Neriješena pjesma

Tu
između dvije nepoznate
nastanila se jednačina bez načina
jednočinka našeg stradanja
odigrana
na neriješeno
drama bez raspleta

Tu
sam stala ti na crtu
lopta dobačena
niotkuda
vatra posred studa
vječita peripetija

Tu
gdje igrali smo na završni skor
neizgor
osvojili sve svjetove skoro
zvijezde dotakli
pa se spotakli
ja još lutam
hroma bez oslona
đe ni zore niti ćuka

Tu
gdje igrali smo Aske i Vuka
dotakli pravi život
u zenita žaropečini
uobičajeno odsutan u kolotečini
gdje udarali smo penale
na žvale
na vječito neriješeno
odriješenih ruku

– u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno
zavezano
u muku
čvor
u tor
između žice i pištaljke
zakrvavljene utakmice

Tu
gdje nam je zazvonilo pa odzvonilo
tlačilo pa ozračilo
mjesto pod suncem
nad vrhuncem
tek da bi nas spržilo
do kojeg smo odrali stopala
od – aspere ad astre
zarad par zvjezdanih trenutaka
koje ćemo prepričavati unucima

– da oteto je prokleto
ako u svijest dočekamo
da su nam živote upropastile
razne koza nostre
i poslušne ovce
blejači na zvonce

Tu
gdje mi je tvoj dodir kožu spalio
još nosim žig
i još upirem vid
očinji
u ono isto bolno mjesto
osvojeno
bez ijednog metka ispaljenog

– ko čeka dočeka
pa vuka il’ čovjeka
hroma bez oslona

Tu
đe zore niti ćuka
ja još lutam

I još ne dam da mi stoka ubije duha

Autor: Katarina Sarić