oprosti mi
popio sam
sad se prelijevam se kao poljski bunar
usred proljeća
usred potopa
kada drvena i kruta hladnoća odlazi
a bujica potapa gradove neona
gasi sva svjetla
i ostavlja te
da tapkaš u mraku
poželio sam
da je svijet zaobljen prema unutra
da ceste nisu toliko krivudave
duge, nesnosno zamorne i daleke
da si blizu sada
nije zajebancija
u ovoj sekundi
osjećam smrt na pragu
i koprcam se
koprcam se
kroz ekscentrične
vijugave putove misli
izmišljam telepatiju
razvijam taktilnu misao
tržim rupe u zakonima fizike
izbijam zidove vremena
kopam sve dublje
i dublje
i dublje i
dublje
i
dublje
u sjećanje
nevidljivom pincetom izvlačim
svaki impuls koji je prostrujao
kroz vrhove mojih prstiju
kada su prolazili preko tvojih najsitnijih dlačica na vratu
a u isto vrijeme osjetim toplinu
koja mi grije lice
dok slušam šum
koji proizvodi tvoja dijafragma dok se grči
ili možda opušta
neki to zovu uzdah
a ja trenutak slobode
trenutak bez misli
trenutak istine
bljesak koji ne vidimo
sada je taj trenutak
samo magla u mom pomućenom
opijenom umu
titra nedostižno na nebu
sa svojim drugovima
i ostavlja me
da se utapam
u bujici
da si barem tu
Autor: Luka Antić
Odgovori