• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja

Književnost.hr

spajamo književnike i čitatelje

  • Naslovnica
  • Književnici
  • Autori
  • Poezija.hr
  • Bajke.hr

Nečastivi u selu

Dragan Miščević

U selo se uvukao strah, nakon što se seoski knez jedne mlake ljetne večeri vraćao iz škole s nekakvog razgovora o uređenju seoskih putova i međa, a u toj tmini u kojoj se tek nazirao lik pred njega iskoči sam nečastivi u grmlju kraj mosta nad Miščević potokom. Knez nije neka strašljiva baba, nego ljudina odvažna i čvrsta, ali mu srce umalo stade kad sam crni vrag skoči uz grmlje i zakmeči na kneza. Jasno je u polutami razabrao stvorenje oko dva metra visoko, s kopitima na tankim dlakavim nogama, ušiljenom bradom i čudnovatim ušima. Prestrašen odjuri kući – i od sramote ne reče tada nikome ni riječi, a ne vjerujući ni samom sebi što je i koga je vidio.

Tek nakon nekoliko dana dvojica momaka kosili kod Pavlovića te se poslije bogate večere i dobre kapljice vraćali kući u Gornji kraj i kad stupiše na Miščević most, dolje u grmlju, u potoku, stade lomljava, dreka – a momci hrabro dadoše petama vjetra. Istina, nisu ništa vidjeli, ali ona lomljava i dreka ledila im je krv u žilama. Ne može biti ništa drugo nego sam sotona, Bože nas sačuvaj od zla.

I tako je počelo tiho i povjerljivo šaputanje u selu. Neman se uvećavala i bivala iz dana u dan sve strašnija. Nekoliko mladića hrabro odluči da će dežurati na mostu i cijelu noć samo da se uvjere u istinitost priče, ali na njihovu sreću i trenutno veliku žalost nečastivi se nije pojavio, ali se zato pojavio nekoliko večeri kasnije.

– Sve su to bapske priče, odrješito je govorio neki Ranko, ali, jadni čovo, skoro je i sam zaglavio da ga hitre noge ne spasiše. Ne vjerujući budalaštinama i bapskim pričama uputio se on kod rodbine u Gornjem kraju još za dana i riječ po riječ, uz kapljicu i čašicu šljivovice zadržao se on do neko doba noći. Na povratku, mrak kao u rogu, prst pred nosom ne vidiš, došao on do mosta, a sam nečastivi zadreči, zabeči i skoči uz grmlje u potoku pred njega! Visoko stvorenje ima preko dva metra, dugačke uši, i kopita na nogama! I moj ti Ranko skoro pade u nesvijest, ali ga hrabre noge ponesoše do kućnih vrata, a čini mu se da je nečastivi, vladar zla i tame, tu iza njegovih leđa. I dok je prašio cestom prema kući jasno je čuo prijetnju iza svojih leđa svoga progonitelja:

– Zahvali Bogu što te nisam uspio stići inače bi dopao muka!

I opet se skupiše i starci i momci da dežuraju na mostu, ali se nečastivi nije pojavljivao.

Priče su rasle i zamirale da bi još strašnije oživljavale. Neki Ostoja se vraćao iz Rajića. Uhvatila ga noć. Nije ni vodio računa o povratku još za dana, ali kad je došao bliže Miščević potoku naćulio je uši, oprezno gazio cestom kao da se prikrada, ali na njegovu sreću ništa se niti čuje niti vidi u mrkloj tami. I već je skoro prešao preko mosta kadli za njim skoči iz gape sam nečastivi! Suharci se počeli lomiti i kršiti, vražji papci udariše u trk za Ostojom, a njemu srce umalo da iskoči. Pojuri bezglavo kući, a vrag samo par puta beknu i vrati se nazad.

Odsad su ljudi u nevjerici okretali glavu u stranu i izbjegavali svaki razgovor, ne želeći tako prizvati zlo u pomoć. Bogme ni Miščevićima kojih je uz potok sedam kuća i Slavnićima, koji su uz sam potok nije bilo baš svejedno. Još s večeri, za dana, se blago i kokoši zatvaralo da se ne bi zlo dozvalo i susretalo, a, bogme je i po noći svaki šum bivao sve strašniji i strašniji, pa su se i prozori i vrata dobro zakračunali. I tako u strahu prođe i ljeto i jesen i stiže i zima. Nečastivi bi se pojavljivao tek ponekad, nekad zabečao, nekad samo lomio suharke u grmlju, a ponekad se naslonio na bazgin grm, a tu i tamo i jurio za nesretnikom koji se kasno vraćao kući.

I tako su ljudi skoro cijelu zimu još s večeri zaključavali kuće i sami nerado izlazili u mrak jer se, sačuvaj nas dobri Bože, kod mosta na Miščević potoku pojavljivao nečastivi – sam vrag i to kad se već pomišljalo da je nestao.

Mnogi su imali bliske susrete sa samim vragom, čuli ga, a i vidjeli. Svi su složni u opisu: To stvorenje čudnovato kmeči i beči. Ima rogove i kopita. Za mnogima je trčao, čak je nekima i prijetio, ali su u zadnji čas umakli u kuću i spasili se.

Nadnaravne sile nadvile su se nad selo. Bez velike nevolje ne izlazi se iz kuće već u prvi sumrak, a kamoli po noći, a pogotovo, ne daj Bože, da čovjek ide sam. Ali taj nesretni Ignjatija, zaljubi se u prelijepu djevojku u susjednom selu – u Voćarici. Za dana bi odlazio kod nje, za dana se vraćao, ali jedne večeri strefi se da je došao kod nje, a ona, eto, ostala, sirota, sama. I riječ po riječ, i tako to, pošten dečko, a i cura poštena, pa ne daj Bože da se što drugo dogodilo, noć već poprilično odmakla dok su se njezini vratili, a sad ti, Ignjatija moj, hajde kući! Sve je lako proći, ali treba prijeći i preko mosta na Miščević potoku, jer je Ignjatijeva kuća uz sam potok, ali s druge strane, a vrag se već udomaćio u širokom grmu zove (bazge) uz potok do Slavnićeve kuće.

Ide Ignjatija po mraku. Tapka širokom kaldrmom, a bogme srce junački udara, znoj probija, ali kući se mora. Uz put zgrabio je ciglu u djevojčinom dvorištu, ciglu bogom danu. Zgrabio ju je tako čvrsto da je skoro mogla poteći voda iz nje. Primiče se Miščević potoku. Kosa mu se kostriješi, rumenilo udarilo u lice, a srce urnebesno klopara poput parnjače koja šiklja tek sagrađenom prugom, a prsti su utonuli u ciglu od čvrstog stiskanja. Promiču Lončareve kuće, Slavnićeve kuće i skoro je na mostu, a tada, odjednom, bez povoda i razloga u grmu začuje vražje batrganje i pucketanje suhih grančica pod vražjim nogama. On zavitla ciglom usred grma – jadničak vrag zakmeči i zadreči, a moj Ignjatija džade! – bježi u kuću što ga noge nose. Grunuvši na vrata cijela se kuća zatrese i skoro se ugasi drvce što je tinjalo na ognjištu, a Simo se spasonosno svali na svoj krevet i triput prekriži i zahvali dragom Bogu što ga je spasio.

Drugi dan selo odahnulo. Ignjatija strefio vraga. Doduše, nije ga ubio, nego mu je prebio nogu! Bila je to Slavnićeva koza, koja je po noći iskakala iz staje i brstila grmlje kraj potoka, a ujutro se vraćala nazad u staju preskočivši niska vrata na ulazu u staju. Tako je nesretna koza zadala straha čitavom selu, a da nitko u nju nije ni posumnjao.

I, tako je jedna koza potvrdila da su u strahu velike oči.

Autor: Dragan Miščević

Ispravak teksta

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod književnog djela ili biografije autora.

Autor Dragan Miščević

Dragan Miščević rođen je 5. veljače 1947. godine u selu Paklenica blizu Novske. Nakon završene Srednje ekonomske škole u Novskoj, diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, na odsjeku hrvatski jezik i književnost. Apsolvirao je na Odsjeku hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982. godine. Od rujna 2012. godine je u mirovini, a tada se nekim slučajem počeo aktivno baviti pisanjem, iako je i prije ponešto napisao, nije djela objavljivao. Objavljena djela su mu zbirke priča "Sjećanja", objavljena 2012. godine, "Laura i druge priče" iz 2013., "Mali Tane" iz 2014., "Idemo na izlet", zbirka kratkih priča o dogodovštinama sa školskih izleta objavljena 2017. godine, "Arap Kec", zbirka priča o odrastanju djece u slavonskom selu sredinom 20. stoljeća, objavljena 2018. godine.
Kompletna biografija >>

Reader Interactions

Komentari

  1. Mato Vrbanić kaže

    30.5.2018. kod 05:03

    Svjesno ili nesvjesno odzvanja Šuma Striborova i možda Regoč. Anegdota s usponima i padovima iz jednog drugog vremena. Premda savršeno pripovijedanje za perušalo ili čejalo. Možda bi zanimala Ignjatija i mog Ranka. Naravno, ako si srknu čokanj-dva kuruzare.

    Odgovori
  2. DraganMiščević kaže

    2.6.2018. kod 15:24

    Dragi Mato, priča je i namijenjena vama, djeci. Znam ja da bi ti radije priče o mobitelima i igricama, ali eto, ja se dao u pisanja priča iz davne prošlosti. Što ćeš, ima nas svakojakih. Šteta što više nema ni pravih perušala, a niti čijala, a niti perečehe, pa čak nestala i kuruzara i čokanji. Zarasla nam polja, a i kultura, u šipražje.
    Moje je pravo pisati kako hoću i očemu hoću, a ti imaš pravo pljuvati po svemu, i čitati što hoćeš.
    Priča je tako dobila barem jednog čitatelja. Hvala ti na čitnju. Plaćam kavu prvom prilikom.

    Odgovori
    • Mato Vrbanic kaže

      4.6.2018. kod 23:30

      Dragi Dragane, ništa nisam rekao što Vi niste ponovili. Dapače, mislim da sam priču pohvalio ako je probudila sjećanja na našu velikanku, nesretnu Ivanu. Rado bih se odazvao pozivu na kavu, imali bi o čemu pripovijedati.

      Odgovori

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Primarni stupac

Objavite svoje radove!

pisaća mašina

Suradnja

Književni portal Književnost.hr traži književnike i autore svih profila, voljne objaviti svoje književne radove na ovom portalu. … [više] about Suradnja

Književnici

  • Andrija Palmović
  • Ante Kovačić
  • Antun Branko Šimić
  • Antun Gustav Matoš
  • Antun Mihanović
  • August Harambašić
  • August Šenoa
  • Đuro Arnold
  • Dragutin Domjanić
  • Fran Galović
  • Ivan Goran Kovačić
  • Ivan Kukuljević
  • Ivan Trnski
  • Ivana Brlić-Mažuranić
  • Ivo Vojnović
  • Katarina Patačić
  • Luka Botić
  • Milan Begović
  • Mirko Bogović
  • Petar Kanavelić
  • Rikard Jorgovanić
  • Sanja Pilić
  • Silvije Strahimir Kranjčević
  • Sunčana Škrinjarić
  • Vjenceslav Novak
  • Vladimir Čerina
  • Vladimir Nazor
  • Vladimir Vidrić

Footer

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Suradnja
  • Uvjeti korištenja

Radovi

  • Književnici
  • Autori
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr
  • Poezija.hr

Copyright © 2016.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.