• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja

Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

  • Naslovnica
  • Književnici
  • Autori
  • Poezija.hr
  • Bajke.hr

Na obali uskočkoga grada

Silvije Strahimir Kranjčević

Tiho leži, tiho, moje more sinje,
Posestrimi Istri čipka se na žalih,
Nebo kao čisto krilo golubinje
Vrbniku nad morem krvavo se pali.
Tamo odsjev sunca iza gore ljeska
I opruža trake od zlata i srebra,
Pa japanska šarna lepeza nebeska
U pola zenita rujna širi rebra.

Tiho leži, tiho, more moje drago,
Ko sanjarska duša djevojčice nujne,
A ni ćuha nema, da ga ljubne blago,
Da laganim daškom preko njega strujne…
Ne znam što je ovdje tako slatko meni
Ožarena oka gledat niz pučinu,
Srebrnu i žarku u sutonskoj sjeni,
Ronit joj u boje, pjege i dubinu…!

Tiho leži, tiho, bezdan neizmjerni,
Gladak kao u snu nevinašca čelo – –
– Na obzorju cijelu tek se točka crni,
A nad točkom lebdi kao jedro bijelo;
Polako se skliže i sve raste bliže,
I pjena ga rubi, složna vesla stenju,
Evo pod grad stiže, most se na kraj diže:
Zdravo ste nam, braćo, u kamenu Senju!

I začas se čuje: “Gospa!” – il – “Parona”,
Sad su uprav došli iz Vrbnika ljudi!
Donijeli su grožđa, smokvi il melonâ,
Što šećerom zore na istarskoj grudi.
A čakavska riječ kao šira slatka
Sve se pjeni brza s kraja i sa lađe,
Sa jezika gipka otkida se glatka,
Što ne može vikom, to rukama nađe!

Tiho leži, tiho, moje more drago,
Pa mi lako ziba ostrvljansku braću,
Što na maloj lađi malo broje blago,
Pod žestokim suncem iskuckanu plaću.
Cijelog su ga ljeta znojem zaljevali,
Eto, bratski dijele slabu korist svoju
Za tu sitnu smokvu, za taj grozdić mali,
Što o suncu zriju, a rude o znoju.

I kad tiha veče po brodiću pane,
Poć će mlađi svijet u krčmicu kuda,
Uz rumenu kaplju da pjesmicom plane
I na gradsku zere da se provrluda – – –
Samo starac neki na lađici osta,
Broji škrti novčić što ga eto smogo,
I uzdahne katkad: “Bože, nije dosta,
A ja trebam više, a ja trebam mnogo!”

Čuči starac sijedi, a s obala pustih
Povjetarac lako spram mora ćarlija,
I titra mu oko smežuranih usti
I šapće mu slatko, ko pjesmica tija:
– Paragrafom hladnim na prag su ti pali,
Nu, ne boj se, starče, doć će bolja ljeta;
Tebe će otkupit i taj novčić mali,
Krvopija tvojih ni sve blago svijeta!

Balkan, Zagreb, 1886.

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Reader Interactions

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Primarni stupac

Objavite svoje radove!

pisaća mašina

Suradnja

Književni portal Književnost.hr traži književnike i autore svih profila, voljne objaviti svoje književne radove na ovom portalu. … [više] about Suradnja

Književnici

  • Andrija Palmović
  • Ante Kovačić
  • Antun Branko Šimić
  • Antun Gustav Matoš
  • Antun Mihanović
  • August Harambašić
  • August Šenoa
  • Đuro Arnold
  • Dragutin Domjanić
  • Fran Galović
  • Ivan Goran Kovačić
  • Ivan Kukuljević
  • Ivan Trnski
  • Ivana Brlić-Mažuranić
  • Ivo Vojnović
  • Katarina Patačić
  • Luka Botić
  • Milan Begović
  • Mirko Bogović
  • Petar Kanavelić
  • Rikard Jorgovanić
  • Sanja Pilić
  • Silvije Strahimir Kranjčević
  • Sunčana Škrinjarić
  • Vjenceslav Novak
  • Vladimir Čerina
  • Vladimir Nazor
  • Vladimir Vidrić

Footer

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja
  • Uvjeti korištenja

Radovi

  • Književnici
  • Autori
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr
  • Poezija.hr

Copyright © 2016.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.