Pjesma po Čermakovoj slici
Tišina pusta naširoko,
Na svijet je pao pokoj nijem,
Evropa stisla svoje oko,
Prekrilio ju težak drijem,
Kroz prozore joj polumjesec zuri,
Na mekoj svili pruža stare kosti,
I sniva sanak, sniva – Bože prosti! –
Ta divan sanak, sanak o – kulturi.
Tišina pusta. – Gledaj! Bljesnu!
Sa juga puče grom!
Evropa skoči – pita: “Munja l’ kresnu?
Il’ sipa Etna? Gori l’ crkva, dom?”
“Evropo gospo!” jeka odgovara,
“Oj varaš mi se, nije munje žar.
Oluja opet planula je stara,
Iz hercegove zemlje abrdar!”
“I ništa više?” veli Evropa,
“Hajduci slave opet krvav pir.
Šta krt po mojem perivoju kopa!
Ja velim: Laku noć – i mir!”
“I ništa više, moja gospo stara?”
Slobode svjetske dogrmi joj Duh,
Do obzorja ju vuče plamnog žara:
“Tu gleđi mir svoj, krvav, proklet, gluh!
Tu stoji brijeg, a kuća malo niže,
Krvolik plamen iz krova joj liže.
Čuj krič iz – bijelog zavitlaja dima!
Oh krič – ta srca ti se prima,
Kô da ti guje prsi stežu,
Kô da ti nožem srce režu.
Sad sinu mjesec – dim se dijeli.
Strahote! Do tri mrka vraga
Izgorjeloga gle kraj praga.
A što se ono do njih bijeli?
Oh, žena! Janje med tri vuka,
Vaj! – kriknu žena. Sve je gluho.
Razderaše joj bijelo ruho.
A krvava se vražja ruka
O sniježno tijelo ljuto svija,
Iz turskog oka sikće zmija;
Vragolik smijeh im otkri zube,
A gnjusna usta njedra ljube.
Kô div se gola žena priječi,
Put neba širi bijele ruke,
I kriknu kričem zadnje muke;
Daleko gorom vapaj ječi,
Al’ ne ču nitko. – Bijedna ženo,
Ta muž ti leži smrskan eno,
A tu ti mrtvo muško čedo,
Ni njemu đavo živjet ne dô, –
Kad plod si smakô, ubij sjeme,
Nek kaursko se satre pleme.
Al’ Bog? Na vratu joj je krst,
I njega strga vražji prst,
Bjesomučnom ga gazi nogom.
Šta plač tvoj, bijedna ženo, vrijedi,
Kad plavo nebo mirno gledi,
Što bijesna neman radi s Bogom.
“Oh ljudi! – lju-” iz zdvojne grudi
Svom silom vrisnu glasa svog.
Zar ljudi? Ljudi? Nema ljudi;
A gdje je Bog?
I ništa više? Ništa više?
Evropo gospo, nije l’ dosti?
Ti čuvaš pseto, neka diše,
Ti, majko dične čovječnosti!
Ti šalješ spasa knjige svete
Ljudožderske u strane svijete;
Ti crnu djecu otkupljivaš,
Blagoćom da ih prigrljivaš –
Al’ tu – gdje brat ti usred raja
Sto paklenijeh kuša vaja,
Gdje lanac pada s bijednog roba
Na vratih samo crnog groba,
Gdje narod samo stoke broj,
Gdje plaća samo kolac, krv,
Gdje proklet svakog ráda znoj,
Gdje svaki čovjek gažen crv,
Gdje plijenom bluda kći i žena,
U roblje gdje se sinak ćera,
Poštenje gazi, blati vjera,
Gdje vlada jakrep, zmaj, hijena:
Tu – laku noć! – i ništa više?!
O znam te, znadem, gospo pusta,
Groboduh dah ti duša diše,
U tvojih žilah krvca susta.
Ti penješ kule pod oblake,
Ti sušiš more, siječeš gore,
Munjevite ti krotiš zrake,
Bez ruke tebi para ore,
Ti vječnim ledom pute krojiš,
Ti repatica mjeriš tok,
U pustinji ti pijesak brojiš,
Iz tvrdog kama vadiš sok,
Obaraš zrnom slavne zgrade,
Od knjiga praviš barikade,
Milijun kuješ bajoneta,
I preko mora vodiš most,
Ti roniš do dna morskog svijeta
I pračovjeku tražiš kost.
Al’ tu – gdje živa bijeda diše,
Tu: “laku noć” – i ništa više!
Veličju, slavi tvojeg znanja
Duboko cijeli svijet se klanja,
“Jer s tebe širom ljudskog roda,
Svud sijeva pamet, mir, sloboda!”
Al’ lažu – tvoje evanđelje
Od artije su samo banke,
Za trbuhom ti idu želje
I sve pregnuće duše tanke.
Da, antikrst je tebi pop,
A bog tvoj – gvozden top.
Ti spasit narod? – Ženo bijedna!
Oj u kraj! Nijesi toga vrijedna.
A vi junaci blizu sunca,
Sad trgnite mi jatagan,
Oborite se sa vrhunca –
Sloboda zove, zove dan!
I svojom rukom, svojom krvi
Dokažite, da nijeste crvi, –
Bizancijo se sad i Rim
U divne žrtve sljubi dim!
Rasijecite mi zastor hrama,
Da plane iskra Božjeg plama.
Sloboda! prva riječ vam budi
Sred bure svetog boja tog.
I svijet će reći: Evo ljudi!
A na nebu nam stari Bog!
*Abrdar – top budnik; Allarmkanone.
*Bizancijo i Rim – pravoslavni i katolici.
Vijenac, 1875.
Odgovori