Čuj! ruknu top! Ej sad je hora!
Probudio se Balkan lav,
I trese grivu – grmnu gora,
Oda sna skoči narod sav.
Sloboda sviće, srce kuca:
Ah dan je, dan je! Lanac puca;
U naše kolo snažan stupa
Ta slavske majke vrijedan sin,
Krvnika dosad plijen glupa,
Slobodnjak čovjek: Bugarin.
Čuj! ruknu top, kô grob da puče,
U kome drijema slavni car;
Kud ropska krvca tekla juče,
Slobode cvate danas dar.
Oj, ustaj rode! bruji jeka,
Prospavao si četir’ vijeka
I sanak snio – pun bje krvi.
Zar bjesmo ljudi? – B’jasmo crvi!
Put neba diži glavu smjelo,
Jer od Boga nam sinu mig;
Cjelunuv sunce tvoje čelo,
Nek’ briše gluhog ropstva žig!
Evrope prvi mučeniče,
Šta stojiš tude danas plah?
I stojiš nijem, gdje svatko kliče?
Je l’ istine te divne strah?
Ne, nije san to, ni čeznuće,
Ni varka, da te skuje ljuće:
Čuj! ruknu top! Gle pada čalma,
Iz krvne zemlje niče trun;
Zeleni ti se rodu palma,
Od mrtvih usta Simeun.
Da, svoj si, svoj! Gospodar opet,
Ti vičan vući teški plug,
Na svijeta vidik sm’ješ se popet
I slobodnjaku biti drug;
Iznosit, što ti duša skriva
I gradit djela slavna, živa,
Ne što ih Davor snuje hudi,
Već zlatni što ih rodi mir.
“Oj slava vam, vi vrijedni ljudi!”
Doviknut će ti sveta šir.
Žrtvovao si sto Abela,
A Kain ti osta cijel i zdrav,
I nosio si oko tijela
Šarenu zmiju, slomljen lav;
Al’ sada vedri svoje lice,
Pa srkni vode zabitnice,
Zaboravi mi, što je bilo,
Jer, spas ti gleđuć kroz svoj san,
Mrtvaci ti se smiju milo,
Slobode blagosivljuć dan.
Nek’ grakće na te čeljad mrska,
Nek’ sipa jed u bijesu svom:
Poštenja tvoga ne poprska,
Koj’ ne zna, šta je rod i dom;
Zanijemiti će lavež jata
I skršit zub se Azijata:
Pokaži podlom skotu, tko si,
Na svome tvrd i vjeran traj,
Visoko svoje čelo nosi, –
I Bog ti dobru sreću daj!
Zacijeliti će ljudstva rana,
Osušit će se srca kap,
A iz budućih krila danâ
Probujit božje pravde slap,
Zavladati će svijetom nakon
Pravice višnje blagi zakon:
Tiranstva stupi nek se sore,
I brat nek pazi brata svog,
A jedan samo sudac gore
Slobode štitom sam je Bog!
Vijenac, 1877.
Odgovori