Susret
Sreo sam te, zlato. Tihana i laka
Uskom selskom stazom stupala si k meni;
Rosna, blijeda ruža i cvijet od maka
Smiješili se ljupko s tvojih grudi sneni’,
Dok iz sela našeg kao pjesma mraka
Brujili su zvuci otegnuti, lijeni.
Mi smo nijemi stali bez riječi i glasa,
S nama bješe Sreća toga ljetnog časa.
Modra poput mora do dva tvoja oka,
Što dršću i trepte ko trak rane zore,
Zurila su u mene. I bol se duboka
Rodi tad u našim dušama što gore
Tajnim plamom nekim… Sa brda visoka
Slazio je suton na njive i dvore.
– Čekala sam dugo!… ja ko sred polusna
Čuo sam, gdje šanu tvoja rujna usna.
I pošli smo, vedra lica, suzna oka.
Priča
Mi sjedili smo svi pod hrastom,
A noć je tako lijepa bila,
I punila nam čežnjom grudi
I u duše nam radost lila.
Tad poče priču Maca mlada,
Najljepša cura našeg sela:
– O bio nam je mladić neki
I djevojčica lica bijela.
Ah, voljeli se, smijali se,
Po gaju brali ruže rujne:
On kitio joj kose vrane,
A ona njemu grudi bujne.
Oko nas lišće uzdisalo
Ko otajnu da molbu moli.
Ja vidio sam: potajice,
Gdje moja cura suzu proli…
Al sudba htjela: njemu bilo
Da pođe od nje u svijet bijeli;
I pošao je… tu je luto
I uzdisao po dan cijeli.
Vijek čeznuo je samo,
Oh, načas vidjet lice njeno,
Al ne vidi ga dugo – dugo – –
I svrši priča. Sve bi sneno.
Svi šutjeli su nijemo – nijemo,
Blijeda bjehu naša lica;
I sve bi tiho, tek u dalji
Pjev čuo se je noćnih ptica.
Septembar
Kud ćeš u dalj tamo, plavokoso dijete?
Ta, vidiš dolje hara jesen rana
I bono venu gondža milovana
I žalobe tihi glasi nekud lete.
Oh, ja vidim na tvom licu posmijeh sjete
I bolan sjećaj vedrih prošlih dana,
Dok suza sja ti u dva oka vrana.
Zar već prvim časom odmah Bol te srete?
Kud ćeš tamo u dalj? Ostat ćemo amo,
Da čekamo tu jesen mutnih zjena,
Što u duši budi priče nevesele.
Al ti nemoj plakat! Ta, mi dobro znamo,
Da s nama vedra ostat će vremena;
Mi smo puni sunca i mladosti vrele.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori