U noć plovimo skupa.
Dan nam pobježe.
Svanuće čekajuć poljubih joj grud.
Kud, kud sada kada ničeg nema?
Noćni šetači ispred nas,
A iza nas put bez povratka.
Putevi bez putokaza,
Kao vjetar kroz maglu lutamo,
Voda je suha,
A jezera prazna,
Kao i moja duša,
Bez staroga sjaja,
I puta bez kraja…
Autor: Mijo Grabovac
Lijepo zvuči, ali tamne je farbe. I zašto “grud”, lijeva ili desna? Zašto ne “grudi”? Kako voda pa suha? Nelogično, bolan. I vjetar i magla ne mreju skupa. Jal’ magla jali vjetar. “Puni vjetre, malo sa Neretve pa rastjeraj maglu po Mostaru, ehej!”
Mato, istina tamne je farbe od toga ne bježim. “Grud” mi je zvucalo poeticnije, a tu je i pjesnička sloboda pa pišem kako želim. Lakse je poljubit “grud” nego “grudi” sad ti razmisli zašto 😊
Lp
Dragi Mijo, može, promuhabetio i skontao. Zavisi o mjeri i rukama. Velim, pjesma nije i nemere bit loša.