Naći ćeš me

Naći ćeš me u dvorištu stare osnovne škole jer 26 godina od prvog dana nastave nisam odselila iz ovog kvarta.

Danas u školskom hodniku stoji Gospa, moj se dnevnik raspada u nekom nepoznatom kutu zbornice, sagradili su malo umjetno jezero i nasadili hrpu palmi, dvorište treba natrpati, dvorište u kojem smo se onih dana gurali, gušili i rušili jedni druge, ne znajući da postoje ljudi koji žele rušiti i našu školu i ugušiti sve nas. A Santa Barbaru smo slušali u izravnom radijskom prijenosu. Nije bilo struje, radio je imao akumulator. Oni su nam javljali kada se očekuje povratak vode i struje i način na koji Cruz ulazi u kolibu pronalazeći svoju voljenu otetu Eden.

U podrumu, na madracu mama, sestra i ja. Tata na stolici, baka na polunapuhanom luft madracu koji je čekao bolje ljeto da ispuni svoju pravu svrhu. Nikada je nije ispunio. I moja je zbirka matematike ostala prazna.

Susjeda je spremala crvenu paštu. Sestra nije mogla jesti. Bojala se krpe koja je pod svjetlom svijeće izgledala kao lice Vještice. Znala je sve pjesme s radija. Pjevali smo Lupi petama reci evo sve za Hrvatsku, Ruuu uužo, moja ružice. Moju Domovinu. Kada Band aid pjeva “Moja zemlja Hrvatska” sestra još nema dvije godine i pjeva “Moja zemlja Kuraca”.

***

I u Beču ćeš me naći. Izbjeglice smo i živimo u stanu tete koja nam nije u rodu, ali zovemo je teta. Ona ima velike ormare koji mirišu na cvijeće i ide u kazalište. Onda nosi bundu. Njezin muž gleda tv po cijeli dan. Ne zna hrvatski. Ja ne znam njemački. Super nam je zajedno. On mi prebaci na crtiće. Tom i Jerry. Tu nema govorenja, samo igra mačke i miša i glazba.

Teta se vraća iz kazališta i počinje plesati po stanu. Stan je ogroman i sva vrata su zapravo dvoja vrata, kao u dvorcu, vrata imaju krila.

Teta skida bundu i želi mi pokazati sve svoje haljine. Tetura do ormara i naređuje mi da izaberem što će obući. Ja sam umorna i želim jesti. Prehlađena sam i cure mi slapovi od nosa sve do brade, peku me oči, raste mi dioptrija. Cijeli dan sam s mamom učila pisati, čitati, zbrajati, oduzimati. Teta pleše na glazbu koju samo ona čuje, uzima bočicu “China Oil” i sipa mi je u nos i oči.

Vrištim.

***

Naći ćeš me na vjeronauku. Ako ne dođeš tri puta dobiješ tri minusa i onda se nećeš krizmati. Najbolje je ako pjevaš kod časne i nedjeljom, na misi za mlade, sjediš tamo gdje te svi dobro vide. Ja sam sopran, ali mogu i alt. Časna kaže da mi je Bog dao veliki dar, dar pjevanja. Meni se sviđa što na misi vidim simpatiju. Padre Andrija je dobar, on je krstio moju sestru prije rata, a padre Ante nam govori da ne bi trebali gledati Beverly Hills i Melrose Place. Zna imena svih likova u seriji.

Zna i kada su reprize.

Isto tako, ne sviđa mu se što lakiramo nokte. Kaže da smo mi stvoreni na sliku Božju. Padre Andrija mi je za pokoru dao samo 1 Očenaš, 1 Zdravomariju i 1 Slava ocu, a padre Ante tri. Tri! Kada izađem iz crkve s ispovijedi, u svega pet minuta do doma tri puta kažem JEBOTE.

***

Naći ćeš me u trinaestom redu Kina Pobjeda. Gledamo Titanic. Sve četiri imamo snimljenu Celine Dion na kazeti, moja je čak bez đingla za želje. Tih dana imamo ženski bend i pjevamo a capella, vježbamo u mom podrumu, onom istom u kojem sam živjela kad je bila opća opasnost. Opasne smo ženske, nosimo grudnjake sa žicom i kupujemo čokoladu jer nas boli menga. Na audiciji za Turbo limač show prolazimo u polufinalu, ali ipak ne uspijevamo izboriti se za nastup u Zagrebu. Dečki samo nas pozivaju na rođendane i u mraku igramo semafor. Četke su nam mikrofoni, učionica nam je pozornica.

U vremenu u kojem ne postoje mobiteli u rukama maloljetnica, nagovaramo moju mamu da nas fotografira u različitim pozama kao pravi ženski bend, razmjenjujemo majice, hlače, visoke patike, marte.

Znamo kakav je naš učinak, izluđujemo svih.

Fotografije razvijamo i slažemo u mali album, onaj s prozirnim košuljicama. Album kruži učionicom. Razrednik saziva roditeljski sastanak.

***

Može me se naći i na svirci. Nosim uske traperice tek malo poderane na koljenu, usku crnu majicu na koju sam sama našila Nirvanin smajlić i nisam jela od jutra.

Pijem čistu votku jer u soku ima previše šećera i nosim leće.

Sviđa mi se pjevač, basist, bubnjar a nije loš ni gitarist. Učila sam za usmeni iz fizike cijeli tjedan i zaslužujem opuštanje.

Što manje jedem, to bolje učim.

Svaki mjesec zaljubim se u nekog drugog dečka, a onog koji me voli gazim kada god stignem.

Moja najbolja prijateljica ove je godine suprotna smjena.

Na rivi je mrkli mrak i svi pišaju u istom grmu. Zadar još nema Pozdrav suncu ni Morske orgulje. Još nije hitoidan. Ali zato ima nas, jer mi smo najbolji, najjači i nitko nam ništa ne može.

Naša je cijela riva i cijeli svijet.

***

Naći ćeš me na faksu kojega ne volim i na pauzi s kolegicama kojih se nakon diplome više neću sjećati. Samo želim položiti sve metodike da mogu čitati ono što želim. Tih dana opsjednuta sam magičnim realizmom. Ponovo čitam sve svoje stripove. Crtam i krojim, šijem, a u palačinke umjesto šećera stavljam sol baš onaj dan kada imamo goste, njegove kolege s posla.

Osjećam se kao žena kojoj je dan prekratak, pa spavam svega pet sati.

Zaručena sam za menadžera benda. Dopisujem se s njegovom suprotnosti. Seksam se s oboje i sve stignem. Ne pijem alkohol, samo ponekad gemišt.
Koristim Domestos i Pur s balzamom. Borim se s mravima u proljeće, gamad izlazi iz cijevi u kupatilu.

Depiliram se ponedjeljkom i petkom.

Pišem kratke priče i pjesme, kolegice misle da nisam normalna. Osjećam se dvadeset godina starija od njih. One izlaze u noćne klubove, a ja stavljam robu na sušilo u stanu u kojem živim s čovjekom za kojega tada osjećam ljubav i mržnju istovremeno.

On me kupio romantikom, a potom polio benzinom i zapalio sva svoja obećanja.

Na vrata nam kucaju ljudi koje je zajebao, a mene sram vratiti se doma kod mame i tate i sestre.

Noću ne spavam, pišem roman, dopisujem se s urednikom u Rijeci jer Zadrom vladaju pisci iz čijih knjiga ispadaju stijene, masline, galebovi i stare majke.

Prijateljice pakiraju moju odjeću, obuću, kozmetiku, papirušine, knjige, svaki dan pomalo se selim, vraćam se na istu točku s koje sam krenula tri godine prije Njega. Plačem jer ga slušam kako govori da ne želi živjeti bez mene. Ne plačem za njim, oplakujem priču u koju sam prestala vjerovati.

***

Autor: Iva Pejković