Tu
između dvije nepoznate
nastanila se jednačina bez načina
jednočinka našeg stradanja
odigrana
na neriješeno
drama bez raspleta
Tu
sam stala ti na crtu
lopta dobačena
niotkuda
vatra posred studa
vječita peripetija
Tu
gdje igrali smo na završni skor
neizgor
osvojili sve svjetove skoro
zvijezde dotakli
pa se spotakli
ja još lutam
hroma bez oslona
đe ni zore niti ćuka
Tu
gdje igrali smo Aske i Vuka
dotakli pravi život
u zenita žaropečini
uobičajeno odsutan u kolotečini
gdje udarali smo penale
na žvale
na vječito neriješeno
odriješenih ruku
– u
zavezano
u muku
čvor
u tor
između žice i pištaljke
zakrvavljene utakmice
Tu
gdje nam je zazvonilo pa odzvonilo
tlačilo pa ozračilo
mjesto pod suncem
nad vrhuncem
tek da bi nas spržilo
do kojeg smo odrali stopala
od – aspere ad astre
zarad par zvjezdanih trenutaka
koje ćemo prepričavati unucima
– da oteto je prokleto
ako u svijest dočekamo
da su nam živote upropastile
razne koza nostre
i poslušne ovce
blejači na zvonce
Tu
gdje mi je tvoj dodir kožu spalio
još nosim žig
i još upirem vid
očinji
u ono isto bolno mjesto
osvojeno
bez ijednog metka ispaljenog
– ko čeka dočeka
pa
Tu
đe zore niti ćuka
ja još lutam
I još ne dam da mi stoka ubije duha
Autor: Katarina Sarić
Odlična pjesma, otvoreno lovište na stilske figure. I duboko me se jedotakla. No, međutim, pjesnici naročito, abome i prozaisti, imaju problem sa završetkom uopće. Ne znaju kada je dosta. Pa utrpaju zadnju, točku, obično s patosom, agresivno. I ondak kao da je na me skočila divllja mačka, puma ili ris u prekrasnoj bukovoj šumi s puno lahora, mirisa, i pernatih stvorenja, pak mi pokvari zanos, epopejski štimung jer se neakako moram odbraniti od beštije.