Mutno more

Prvi ulomak

Ika se veselila godišnjem odmoru. Očekivala je dugo bablje ljeto, mirne, tople dane, puste plaže, manje gužvi u gradu. Ona i Egon planirali su otići u neko malo, tiho mjesto u unutrašnjost Istre, obilaziti stara zdanja, crkvice i gostionice, šetati kroz maslinike i vinograde, možda sudjelovati u nekoj berbi… Mjesecima su sanjali te trenutke mira i opuštanja.

Osjećala je umor. Danonoćan rad uzeo je danak. U ljetnim se mjesecima grad zbog navale turista udvostručio, vlasti su se hvalile brojem turističkih noćenja, kriminal u gradu se povećao, a broj raspoloživih ljudi u njenoj policijskoj postaji ostao je isti. Dogodilo se ubojstvo mlade žene, koje su ona i njen pomoćnik Ninno Ritzi riješili, nestala je sredovječna žena i taj slučaj još nije dobio svoj epilog, a zbog kroničnog nedostatka kadra, morali su rješavati i provale u stanove, kioske i dućane, krađe na plažama, a svemu su se još pridružili i slučajevi s migrantima, koji su se uglavnom skrivali po parkovima, napuštenim lučkim zgradama i željezničkom kolodvoru, tražeći mogućnost da se nekim teretnim vlakom ili brodom izgube iz Hrvatske.

Sada se to dugo očekivano bablje ljeto, koje je u mislima počela svojatati i nazivati ga svojim, pretvorilo u nešto drugo. Vijesti su javljale o uraganu Irmi koji je dostigao stupanj pete kategorije, poharao Kubu i Floridu, opustošio Karibe, a sada se bujica vode izlila i na njezin grad. Nekoliko je dana kiša neprekidno lijevala, snažan vjetar skidao je lišće sa stabala i lomio im grane. Odvodi nisu mogli progutati svu količinu vode koja je prekrila trotoare, ulazila u podrume i prizemna parkirališta robnih kuća pa se uskoro i terasa njenog penthousea pretvorila u plitak bazen i voda je prijetila ući u stan. Nekoliko puta dnevno izlazila je na terasu i metlom gurala vodu u odvode, kako bi brže otekla na ulicu.

Naglo je zahladnjelo i Iki je postalo jasno da od očekivanog babljeg ljeta neće biti ništa. Onda su se pojavila dva sunčana, lijepa dana i njen se optimizam vratio.

– Pa ne moramo se kupati – mislila je – i duge šetnje kroz šumu mogu biti lijepe. Upravo je počela oblačiti jesenje ruho, njene su boje krajem ljeta prekrasne, a u Egonovom društvu sve dobiva poseban čar.

A onda je došao konačan udarac koji je pokopao njezine nade. Tog dana trebala je dobiti Rješenje o godišnjem odmoru, ali čim je stigla na posao, umjesto da joj uruči dokument, Karla, njezina sekretarica, rekla joj je: “Šef traži da mu se osobno javite čim stignete!”

Slegnula je suosjećajno ramenima, zatresla lagano svojom bujnom, riđom kosom, a oči su joj imale zabrinut izraz. Nije uporabila riječ papak, kako su svi u postaji interno zvali Ikinog nadređenog, čovjeka koji je svoj položaj držao zahvaljujući tome što se znao slizati sa svakom strankom ili koalicijom koja bi trenutno bila na vlasti. Bez vlastitog političkog uvjerenja, prihvaćao bi ono koje je u određenom trenutku visoko kotiralo. To što po zakonu nije smio pripadati ni jednoj stranci, dobro mu je došlo. Članarinu nije plaćao, a svoje je osobne usluge obilato nudio svima ne režući ni jednu granu razlistanog političkog života.

Ika je s lošim osjećajem u želucu odmah krenula u susjednu zgradu u kojoj je stolovao njezin šef. Nije to učinila iz neke poslušnosti, nego iz želje da ga što prije izbaci iz svog dnevnog ritma kao neugodnu smetnju ili cipelu koja žulja i da ga upita što je s njenim godišnjim odmorom.

O njenom godišnjem odmoru razmišljao je i šef Drmić koji se opet našao u problemima, pa je kao hrčak mahnito trčao u obruču, a nikuda nije mogao stići. Rano jutros nazvao ga je iz Zagreba njegov doušnik i intimus, kojemu iz posebnog opreza nikada nije ime glasno izgovarao i koji mu je ispričao najnovije tračeve. Po kuloarima se šaputalo da se spominje ime jednog uvaženog stranačkog čelnika u vezi s nekakvom koncesijom i nekim otokom. Doušnik mu nije znao točno reći o čemu se radi, ali i to malo informacija Drmića je prilično uzdrmalo.

– Majku mu vražju, pa valjda ne misle i mene ugurati u nekakve peripetije oko tog otoka? Nije se tu za igrati vatrom… Gdje se lavovi kolju, usput zarinu zube i u onoga tko im se nađe na putu – pomicao je Drmić svoje sitne nožice tako nervozno da mu se već pamet preznojila.

– A opet, ako ne pomogneš lavu kada to od tebe traži, rastrgat će tebe prvom prilikom. Gdje su ona dobra jednopartijska vremena kada si znao da protiv sebe imaš samo jednog čovjeka, jednu struju, znao si tko ti drži stranu, a tko je podriva i mogao si lijepo procijeniti kada će konj krepati i kojoj se je grupi bolje prikloniti. A danas se stvari prebrzo odvijaju. Baš kada pomisliš da je netko čvrsto zajahao državnu kobilu, da je dobro muze i mamuza, već ga iz sedla zbaci vlastiti konjušar, a ti, ako se zamjeriš jednom, zamjerio si se cijelom osinjaku koji stalno zuji oko njega.

Nadao se da njega osobno nitko neće dovesti u vezu s tim potencijalnim skandalom, ali ako se stvari počnu odmotavati, mogao bi žrvanj i njega dohvatiti. S druge strane, dugovao je tom uvaženom stranačkom čelniku nekoliko usluga i obećao mu te Ruse prevesti s otoka i baš je taj ludi svjetioničar sada morao nestati.

Nije Ikinom šefu Drmiću bilo stalo do vraćanja usluga moćnom političaru, ali iz iskustva je znao da je lopta okrugla pa nije želio rezati granu na kojoj sjedi. Bio je on iskusan kadar, znao je u kojem se trenutku treba povući, pritajiti, a u kojem nahrupiti i stvar okončati. Procijenio je da je ovo jedna od onih situacija u kojoj treba igrati dvostruku igru i pronaći način da vuk bude sit, a ovca cijela. Iako se njegova misao odnosila na politička žongliranja, ipak je u ovom slučaju Iku želio zamisliti kao ovcu, a sebe kao vuka, ali ta mu je nerealna slika nekako bježala iz misli. Znao je da mora biti jako oprezan s tom ženom.

Autor: Marija Juračić