Poželiš li ikad da svijet je na tvojoj strani?
Da glasom obojiš i najdalje rijeke
i rukom pomakneš najviše gore.
Činiti čuda, tko ti brani?
Prstima nacrtaj oblake meke,
vodu pomakni, razbistri more.
Miriše li život na dobro mjesto?
Platno života ispuni smijehom,
Suncu da tvoj smeta sjaj.
Poznatim stazama ideš li često?
Mračne dubine ne smatraj grijehom,
njima jedinstvenu zraku daj.
Reci mi kako da ljubim
kad poljupci hladni k’o studen su.
Život svoj da ponudim,
da slike na kraj zamirišu.
Reci mi kako dalje da hodam,
kad noge tlo dotaknuti ne žele.
Zar tajne svoje da svijetu odam
dok moje se uspomene olako dijele?
I reci mi misliš li da je smijat’ se lako.
Da nisam pokušala i ispala naopako.
Jer znam da ujutro kad se probudim,
posljednjom željom nestat će sunca.
Ali obični ljudi ne razumiju koliko
snage je potrebno za pogled podići.
A mojih je riječi ostalo tek nekoliko
za pokušati pravu istinu izreći.
Ispričati priču svoju
probala sam bezbroj puta.
Pokazati sivu boju
koja se skriva iza kuta.
Od života imam opekline svježe.
Opekla sam se ovdje više nego što sam smjela,
izaći iz mraka nisam htjela.
S vremenom je disati postalo teže.
Letjela sam visoko,
pa ponekad prenisko.
Tlo na kojem sam stajala
bivalo je sklisko.
Tražila sam mnogo,
pa tražila premalo.
Tragati za srećom
više nije mi se dalo.
Krvave suze tekle su niz obraz,
ni voda tugu isprati mogla nije.
Najveći neprijatelj u zrcalu je odraz,
hladan, koji bezosjećajno dušu krije.
Čeznem za odgovorom na pitanje jedno,
odgovor koji će riješiti sve probleme.
No je li put na kojem se nalazim rješenja vrijedno?
Razmišljam i izgaram, vječite dileme.
Postajem svjesna što me doista brine,
nije to odgovor, već pitanje isto.
Ali svakim danom dio mene gine,
tijelo se već godinama ne osjeća čisto.
Od disanja umorna, svejedno se nadam
da možda sutra bolje bit ću.
Opet se dižem i opet padam,
nebo će pričati moju priču.
Autor: Deana Kitak
Odgovori