U noć plovimo skupa.
Dan nam pobježe.
Svanuće čekajuć poljubih joj grud.
Kud, kud sada kada ničeg nema?
Noćni šetači ispred nas,
A iza nas put bez povratka.
Putevi bez putokaza,
Kao vjetar kroz maglu lutamo,
Voda je suha,
A jezera prazna,
Kao i moja duša,
Bez staroga sjaja,
I puta bez kraja…
Autor: Mijo Grabovac
Mato Vrbanic kaže
10.7.2018. at 22:49Lijepo zvuči, ali tamne je farbe. I zašto “grud”, lijeva ili desna? Zašto ne “grudi”? Kako voda pa suha? Nelogično, bolan. I vjetar i magla ne mreju skupa. Jal’ magla jali vjetar. “Puni vjetre, malo sa Neretve pa rastjeraj maglu po Mostaru, ehej!”
Mijo Grabovac kaže
19.7.2018. at 08:15Mato, istina tamne je farbe od toga ne bježim. “Grud” mi je zvucalo poeticnije, a tu je i pjesnička sloboda pa pišem kako želim. Lakse je poljubit “grud” nego “grudi” sad ti razmisli zašto 😊
Lp
Mato Vrbanic kaže
21.7.2018. at 04:57Dragi Mijo, može, promuhabetio i skontao. Zavisi o mjeri i rukama. Velim, pjesma nije i nemere bit loša.