Noćas u dvanaest sati, u gluho doba noći, “kad sve dobro legne, a sve zlo ustaje”, kako veli Puškin, minut će opet jedna godina; a minula bi tiho, neopaženo, da nas na nju ne sjeća koledar, ili barem oni koji vole čitati koledare, ili napokon oni koji s novom godinom žele nešto steći, da prema staroj poslovici, koja kaže “kako na novu godinu, tako cijelu godinu”, osiguraju sebi bolju budućnost.
Dogodilo mi se na neku novu godinu da me je napala protuha želeći s ispruženom rukom da ju napunim što obilnije. Ne htijući ju umah razumjeti, upitam protuhu:
– A što želite?
– Da mi osigurate budućnost; neće vam biti teško; stoji vas samo jednu forintu; s jednom forintom na dan mogu prilično izaći na kraj – odvrati mi protuha.
– Ja vas ne razumijem (mislio sam: vašu drskost) – rekoh ja.
– Posve je jasno. Kako na novu godinu, tako cijelu godinu. Dajte mi jednu forintu, a vi ste mi dali 365 forinti. – Ovakovim tumačenjem protuha me posve smeo. Pogledam u kesu.
– Nemam sitnih, same desetače – odvratim ispričavajući se i zatvorim vrata moje sobe, kroz koja se vodio navedeni dijalog.
Ako po ičem, po koledaru se vidi kako je čovjek sitan stvor, slučajna pjena valova na svesvjetskom moru. Jedva se rodio, već zbraja trenutke svoga života, jer ga je rodio tren i tren ga može satrti. Osjećajući svoju slaboću, veže se o vrijeme, komada ga na neizmjerno sitne komadiće, da može reći: i ja sam užio vrijeme. Tako mrav jede slona.
A što je vrijeme? Tko mu znade početak, tko zna kraj? A ipak je vrijeme pojam koji se ne da pomisliti izvan okvira početka i kraja.
Mi smo dakle na kraju godine 1879. p. I., na kraju toli sitna razdoblja, koje se dade po svojoj sitnosti jedva sravniti s atomom. Pa ipak – što sve ne činimo, da zadnji trenuci toga sitnoga razdoblja što glasnije, sa što većom bukom, u što većem sjaju prođu. Koliko im se radujemo da smo ih doživjeli, a koliko žalimo one kojima nije bilo suđeno da ih dožive.
Onda se vraćamo natrag. Pitamo, što nam se je sve dogodilo tečajem nestajuće godine, a nalazimo da nam se je čudo toga dogodilo. Da nam se je rodilo dijete, il da nam je umrlo; da smo se oženili ili izgubili ženu; da smo avansirali il da nismo avansirali; da smo bili bolesni ili zdravi; da smo učinili “gšeft” il smo nastradali imetkom, i bog te pita što još.
Za sitna čovjeka sve su to važne stvari. Čitavi se narodi pitaju na isti način. Veliki politički žurnali donosit će danas ogromne članke, u kojima će se osvrnuti na sve političke promjene, koje su se zbile u državi tečajem izgibajuće godine.
Mi pod crtom ne znamo što će danas naš list donijeti iznad crte, al donese li kakav osvrt na izgibajuću godinu, nema pitanja da će biti crno štampan; a kako je obično, listovi, kad donesu nešto vanredno veselo i narod osrećivajuće, donesu to zabilježeno crvenim slovima.
Godina 1879. nije ništa donijela hrvatskomu narodu što bi crnu štampu izmijenilo crvenom, “jer su Mađari još uvijek na konju, Turci u Carigradu, a bog tako daleko, skoro da nije čudo da tako malo ljudi u njega vjeruje”, kako bi rekao brat Đoka.
Al što nije godina 1879. donijela hrvatskomu narodu crvene štampe, donijela mu je rumena vinca, tako rumena i žarka da bi čovjek skoro pomislio, bog je tako zapovjedio, s obzirom na nesretne odnošaje u kojima stoji Hrvatska.
Stoga će se narod i naši političari donekle moći utješiti na ovu staru godinu; narod donekle, dokle nisu izgubili nadu da će se nagoditi s našom nagodbenom braćom.
Sjednimo dakle večeras veselo za stol – u našim lampama još nije ponestalo ulja. Čitatelji će se sjećati odkle nam ove riječi dođoše na um. Bilo je to prigodom otvorenja hrvatskoga sveučilišta, kad je na banketu odaslanik “Slovačke (bivše) Matice” umolio braću Hrvate: “Dajte nam ulja, jer ga u našim lampama nestaje…” Slovački je odaslanik pri tim riječima držao u ruci čašicu napunjenu hrvatskim vinom, a gledao je mrko u mađarske odaslanike, kao da je htio svojim pogledom reći: evo, ovi su nam ga popili…
Nadajmo se da našega ulja ne će ispiti Mađari, premda je naš narod uzeo za korijen jednoj riječi, koja označuje čin lukavstva, baš iz riječi Mađar. Ala te namađario, veli se kad je tko koga lukavo prevario. Pazimo dakle, da nam staro narodno iskustvo posluži kao opomena, a da nas Mađari ne namađare, već da se zbudu one koje smo, budući još djeca, trudom šlabekovali ispod pitome sličice, koja je prokazivala Mađara i Hrvata kako se rukuju, da se zbudu riječi:
Pod ugarskom krunom kano s bratom
Rukuje se Mađar sa Hrvatom.
Dakako, da se je odonda mnogo toga promijenilo. Pred Mađarima, koji su nas onda rado i posvuda nazivali braćom, kao da smo poskočili u cijeni, jer nas već od dugo vremena vole nazivati po svojim mađarskim i njemačkim novinama: gospoda Hrvati.
Taj “gospoda” sjeća nas mnogo na nekoga grofa, koji nije svoga inoša dozivao drugčije, već “Herrrr Šan”, i kad ne bi “Herrrr Šan” namah došao, ćušio bi ga i rekao – – –
Ne tražite da vam kažem što je rekao taj grof, jer kad bi se sve štampalo što grofovi običavaju govoriti, izašla bi preinteresantna knjiga, a mi nećemo da budemo interesantni na račun grofova.
Sjednimo dakle večeras vedre volje za stol, da ispratimo staru godinu u vječnost, kao ljudi koji se, kad im ide zlo, tješe da je moglo biti još gore. Natočimo čaše, pošto nemamo austrijanskoga ni mađarskoga zlata, hrvatskim zlatom, koje, ako se i ne da kovati, al opet i ne kuje nikomu veriga, već daje duši krila, krilatih misli, krilatih nada…
Kad kucne dvanaesti sat, podignimo čaše i zapjevajmo složno i pouzdano:
Daj nam bog zdravlja, k tomu veselja!
Obzor, br. 299 od 31. XII. 1879.
Odgovori