Blagoslovljeno zlatno sunce da je,
Na mlado jutro što me amo zvalo,
Rajolike u ove gorske kraje,
Sred dolinice na to groblje malo!
Da nisam nikad znao molit Boga,
Da nikad suza ne orosi oka, –
Tu morah molit srca iz duboka
I proplakati nasred groblja toga;
Da, molio sam, plakô, mladomu si sinu
Pokazô s groblja lijepu domovinu.
Baš nedjelja je, jutro, svud je tiho,
Nad grobnicami zelen-trava buji;
Na vlatku rosni biser svud se njihô,
Tu skače šturak, zlatna muha zuji,
Ostatak gdjegdje viri sitna krsta
Nad trudnom glavom pokojnog ratara,
I ograda već klonula je stara,
A eno križa rajskog kažiprsta;
Lavorak kanda šapće, baš mi bilo,
I mrtvim mora da je ovdje milo.
Tu ne lažu ti hvale zlatna slova,
Zaborav poput maha humkom gmiže:
Al’ vidi čuda, krsta mramorova,
Gdje međ’ seljaci samotan se diže;
Nu crni vijenac zlatno pismo skriva,
I već sam rukom radoznal posegô,
Gospodin koj’ je med seljake legô?
Kad trenuh, ruka sustavi se živa,
Uzdignuo sam oči, kraj sam gledô,
S tog kraja, raja, pogled mi se ne dô.
Da rajsku knjigu čitam, bilo mi je,
Sred zelen-čisla nebotičnih visa,
Ta ljepše Bog nam nigdje ne napisa;
Krasota prirode se tude štije,
Pismena silna, mila, slavna, zlatna,
Od kojih srce do dna se koleba,
Gdje duša misli, da je nasred neba,
Pismena zlatna, umu neponjatna.
Divotom smamljen pita čovjek tudi:
Ta je l’ to zemlja? Živu l’ ovdje ljudi?
Zelena gora pružila se krajem
Na obje strane krivudaste rijeke,
Kô da si majka stiska zagrljajem,
Majušnu djecu, a na grudi meke;
Po vrhovih se tamni hrašće davno,
Pred gorom skaču veseli patuljci,
Ti zagorski vinorodni brežuljci
I spuštaju se u to polje slavno,
Gle, bistra Sutla kroz kamen se trza,
Med srebrom vrba k majci Savi brza.
Po glavicah se sjaju božji hrami,
Kô anđelâ čuvarâ četa bijela,
Svilolikimi među livadami
Kô ovce sitna svud se roje sela;
A mutno oko starog Cesargrada
Pozirnulo je ljuto niz vrleti,
Gdje seljačke se podsmjehuju klijeti,
I vidi starac: ide doba mlada,
Potresla mu se s muke glava stara,
U gorske jaze kamen svoj obara.
Kroz crnu šumu zlatna magla pline,
Kô zlatni veo crnice ljepote;
Oblačić rumen nebom skače, gine,
Tu oštri klisi sjajnu pjenu krote;
U modru dalj talasaju se gore,
Dolinice se kroz njih kradu skromne,
Potočić trga stisak zipke lomne,
Tu ječiš ti, hrvatski mili zbore;
Kroz cvijet i hladak hrvatskih gajeva,
S Hrvaticami slaže pjesmu ševa.
O blažen ti, kom’ tude mrijet se dalo,
Ja kliknuh tad i vijenac s krsta dignuh:
Mihanović! mi zlato s križa sjalo.
Mihanoviću koljeno ja prignuh.
I bilo mi je srcu, ne znam kako,
Uskliktala je pjesmom moja duša
Kô davnu jeku moje srce sluša,
I kamenoga krsta kad se takoh,
Dozivali mi dolovi, visina:
Oj lijepa li je naša domovina!
Tu drijemaš ti sred gorskog zelen-gnijezda,
Ti velepjesni skromni stvoritelju;
Na dal’ki istok nosila te zvijezda,
Al’ amo svrati srca svoga želju.
Ne proslavi nam pjesmom žar Bizanca,
Nesmamila te na pijev zlatna bajka;
Ne! Hrvatska te uskrisila majka,
U ovom gorju nikla ti pjesanca,
A hrvatska ti domovina dala
Počinak blažen usred raja mala.
Blagoslovljeno zlatno sunce da je,
Na mlado jutro što me amo zvalo
Rajolike u ove gorske kraje
Sred dolinice na to groblje malo.
Da nisam nikad znao molit’ Boga,
Da nikad suza ne orosi oka;
Tu morah molit srca iz duboka,
I proplakati nasred groblja toga.
Da, molio sam, plako, divnoga gdje sina
Tu sveta, lijepa krije domovina.
Vijenac, 1880.
Odgovori