Naivac

Listopad godine 1967. se primiče kraju. Na Kalvariji iznad grada prasak šumskog rumenila: rumeni se, crveni i žuti vrisak vatrenih boja šumskog lišća koje proživljava posljednje dane. Predavanja su već odavno počela, i padovi na ispitima, ali i prolasci. Polažu se uvjeti za upis, ako dosad nisu položeni. Uglavnom, uvijek ima razloga za feštu. Netko tuguje, netko se veseli, netko očajava, netko je bijesan na profesore, a poneki i na same sebe što se prije nisu primili posla, a najviše je onih sretnih i zadovoljnih jer su davno riješili sve uvjete.

Zastudilo je. Sjeverac polako rashlađuje i najvatrenije ljubavi, a hladnoća primorava na zbližavanje. Studentarija dovozi u svoje podstanarske stanove paprikaš iz pilane, a tu i tamo poneki bogatun doveze i drva iz šumarije.

Baka Išlić je jutros otišla u Pisarovinu, a meni dade novac za 5 metara drva da uplatim u šumariji jer ću i sebi kupovati drva. Po mogućnosti neka ih i dovezem dok ona ne dođe. Neće ona biti dugo . Samo će obići sinove na Išlić brijegu, a od šestero djece ostala su dva sina i kćer pa baka neprestano moli krunicu za spas duše svoje djece koja su se preselila dragom Bogu.

Navečer čoporativno odlazimo u hotel. Zujimo o svemu i svačemu. Uglavnom se kesimo kao ludi. Ovi domaći koji studiraju s nama, došljacima u njihov grad, su u boljem položaju od nas za učenje, a ujedno su i pod kontrolom roditelja, ali svejedno se i njima događa da djevojke zatrudne i uz najbolju roditeljsku skrb i brigu. Oni studiraju skoro besplatno, a nama je svaki novčić dragocjen, čak se cigarete kupuju u kiosku na komade. Ponekad kupiš dvije cigarete. Jednu do akademije, a drugu za veliki odmor između dva predavanja. Tek toliko da prikratiš vrijeme.

Meka toplina u jesenjem zraku miluje srca i razgaljuje dušu. Sunce pomalo škiljavo zaviruje u našu razigranu i bezbrižnu mladost, a opet prepunu briga i straha na ispitima.

I tako se mi zabavljamo, prepričavamo zgode s predavanja, vježbi, ispita, kada nas iza susjednog stola jedan mladić pozdravi i naruči nam piće, a pije se, bogami, punč rum uz ćevape.

– Tko je to? – pitam studenticu koja sjedi kraj mene.
– To ti je jedan privatni autoprijevoznik.
– Što prevozi?
– Drva!
– Ma, koji sam ja srećković. Upravo takvoga tražim.

I riječ po riječ, taj dični mladić, autoprijevoznik, koji ima svoj vlastiti kamion sjeda između dviju studentica, domaćih djevojaka, i razvezuje svoju priču:

– Ljudi moji, ovo je živa ludnica s ovim drvima. Od jutra do sutra prevozim drva i jedva čekam da se malo odmorim, da već jednom počne zima. Ne mogu ljude odbiti kad me mole, a već mi je dosta svega. Sada bi svi htjeli da im u jednom danu svima dovezem drva, a gdje su bili dosad? Drva se nabavljaju u sedmom i osmom mjesecu, nije kasno ni početkom rujna, ali nabavljati drva na kraju listopada to je već umjetnost!

Okrećem se djevojci s druge strane, prvoj podstanarskoj susjedi koja živi s jednim momkom, koji je inače trgovac, ali nekako mu se stvari lijepe za prste pa često ostane bez posla, ali se on već nekako snalazi i za stan i za hranu, a odrastao je bez roditeljske skrbi u dječjem domu. Kad je navršio osamnaest godina, dadoše mu nogu iz doma pa neka se snalazi kako zna i umije. Uglavnom, nema kod njega da nema ni kad nema. Nekad zaradi na kartama, nekad obijanjem brava, ali ima za potrebite i nužne stvari, a nekad i pretekne pa počasti sve svoje prijatelje. Jedno jutro, oko pet sati, milicajac me došao uhapsiti i već sam se bio spremio kada sam uzeo nalog za hapšenje i pročitao trgovčevo ime i prezime:

– Hej, pa to nisam ja!
– Kako nisi? – zinuo milicajac Martin.
– Pa, nisam! To ti je moj susjed, trgovac!

Izjuri Martin psujući i odjuri po trgovca koji se već spremio jer je čuo lupu na vratima i viku:

– Došao sam te uhapsiti, otvori!

A ta trgovčeva djevojka pozna dotičnog gospodina prijevoznika. I njima je prije dvije godine dovezao drva, a zna ga i njezin trgovac. Da ne izgubim dobru priliku obraćam se autoprijevozniku:

– Baš sam u potrazi za drvima. Možeš li i meni dovesti jednu turu?
– Evo ti ga na, nevoljko odgovara pridošlica u društvo, morat ćeš pričekati barem desetak dana.
– Pa, dobro, nije problem, baka Išlić se vraća za petnaest dana, a imam još lanjskog paprikaša pa mi nije hitnja.
– Ti uplati u šumariji i donesi mi potvrdu o uplati, a ako imaš društvo za utovar i istovar – dovest ću ti džaba !
– Ma, ni govora, platit ću ti ja za prijevoz…

I tu upadaju dvojica prijatelja koji su iz grada koji će mi pomoći utovariti i istovariti, a i dvojica studenata s moje grupe.

– E, ne mogu četvoricu uzeti, u kabinu stanu samo dvojica…
– Dobro, dogovorit ćemo se…
– A, čuj, kad već imaš pomoćnike, mogu ti već sutra dovesti drva. Dečki, jeste li spremni za sutra?
– Jesmo! – stiže odgovor kao iz topa.
– U redu. Sutra ujutro u osam dolazim kamionom po vas, ali nemojte se zezati da vas moram iščekivati… čekaju me i drugi ljudi!
– A, kako ću i gdje platiti? Odakle voziš?
– Ne beri brigu! Ja platim i dovezem, a ti mi dadeš novce kad dovezem. Nema problema, što je meni deset metara drva!? Pih …
– A da ja tebi dam odmah novce, pa ti uplati da ne daješ svoje.
– Ni govora! Ne dolazi u obzir! – rezolutan je prijevoznik.
– Ma, bit ću ja sigurniji da ćeš mi dovesti ako ti platim. Evo tebi novci za drva, a za prijevoz ćeš dobiti sutra kad dovezeš drva.
– Ma, ni govora, čovječe, imam ja povjerenja u ljude. Kad dovezem, platit ćeš mi, odgovara prijevoznik i okreće se svojoj sugovornici koja sjedi s njegove lijeve strane.

Ja vadim novce i dajem uz dodatno pojašnjenje:

– Sigurno je sigurno!
– Ma, daj, čovječe, baš si navalio! – broji on moje novce i sprema u lisnicu prepunu novaca.

Večer je brzo prošla i vraćamo se u svoje stanove. Susrećem onog snalažljivog susjeda, trgovca po zanimanju:

– Čuj, nabavio sam drva! – veselo priopćavam, a njegova voljena potvrđuje kakav sam srećković i od koga sam kupio drva.
– Nisi mu valjda dao novce?! – preneraženo će on.
– Jesam! – slavodobitno ispaljujem.
– Napij se hladne vode za njima – dodaje on rezignirano .
– Zašto?
– Pa on već dvije godine nema kamiona. On na veliko vara ljude. Njega se otac odrekao javno preko novina jer vara ljude, uzimao je od ljudi novce za drva, a drva im nije dovozio! Otac je otplaćivao i plaćao njegove dugove, a kad mu je prekipjelo, prodao je kamion, jer kamion je bio očev, a on je uzimao novce bez njegova znanja …
– Ma daj, ne pričaj bedastoće. Pa, njih petero mi je potvrdilo da je on autoprijevoznik i da prevozi drva.
– Bio je … ali više nije – odmahuje trgovac rukom odlazeći u svoju sobu.

Nekako se naglo naoblačilo i postalo još mračnije i tamnije. Malo sam razmišljao o večerašnjoj večeri, još se malo raspitao među studenticama za prijevoznika i sve su mi potvrdile da trgovac bulazni i da je ovoga s nekim pobrkao. Mirno sam zaspao, a ujutro su me moji prijatelji već u sedam probudili jer su došli da idemo po drva.

I, eto osam sati! Osam i jedna minuta … osam i dvije minute … osam i pet minuta … osam i deset minuta … osam i petnaest. Sada sam se već zabrinuo, ali eto moga prijevoznika. Otvara laktima vrata, upada u sobu prljavih ruku:

– Oprosti, imam gumi defekt … tu u susjednoj ulici mi pukla guma … išao sam po Braju. On će me odvesti vulkanizeru po nove gume … i čim zamijenim gume, a to je za otprilike dva sata, najviše dva i pol sata – eto mene po vas.
– Čuj, ja sam čuo da ti nemaš kamion! – priopćavam mu svoju sumnju, a on ljutito poseže masnom prljavom rukom u nutarnji džep kaputa i vadi mi moje novce:

– Evo tebi tvoji novci! Čovječe, zar misliš da sam ja spao na to da varam ljude!? – i zamahuje novcima da mi ih baci pred noge.
– Ma, ne, vjerujem ja tebi, samo kažem da sam tako čuo.
– Znaš, ljudi su bezobrazni. Ne dovezem nekome drva na vrijeme i već počnu priče kako varam ljude i tako … Evo ti novci, da budeš siguran … Nisam ja spao na tvoje novce!
– Ma ne, neka budu kod tebe kad sam ti ih dao.
– Onda, dobro – i on vraća novce u svoj džep odlazeći:
– Eto me oko deset, najkasnije deset i trideset.

I on ode. Moji prijatelji me utješiše jer znaju oni i njega i njegovog brata i oca. To su pristojni i imućni ljudi. Pošteni.

Ali, moj brate, prođe deset sati, jedanaest, dvanaest, trinaest, a prijevoznik se ne pojavi.

Prođe nekoliko dana, a od prijevoznika ni lijeka. Ni traga ni glasa. Raspitujem se na sve strane gdje živi, odakle je i tako doznajem da je tu iz jednog sela preko brda pet-šest kilometara kroz šumu.

Ne znam što da napravim i kome da se obratim. Poznajem jednog milicajca, dobričinu i veseljaka uvijek vedrog i nasmijanog, a ja sam mu davao instrukcije za nekakav ispit. Odlazim kod njega. Susrećem ga u dvorištu i priopćavam mu što mi se dogodilo i kažem da me je taj i taj prevario, a on slavodobitno uzvikuje:

– I mene! Evo ti ruka! – i pruža mi svoju ruku.
– Što da napravim?
– Ništa!
– Kako ništa?
– Protiv njega se zbog pedesetak prijevara već vodi sudski postupak, završit će u zatvoru, a novce nećeš vidjeti ni ti ni ja! Nego, hajdemo se dogovoriti ti i ja!
– Što?
– Da nas dvojica njega uhvatimo i dobro ga namlatimo!
– Kakva mi korist od toga? Meni trebaju novci za drva. Ja sam student i nemam drugih novaca, a uz to sam i bakine novce izgubio.
– E, tu ti ne mogu pomoći. Jedino ga možemo pošteno izdevetati ako se slažeš.

Razočaran sam napustio milicajca i njegovu ljubaznu gospođu koja mi je skuhala kavu i počastila me buhtlama.

Od nekoga sam doznao da mu je brat vozač autobusa i da je nekima vratio novce. Vozi na liniji Bjelovar – Zagreb i oko 19 sati prolazi gradom.
Nestrpljivo čekam ispred hotela dolazak autobusa. Brat izlazi. Pristojno mu se obraćam, a on molećivo gleda u mene:

– Samo mi nemoj reći da te je moj brat prevario!
– Jest!
– Meni je dosta. Ne dam više nikome ništa. Ja ne znam koja je u njemu moć da mu svi daju novce, a meni neće nitko ni posuditi kada mi zatrebaju novci.
– Znate, ja sam student, a i baki iz susjedstva sam trebao nabaviti drva…
– Ma ni govora. Ja sam ogolio kao crkveni miš vraćajući njegove dugove, ali više ne dam nikome ništa. Molim te, ostavi me na miru. Ne mogu vjerovati kako mu svi daju novce.

Okrenuo se i sjeo za volan i krenuo, a kroz prozor mi je dobacio:

– Pokušaj otići kod tate, ako tata ima novaca – dat će ti!

Ipak sam nešto postigao. Zadovoljniji se vraćam u stan, a sutradan umjesto na predavanje odlazim preko šume, šumskim putem u njegovo selo. Tu je svega nekoliko kuća. Upućuju me u njegovu kuću. Tamo nalazim u trošnoj kući dvoje starijih ozlojeđenih ljudi koji su me dočekali riječima.

– Za koliko te prevario?
– Za dvadeset tisuća!
– Znao sam da je opet nešto napravio, jer je znao da ćeš ga doći tražiti, zato zadnjih tjedan dana rano ustaje i odlazi od kuće.
– Kako je znao?
– Nisi ti prvi niti jedini koji ga je došao tražiti.

Kraj starog šporeta stoji njegova majka, starija žena, ispijena lica i tužnog pogleda pa ga pokušava opravdati:

– On je bio divno dijete. Vrijedan, poslušan, dobar đak … s tatom je vozio kamion. Eto, završio je i autoškolu za šofera kamiona…
– I onda je otišao u vojsku – upada otac – a kada se vratio, to više nije bio onaj dečko što je otišao pun zanosa i poleta…

I tu se naglo prekinuše riječi, a ja se brzo ubacujem:

– Znate, ja sam student, te sam novce jedva dobio od kuće, to su dodatni troškovi, a uz to mi je i jedna baka dala novce da joj u šumariji uplatim drva dok ona dođe…
– A onda je u vojsci, na straži, ubio čovjeka… ubio je čovjeka – tiho upada njegova mama.

Trenutak tišine, a zatim otac dodaje:

– Nakon toga, on se potpuno promijenio… Godinama sam trpio njegove prijevare, ali više nemam ni snage, ni volje, ni želje da ispravljam što se ispraviti ne može.
– O, Bože dobri, kako mu samo uspijeva prevariti tolike ljude? – više za sebe komentira mama.
– To, da prevari pojedince, to još nekako razumijem, ali njemu i poduzeća plaćaju za dovoz drva, a to su veliki novci. Dok sam ja vozio drva. Dovezem drva nekoj firmi, a onda letam za novcima dok mi ne plate, a njemu plate unaprijed, a on nema ni kamiona! Ne znam što da kažem.

Nastavljam svoju tužaljku:

– Znate, ja sam siromašni student, a i novci nisu svi moji nego i bakini!
– Ja nemam novaca… a i da imam… ne bih ti dao… sve sam obavijestio, i u novinama su pisali i on opet nađe nekog da ga nasamari i da mu uzme novce.
– Ja bih vas molio – uporan sam.
– Kažem ti da nemam… eto vidiš i sam da živimo bijedno… jedva vežemo kraj s krajem… da nemamo to malo zemlje skapali bismo od gladi…

Svečana tišina. Vidim da je moj dolazak bezuspješan. Pokunjen se vraćam. Na izlasku iz kuhinje njegov otac me ispraća riječima:

– Ja ću mu reći sve što si mi rekao… ako može neka ti vrati novce… sramota je… a ja stvarno nemam.

Odlazim blatnjavim šumskim putem isprepletenim sagom već otpalog lišća.

Drugi dan netko kucka na vrata. Otvaram, a pred vratima autoprijevoznik:
– Oprosti što sam te prevario! Čim uspijem pronaći novu žrtvu, vratit ću ti novce… oprosti… oprosti…
– Pa kako si mogao mene prevariti? Znaš da sam student i da nemam novaca, a uz to sam ti dao i bakine novce. Pa, znaš da ja nemam sada drva za zimu. Ne mogu mi to ni moji tako lako podmiriti?

– Eto… oprosti, čim nađem novu žrtvu, vratit ću ti novac… a tada mi je novac bio potreban jer mi je gorjelo pod tabanima.

I, okrene se, kiselo osmjehne i ode.

Nakon nekoliko dana sreće me na ulici i daje mi pola novca:

– Uzmi ovo, uskoro ću ti donijeti i ostatak!

I stvarno, nakon nekoliko dana donosi mi i ostatak:

– Evo ti novci, ali znaš, mogao bi mi dati malo siće za cigarete i kavu da ne moram žicati, a i lakše ću pronaći novu lovinu.

Hvalim se prijatelju iz Hlebina kako sam uspio dobiti novce, a on mi odgovara:

– Ja sam Hlebinac, hlebinska škola, čista naiva, znam i ja oslikavati glajže, imam nekoliko dobrih slika, čista naiva, ali koji si ti naivac ne mogu vjerovati!

Nakon dva mjeseca susrećem prijatelja iz Hlebina, slikara naivca, studenta koji još nije diplomirao, pruža mi ruku:

– E, rekoh tebi da si naivac, čisti naivac, ali sam ja još veći i pravi naivac, a i jesam iz Hlebina. Kupio sam drva od tvojega prijevoznika drva, a koji nema kamiona i na jedvite jade sam mu uspio ugurati u ruke svoje novce jer ih nije htio uzeti! Strašan tip! Tko mu uopće može zamjeriti?!!! On neće i neće moje novce, ali ja mu ih guram u ruke! Pa, zašto ih onda ne bi uzeo?!

Autor: Dragan Miščević