade. Tišina. Sobom sinu trak od mjesečine. Milinoviću odlanulo. Stao tonuti u san, kadli ga trže šuškaranje – najprije ispod kreveta, pa u slamnjači. Udari svom snagom šakom pod krevet pa oguli na nekakom ćošku prste na zglobovima. Pobjesni i bubne pod krevet s ormančeta bukaru, čašu i svijećnjak. Miš progrebe preko patosa i stane kao za inat bjesomučno igrati na mjesečini prema prozoru, lupkajući crnim tijelcem po zidu. Milinović rikne, ustane i zajuriša pod pendžer čašom, mastilom, knjigom, leđenom i ogromnom lampom.
– Šta je, za ime Božje?! – dotrči zaduhana domaćica sa svijećom.
Milinović se prestravi da ga ne drži možda ludim, pa se glasno nasmije.
– Htjedoh vas, milostiva gospođo, jedared vidjeti u noćnoj toaleti, i uspjelo mi. Odista: divno vam pristaje. Pa te jabučaste ručice, pa te lijepe grudi pod čipkama! Još nikada ne bijaste tako feš, tako šik!
– Vi ste danas zločesti!
Nasmije se, porumeni sve po vratu i htjede da sjedne, ali Milinović joj okrene leđa i stane brutalno navlačit čarape.
– Zora već rudi, razvedrilo se, a ja ću malo do Pratera.
Ona ode kao da je posu ledenom vodom.
Pošto se Milinović obuče, jedvice se dotetura do prvog boljeg hotela da spava. U ušima mu gudi i ciliče, od svjetlosti ga bole oči i hvata muka i nesvjestica.
IV.
Vrati se kući tek predveče. Nađe telegram iz Araberga. Preko četvrt se sata nakanjivaše da ga otvori. Ruke mu sve više drhtahu, a oči gorahu što dalje čitaše:
Jutros nađosmo gđu Kolarićku, “Miša”, mrtvu u bazenu domaćeg kupališta. Bijednica rasjekla u vodi mojom britvom žile na rukama. Uzrok nepoznat. Na pošti kažu da je primila pismo iz Beča od nekoga ko joj češće piše poste-restante: svakako muž. No ne nađosmo ništa: spalila. Sjutra pogreb. Javi odmah dolaziš li. Dođi svakako! U mojoj kući da se tako što desi! Jelica se boji. Sve ću prodati.
Stric Pera
Milinović bijaše kao da ga neki jakota ošinuo okovanom levčom po potiljku. Htio je da se prevari i zaplače, ali ne uzmože, jer je to htio. Tonuo je nemoćno u bezdno očajnosti. Dakle slutnja koja ga sapinjaše tako dugo pretvorila se odista u javu, mračnu i strahovitu! I zaboravi na sve, pa i na odgovor stricu. Zaglibio se u se i postao otužan samome sebi. Bijaše mu kao da proguta nješto gadno i smrtonosno: miša. A miš se užlijebio u utrobi: sad će se progristi kroz crijeva i uštinuti ga za srce!…
Tek dockan opazi da je u sobi mrak kao u rogu, pa se odvula kao pjan, štrecajući od straha pri svakom koraku. Napolju i opet padnjava. Milinović tabači i luta pustijem ulicama i prokisne do kostiju. To ga razblažuje i umiruje.
Oko jedanaest svraća u gostionicu Fronerova hotela. Naruči i večeru žvače kao hijena, zadivljujući apetitom konobare i samog sebe. Kod boce se rajnskoga već razuzurio. Obuzimaše ga oduševljena, satirska radost.
Ode u Ronacherov varijete i angažuje dvije najljepše dame. Prospu se konjaci, malaga i šampanjac. Momče se tako raždžilitalo da ne može više sjedjeti. Uzme svoje nove znanice pod miške pa hajd’ u karuce i zapovjedi fijakeru da tjera što brže može u hotel Metropolu. Godi mu vazduh i jurnjava. Kada ga dame čvrsto zapletoše rukama, spopade ga duboka odvratnost, a od parfena mu se smuči. Vikne kočijaša, baci začuđenim djevojčurama buđelar i odjuri kao da bježi od samoga sebe.
U nekoj samotnoj uličici zapjeva instinktivno iz sveg glasa – možda drugi, treći put u životu:
Čupava, garava, otvaraj mi vrata…
Došavši kući, bijaše umoran i čisto zadovoljan. Pomislivši u krevetu na pokojnicu, bijaše mu milo što ga to ni najmanje ne uznemiruje. U polusnu čuje poznato čeprkanje, ali i to kao da ga ne muči kao prije…
… Miš je pod ormanom za knjige. Tvrdi zubići grickaju sve jače, sve jače… Strahovito: ta to već praska i trešti kao na meljavi! Odjedared gluh tajac kao u podzemnoj buturnici… Ha, eno ga sada pored prozora. Skakuće na mjesečini, udara glavom o duvar i škripi u taktu iglastijem zubićima: cvr-cvr-cvr.
… I: cvr-cvr-cvr! zakipi po zelenom hataru nebeskom žagor mišiji kao cvrkut lastavica. Oblaci? Ne. To su gole, crne i naborane mišje repine, pa zmijski zvižde i sikću noćnijem zrakom. Zvijezde? Ne. To se užagriše zelenkasto i krvavo pakosne mišije očice. Mjesec? Ne… Aj, to je guvernanta iz Araberga! Ne, nije: to je grdan pacov sa žutim licem i posijedjelom kosom gospođe Ljubice. Milinović da se sakrije pod jorgan, ali ona mu se smiješi blijedim smiješkom, roni zlatnosrebrne suze i zbori kabalističke riječi:
– Orifijel, Ofijel, Jofijel, Samajel, Asrajel, Aratron, Betor, Faleg, Oh, Fagit, Miškec, Miško, Mijat, Mihajlo, Mišel…
… A glas srebrno bruji sionim ajirom kao zvono drevne katedrale…
… I opet zaškripi milijun groznijeh koštica, zazviždi milijun repova – i pade gluh mir i slijep mrak…
… Kroz mrtvu se tišinu čuje kako nješto puza zidom sa dvorišta. Sinuše i opet zvijezde i mjesec, a na prozor čučnu – miš. Njuška šapice. Cvili glasom – kao u mačeta ili novorođenčeta. Sada se hipnu na patos i poigrava na mjesečini prema krevetu. I zajecaše i zaškrinuše daske prečage pod gvozdenim zubićem… Sada se rije i probija kroz slamnjaču. Alaj peče to vrdanje ugrijane žile, alaj žeže raspaljeno srce i bolan mozak! Milinović da se digne, da drekne, ali – nikako: on je velika rana koju rastrzaju adske boli.
– Dakle to je smrt! To nije krevet, nego odar! Dakle iza života ima još nješto: vječna i nijema nepomičnost, vječna i paklena očajnost! Gdje si, tiho i blaženo Ništa!
… I osjeti na leđima vlažnu, pljesnivu mišiju dlaku. Strava bez dna, ogavnost bez granica… Zvjerka se šulja preko slabina i pentra preko rebara… Jaoh, kako golicaju hladne šapice!… Sada stade na grudnom krstu pa njuška i njuška, kao da cjeliva cjelovom ledenijem. Pipka i cjeliva, cjeliva i pipka, pa sve prema srcu, prema srcu… Iznebuha zacvili, zacvili, pandžice se zagrebu u kožu i kost, hladne nožice potonu do lakata u toplo meso i vrelu krv, a čeličan se zub zadre i probije vampirski kroz rebra i pluća prema srcu, prema srcu… Jaoh! Sad! I pršte srce kao mekan mjehur. Zalopti krvca, propišti do stropa i stane kapati i kapati na umorno čelo i blijedo lice kao rujne i vruće suze.
– Jaoh… Mišu… Ljubice! – zaleleče Milinović i – đipi. Osjetivši miša na patosu, pohrli u grdnoj tjeskobi, stade na prozor, pa da se smoždi na kaldrmu i – rasani se.
Zapali svijeću i uzdahne kao nikada dosele. Opipa bilo: krv bjesni kao u vrućici. Virne u ogledalo i zaprepasti se. Lice mu došlo ko ilovača. Na čelu se preko nove borice namrežio hladan znoj. Na sljepočicama – nekoliko bijelih dlačica!
I Milinović se zdvojno lupi po čelu.
– Do sto vragova s tim budalaštinama! Još noćas mijenjam stan! – ohrabri se poluglasno, popije u konjaku antipirina, pospe glavu, vrat i leđa svježom vodom i stane vježbati mišičaste ruke teškim gvozdenim štapom. Obuče se pa preda se dnevnik:
… I opet prođe grdna kriza. Prije deset sam minuta strahovito halucinirao. Sjedoh da se pišući anališem, jer je to momentano najbolji lijek. Djeca, kada plaču, umiruju se pred ogledalom. I ja sam kao kukavno derle. Sramota!
Ako ne bijah opet večeras savršena luda, neću biti nikada. Pri čitanju telegrama obolješe mi jamačno periferijski nervi. Imao sam jako lupanje srca. Večerašnje pijančenje i bazdalikanje bijaše klasična manijakalna ekzaltacija. Ovo analisanje samog sebe nije možda ništa drugo nego grafomanija. Sve su to jasni znaci čiste dementiae paralyticae. Odmah dakle u ljekarnu po morphium ili digitalem spirituosam.
A moj egoizam? Nije bolest, premda imađaše sličnih simptoma cum dementia senili. A ako postoji neki moral insanity? Onda je kod čovjeka normalna samo abnormalnost. Slučaj sa Nietzscheom, koji je negirajući moral, doduše, kićeno besjedio, ali ništa novo rekao, ne dokazuje ništa, jer ne samo da nema stalnih zakona o moralu, nego moral de facto ni ne postoji. Zašto nije poludio Cesare Borgia, Ljudevit XI, Richard III. – uopće većina velikih političara i aristokrata? Ako je egoizam moralno ludilo, onda je luda gospodska, obrazovana klasa, pa i onaj ko je pronašao tu četvrtodimenzijalnu bolest.
I opet me obuzima neka jeza. Šta je to? Da se ne javlja atavistički tzv. savjest? Zašto? Nisam kriv. Nikada joj ne kazah da ju ljubim, a Miš me ni ne pitaše. Ako ću pravo, ona je mene zavela. Njen mi pljosnat nos, pokvareni zubi i žacavo oko vrlo dosađivaše. Spanđasmo se jer bijaše inače nesnosno u pustom jesenjem Wiener Waldu. Sviđaše mi se samo njen sitan i živuljast stas, rašta ju i nazvah po nekoj franceskoj drami Mišem. Da ne bi džabe patila, svjetovah ju kao svaki moderan naturalista ili liječnik, ali nisam je nagonio. Ergo: nisam kriv! Pa ko će znati zbog čega se skončala! Možda zbog svog pijanog muža. Možda iz egoizma, jer se kao čedo imućne kuće navikla na raskoš i slobodu. Da sam siromah, isto bih učinio. Šteta! Bila je i dobra i pametna! Sjećam se na riječi iz soneta Lovre Medicija: “Razum joj bijaše muževan, pa tek nije bila kaćiperka. Bijaše sasvim slobodna od općenite ženske pogreške: da silom sve razumije i prosuđuje.”
Uh, alaj mi se i opet srce bolno zakolebalo; Da se ide…
Ispod ormana i opet zabrba. Milinović plane. Klisi, nabije revolver i stane bijesno zvjerati uokolo.
Tajac…
Odjedared se nješto dosjeti, nasmije se pakosno i probunca:
– Milostiva gospođo, vi mi dakle oglašujete rat kao pudalina?! Žalim što vas ne mogu žive uhvatiti, jer bih vam usijanim skalpelom ispalio oči, iščupao repić i bacio vas na sokak. Ali i to neće biti rđavo, ha-ha-ha!
I sveže uzicu za oroz revolverski, zapne ga njome i obavije cio revolver tako da će kokot odapeti, a kuršum eksplodirati tek što popusti uzica. Zamku metne oprezno na orman među dvije knjižurine, a da bi se osvetio avetinjskom mišu, namaže dobro sa slaninom mjesto gdje se uzica savija oko cijevnog ždrijela. Neće miš ni progutati masan zalogaj, a raznijet će ga tane.
Milinović legne, ugasi svijeću i stane čajati, čajati. Cepti ko list od jasike. Usta mu se zalijepiše, tako su suha. Pred očima plamsaju žuti i purpurni kolobari. Dah je buran – ne kao u lovca na meti, nego kao u zlotvora nad žrtvom koja mu se primaknula na puškomet…
Noć već stala blijedjeti, vrapci po krovu stali živživkati, a miš čeprka i čeprka ispod ormana. Na Milinoviću se već zapalile gaće i košulja od preteškog čekanja, a vreo znoj ih gasi. Opsuje nješto bećarski i ustane. Zapali cigaretu, obuče gornji kaput i zlovoljno nastavi u dnevniku:
… Moje su halucinacije jamačno pošljedice samoće i čitanja iz kojega se razvila egzemplarna folie raisonnante. Neću unapredak više da pišem, a čitat ću samo Rabelaisa, Horaca, Boccaccia i naše narodne pjesme da oporavim tom sočnom hranom oslabjelu fantaziju. Naći ću druga, pa ma bio od najdosadnije sorte, tj. Hrvat ili Srbin. Još bolje da dignem iz Beča ili Pešte kaku lijepu siroticu koja bi me htjela pratiti u Primorje. Putujem sjutra. Omatorih, a ne uredih života po zdravoj epikurskoj Montaigneovoj metodi. – Šta me se, dođavola, tiče cio svijet! Čovjek je stoka koja samo zato ima razum da zavidi stoci. Ako ima grijeha, onda je slušče koje za tuđe kulje davi bijele golubiće sto puta grešnije od silnika koji vuče na svjetsku kasapnicu za svoj ćef milijune kretena od kojih bi se svaki morao i mogao braniti. Većina je ljudi neprijatelj samome sebi – odatle sve zlo. Za mene postoje odsele samo oni koji mi trebaju. Obmane…
I opet ga zbuni šuškaranje. Pogleda i zadršće kao voda prije olujine… Htjede da krikne. Izdade ga glas, a pečalan se uzdah okameni u zastalijem plućima. Miš već alapljivo glocka uzicu na cijevnom ždrijelu, koje Milinović u onoj zabuni i pisanju sasvijem smetnu s uma, te zjapi upravo na njega. Osjeća kako mu raste kika i samrtnički znoj kako niče kroz čeonu kožu.
Sve to trajaše što biste trenuli okom, a njemu se učinilo duže od vascijelog života.
Razabravši se nekako, skupi snagu očajnijem naporom i gurne teški sto da bi prestravio malu neman. I u trenu kada se naže da padajući izbjegne hicu i zaleleče utopljenički, prasne dobar engleski revolver, raznese miša i – prosvira mozak Mihajla Milinovića.
*
Svijet mišljaše e se ubi iz nepoznatoga razloga, a stric – zbog Ljubice Kolarićke. Sa njom ga i sahrani na samotnom araberškom groblju pored svoje žene.
Iza pokojnika ostade zanimljiv dnevnik i nacrt dramskog spjeva na njemačkome.
Zora, 1899.
Odgovori