Još od ranog jutra nebo mlako, sivo,
Nije dalo sjaja, ni malo topline;
Po gradu je vas dan težak umor plivo
I sve oči mutne, lica bez vedrine.
Padala je kiša nesnosna i hladna,
Sa krovova tužno cijedila se voda,
Gruba atmosfera sirova i gladna,
Nebo bez utjehe i plavoga svoda.
Nigdje jedne boje tople niti smijeha,
Ništa, već ta žurba bolesna i uska,
Pa sa neba nijemog, krovova i streha,
Kiša, sitna kiša što polako pljuska.
Sve što život čini sa pločnika goni
Radnike u traljam i dame u svili.
Ulice se prazne. Dok kiša romoni,
Zemljom blatna voda protječe i mili…
O, još samo malo pa će i noć pasti
I u dušu ući čežnja jedne tuče
Olujne, bezmjerne, a tada će kljasti
Poći mrtve ure k počinku ko juče.
Sutra opet tako, vječno isto, snova,
Ja ću sam da sanjam na očajnoj kiši,
Kisneć, bludeć, gonjen od sunčanih snôvâ
Ulicam bez kraja, kad su glasi tiši.
Hrvatska mlada lirika, 1914.
Odgovori