Dok me blijeda noć na krevetu siše
u sobi gradskoj, tamo iznad huma
žuti mjesec snijegom plave sjene riše,
naboden na vrške rodnih šuma.
I dok se ovdje crni puhor puši
iz mrke lampe, tamo mjesec gladi
sniježne humke i ledeno cvijeće.
“- Oh, da mi je samo gruda svježeg snijega
s krova rodne kuće, da mi srce hladi
što boli, gori i peče…
Uh, da se mogu bacit kao nekad
o rahli snijeg, raširenih ruku!
Proklinjem krevet uz koji sam pribit
ko razbojnik osuđen na muku…
Kako bih rado ujarmio vole
i na vlačicama pošao po drva.
Drugovi seljaci, prtine bih oro
i ralica moja zagrezla bi prva!
Upregli bi sve volove naše
u plug teški i krenuli gradu,
ulice bi preorali – dali paše,
zasijavši svuda travu mladu…
… Čitav dršćem, prolaze me mravi.
Što? Ne mogu život dati više…
– Ali neka… Dati će ga zdravi.”
A pahulje selom lete, lete,
dok blijeda gradska noć na krevetu siše
naivno seljačko dijete…
Odgovori