Na Novu godinu

Dne 1. siječnja 1879.

Tko na novu godinu kasno ustane, ustaje kasno cijelu godinu, tako začuh polusnen kako netko govori, a to me se tako dojmilo da sam namah skočio iz kreveta. Bog me sačuvao toga da cijele godine ustajem kasno! Na svoju žalost, moram priznati da su rijetki dani kad uranim, no kad bih i te morao križati… to bi ipak bilo grozno.

Prijatelj me pozivlje u lov, ja ustanem kasno i moram loviti muhe po sobi.

Ljubezna me gospođa pozivlje na “majalis”, a ja spavam do devet sati, a tada je ljubezna gospođa već na Medvedgradu s rojem krasnih gospođica, među kojima me jedna osobito zanima.

Moram otputovati, a ja zakasnim na vlak, jer sam dugo spavao.

Neki moj bogat rođak, ujak, dođe iz Amerike i pozove me da dođem rano ujutro k njemu u hotel, jer će mi prije svoga odlaska nešto zapisati, a ja dođem u hotel kad je ujak već otputovao natrag u Ameriku.

Ne! Na novu godinu treba se svladati i ustati – ustati – ta koliko je sati? Je l’ moguće? Ta je ura morala pobudaliti, il je sama prekoredno uranila.

Otirem si oči po dva i po tri puta, gledam ju s desna i s lijeva, slušam, nije li možda jučer sustala, al ona kuca tako jasno i pokazuje tako jasno na deveti sat.

Dakle smo već zakasnili, dakle ću cijelu godinu ustajati kasno. Neka bude, valjda je s tim ranim ustajanjem na novu godinu kao sa svim babjim pričama.

– Kuc… kuc… kuc…! – kuca netko na mojim vratima upravo u onaj par kad sam smočio lice u vodi.

– Tko je? – upitam i uronim glavu opet u vodu.

Glavu pruži jedna stara:
Daj u ime božje dara – –

Grom i pakao! Na novu godinu prvo lice koje susrećem, lice stare babe – hu! – Daklem ću cijelu godinu gledati same stare babe; ne, to bi bilo suviše grozno za mlada čovjeka.

– Što ćete? – povičem bijesan i stresem svojom mokrom kosom kao razjaren lav grivom.

– Daj im bog zdravlje i veselje,

Slatku repu i kiselo zelje,

Lepu ženu –

– Dosta je, zatvorite vrata, ja nemam ništa – sustavim staricu u čestitki, a kad ona ne htjede poslušati, već se za jedan pedalj bliže uvuče u sobu, poškropim ju vodom što mi je visjela na rukama. To je djelovalo na staricu tako da je kriješteći pobjegla na hodnik. Počeh se iznova umivati, misleći da se je starica odrekla mojih darova. Al se ljuto prevarih. Za nekoliko časova šušne ona opet pred mojim vratima i poče iznova recitovati svoje stihove.

Što sam mogao? Bacim joj nekoliko novčića na hodnik, našto ona mrnđajući nezadovoljno ostavi hodnik.

Nisam još dospio svezati si ovratnik, kad se vrata moje sobe iznova otvoriše i na njih uđe malo djevojče pružajući ručicu i govoreći slijedeće:

Novo ljeto ide,
Svakom nosi sreću,
Donijelo i vama
Novca punu vreću;
A tko dosta ima,
Daje siromaku,
Stoga dajte i vi
Meni jednu šaku –

– Čega? – upitam djevojčicu.

– Šaku novca – odgovori mi ona.

– A kako bi bilo da ja nemam šaku novca? – rekoh djevojčici.

– Vi imate, danas je nova godina – nasmiješi se ona lukavo.

To mi je nekako laskalo. Ima slučajeva kad čovjeku godi da ga drže za gavana. Pružim djevojčici sekser.

– A što ćeš s tim novcem? – upitam ju zabrinut, da dijete ne pođe zlim putem.

– Kupit ću si nove cipele.

– Za sekser?

– Dobit ću ih više. Moja mi je mati rekla, da moram barem pet forinti isprosjačiti.

– A tko je tvoja mati?

– Reza.

– A kakva Reza? Čim se bavi tvoja mati?

– Ona je “pedinerica”, nosi jelo gospodi koja ne kuhaju kod kuće.

– Pozdravi tvoju mamu, pak idi kući – rekoh djevojčici i okrenem se prema zrcalu. Opazim da se djevojčica ne miče.

– Što ćeš? Zašto ne ideš? – upitam je ljutit.

– Dajte mi još jedan sekser – reče ona mirno.

– A zašto? Nisam li ti dao dosta?

– Jedan sekser nije nijedan sekser, a dva seksera su stoprv jedan sekser – reče djevojče i primakne se za korak bliže k meni.

– A tko te je to naučio? – upitam nasmijavši se toj lukavosti.

– Mama. Ona mi je rekla da tako moram svakomu reći tko mi dade samo jedan sekser.

Primim djevojčicu za ispruženu ručicu i odvedem ju na hodnik, al jedva ja na hodnik, okružiše me dva dječaka s kapama u ruci, mrmljajući mi nešto od nove godine, od zdravija i veselja.

– Draga djeco, ja vam zahvaljujem na čestitki, al vam ja žalibože ne mogu ništa dati, jer sam vrlo siromašan, kako vidite, nemam ni kaputa (kaput još nijesam dospio obući).

– O, ne trebamo mi puno, nama je dosta svakomu dva seksera – rekoše u isti mah dječaci.

– Al sam zadnji dao ovoj djevojčici – ispričam se ja.

– Ništa zato, mi vam možemo promijeniti – reče jedan dječak.

– Onda imate više od mene – rekoh, povratim se u sobu i zakvačim vrata.

No to ne bješe dječacima dosta. Najprije počeše cviliti pred mojim vratima, onda lupati, onda turati u ključanicu papiriće, napokon me počeše proklinjati u sva buduća koljena.

Drugoga kojeg dana učinio bi čovjek vraga na takav postupak, al na novu godinu mora čovjek ne samo jedno, već oba oka stisnuti. Pustih dječake dok se ne umoriše i dok ne ostaviše moja vrata.

Već stavili šešir na glavu, kad začuli fino kucanje. Neki sluh mi reče da pred vratima nije običan čestitar. Stoga se prišuljam k vratima, odškrinem ih i otvorim malko, da vidim, tko je vani. Kroz prst širok otvor opazim da je vani krasna, mlada ženskinja u bogatoj toaleti s dugim nojevim perom na šeširu.

Čim je zagledah, otvorih, naravno, sva vrata.

Ljepotica uđe ponositim hodom namah u moju sobu i sjedne na prvi stolac.

– Ali, gospodine… oprostite… vi ćete me smatrati čudnovatom… al ja nisam kriva… vidite, ja sam iz dobre kuće, od bogate obitelji… al moj muž, moj nesretni muž… protepo je sav imetak… a sad nemam od šta živjeti… te moram ovako… oprostite, gospodine, da vas bunim… dakle… dakle… ja sam došla, ja sam se usudila doći k vama… da se utečem vašoj darežljivosti…

Ljepotica zamukne časak i obori vlažne oči.

– Mali darak, malu pomoć… ne toliko za mene, koliko za moje dijete, – opet će ljepotica, al nešto življim glasom.

– Al kako ste došli upravo k meni? – upitam.

– O, vi možda i ne znate… ja sam vaša štovateljica… ja znam skoro sve vaše pjesme napamet… – odgovori mi ona i nasmiješi se sada prvi put.

Još nijedna žena nije mrzila čovjeka koji je hvalio njezine čare, a kud je teže pjesniku odbijati svoje štovatelje. Dvojako ganut, tisnem forintu u krasotičine ruke, našto ona ustane, kao da to nije ni opazila, nakloni mi se i ostavi moju sobu.

Malo zatim izađem iz sobe i ja, te pođem k prijatelju koji je stanovao nedaleko od mene, da mu poželim čestitu novu godinu. Ušavši u njegov stan, prepadnem se od čuda: – u njegovom je naručaju ležala moja štovateljica.

Obzor, br. 1. od 2. I. 1879.