Jovan Petrović izgubi službu i postane novinar. Bio je iskren. Imao je dakle mnogo neprijatelja. Pošto su glupani i podlaci svagdje u većini, statističkoj i parlamentarnoj, Petrović bijaše u manjini, gotovo osamljen.
Jednoga dana izađe bilješka u “Beogradskom žurnalu” da je Jovan Petrović – špijun.
Oklevetani se tek sažalno osmjehnuo i, nemajući novaca za taksu, nije tužio. Prezirući, nije odgovarao.
Ali svijet, mnogi čitaoci “Beogradskog žurnala”, ne poznavajući oklevetanoga, povjerovaše. U klevetu je najzad povjerovao i pisac bilješke.
Jedared se Jovan Petrović s njime sastao i u kafani porječkao. Urednik, pijana ljudeskara, jak kao vô, vikne mu pred svjedocima da je funjara i doušnik! Petrović, slab, ironičan i škrofulozan – šta će, oćuta uvredu. Htjede tužiti, ali niko da posvjedoči protiv urednika, svoga i ministarskoga načelnoga prijatelja.
I Jovan Petrović doživi da je izjutra, dok je još bio u krevetu, banuo k njemu policijski pisar i pronjuškao njegove hartije. Nekoliko pisama iz Austrije bijahu organu vlasti sumnjivima. Uveče izađe u “Beogradskom žurnalu”:
Jutros je našla policija u pismima poznatoga špijuna Jovana Petrovića – “Špire” – stvari koje ga teško terete. Nadamo se da će vlast poslati na robiju toga žutoga, reakcionarnoga vucibatinu, harambašu naše mafije i beogradskoga lumpenproletarijata. A ti, nepokvareni građanine, pljuni uli na gubavu njokalicu.
Kada je, drugi dan, Jovan Petrović došao u svoju redakciju, urednik, iako neprijatelj “Beogradskog žurnala”, trljao je ruke, gledao u cipele, silom se smješkao, hvalio Petrovićev talenat i najzad ga otpustio. Čovjek – na ulici!
Čuo je gdje za njim šapuću:
– Da, to je on – špijun.
Tražio je posla, pokucnuo na jedna, pa na druga tvrda vrata. Svuda ga odbiše kao čeljade sumnjivo, kompromitovano. Poslao je radove u dvije-tri redakcije; nijesu ih štampali. Otrcao se, gladovao, uplašio se. Tražio je uzrok tolikih nesreća i nije mogao povjerovati da ga je mogao upropastiti glupan i cijelomu svijetu poznati klevetnik.
I postane sumnjiv sam sebi!
Držao je da, na kraju krajeva, mora biti nješto istina kada ga cio svijet nogom gura u blato.
Najzad povjeruje i on.
I postade špijun.
Srpska zastava, 1904.
Knut, Mitrovica, 1905.
Odgovori