Nerotkinja

Peta je godina, što je Uroš Mačević odveo iz kola Mašu, kćer Petra Kovačevića.

A bilo je rad te otmice kavge i krvi. Mašu su omjerali momci iz devet sela, pa je sve skočilo na noge i dalo se u potjeru za otmičarem. Dok su se njegovi drugovi i ortaci natezali sa gonjačima, dotle je Uroš zamakao za brdo, zašao s curom u goru, pa stramputicom došao kući.

Stari Mačević, Urošev otac, dočekao je srdačno mladence, a kad i ortaci prispješe – neki su bili okrvavljenih glava – to ne bijaše veselju kraja ni konca. Tu se jelo i pilo, tu se pjevalo, puškaralo, a doline su ozvanjale i planine odjekivale.

I od tog dana živi Maša u kući Uroševa oca, ali još uvijek nevjenčana. Nije htio da je vodi pred oltar.

Iz početka joj je malo bilo stalo, znala je, da je ne će otjerati, ali kad je vidjela, da ne može da zanese, poče se ljuto gristi.

Uroš ju je doduše još uvijek lijepo pazio, al često bi pitao i čudio se, kako to da oni nemaju poroda.

A i stari Mačević izgledao je nestrpljivo da začuje djetinji smijeh i plač po kući, pa je često znao govoriti, kako je pusto, kad svi odu na posao, a on ostaje sam i zadrijema od duga časa.

I jedamput reče on mlađem sinu Nikici:

– Ženi se, Nikica! Dovedi curu iz čije god kuće hoćeš, samo nek je zdrava!

Nikici je bilo tekar dvaest godina, pa ga je još čekala vojnica. Po zakonu nije se smio ženiti, ali on će kao i Uroš. Otet će curu, pa zapane li ga da pođe u soldate, nek ga čeka u očevoj kući.

Tako je i bilo.

Još jedamput orilo se pirno veselje u kući starog Mačevića. Nikica je doveo Stanu Plavšinu, djevojku svu od plamena i mladosti.

Da si je samo vidio pri svatovima! Veselila se, cerekala, stiskala očima i rukama, no u jednu riječ: pustopašna i neukrotna.

Stari Mačević je razdragano milovao to nemirno žensko stvorenje i veselio se kako će ona roditi sina i junaka.

I nije se prevario.

Stana je rodila sina.

A u isti dan kad su ga krstili, zapalo je Nikicu u soldate.

Prije neg što je pošao u grad, dozvoliše mu vlasti, da se vjenča sa Stanom.

Mirna je to bila svečanost. Stana je tugovala za mužem. Maša je gušila suze i čemerila se. Nadala se je da će se Uroš s njom vjenčati, kad se Nikica vjenča sa Stanom. Ali nada ju prevarila.

Nije htjela ništa govoriti. Sramila se. A drugi su šutjeli. I tako je i to prošlo.

Sutradan iza vjenčanja odlazio je Nikica u grad. Pratila ga je Stana i Uroš.

Bila je treća ura iza ponoći, kad su pošli od kuće. Uroš je i onako pred zoru morao na posao, pa zašto, da se ne ustane uru prije i ne otprati brata.

Išli su mirno, šuteći, širokim carskim drumom. U zraku rosa i iutrenja svježina; pijetli se ozivaju, psi laju.

Nikica je držao Stanu za ruku, a Uroš je koračao iza nje, pušeći iz zemljane lule i otkad-dotad pljucnuo.

Kad ono u jednu Stana zajeca i baci se mužu oko vrata.

– Nu, vidi! – reče Nikica – pa, ti eto plačeš! Otkad te znam nisi zaplakala, sina si rodila pa nisi zajauknula, a sad tu brebonjiš, ka’ da idem na robiju!

– A bome, kad vi tako mučite, pa se i meni stislo u grlu!

Uroš je dalje šutio i grizao kamiš. Malo ga je smelo ono Stanino jecanje, jer ni on ne vidje nikad na onom licu ništa osim smijeha.

– Dugo je tri godine – prihvati Nikica – ali to će proći. Šta bi bilo, da idem u Ameriku! Nego bude li sreće, pa me puste, doći ću za Božić!

– Teško puštaju one od prve godine – reče Uroš.

– Ali kad imaju ženu i dijete…

– Svejedno. Zar oni za to pitaju? Soldatski zakoni ni za što ne pitaju!

I opet zašutješe. Kad su malo poišli, reče Stana:

– Šta mučite! Ka’ da mrca pratimo. Meni dođe da plačem! Il govorite – il se rastanimo!

– Pa, rastanimo se! – I Nikica pruži Urošu ruku.

– Zdravo, brate!

– Bog, Nikica!

Na to se zagrliše.

Onda se baci Stana mužu u naručaj, a on je poljubi u čelo i pođe niz brdo.

Zatim se okrene:

– Čuvaj mi sina!

Uroš i Stana ostadoše na uzvisici, sve dok im se nije Nikica izgubio s vida.

Počelo se daniti. Vjetar je šumio kroz brijestove. Zvijezde su se rijedile, a iz sela dopirao glas klepaka i blejanje ovaca.

Na jednom udari Stana u smijeh. U mirnom jutru zvonio je njezin smijeh kao mazija.

Uroš je pogleda začuđeno.

– Šta se ti tako smiješ?

– Kad ti mučiš!

Pa udri ponovo u smijeh. Previjala se u smijehu, da su joj se bokovi natezali, a prsi tresle. I napokon sjede ukraj druma.

– Eh, boga mi, ti si luda!

– Zašto?

– Jer se tako smiješ!

– Ta malo prije sam plakala.

– To i ja velim!

I opet zašutješe. Stana je čupala predu iz svoje pregače, a Uroš je stajao i gledao niz livade.

– Šta ne sjedneš? – reče ona.

– Rosno je…

– Evo na, položit ću ti suknju!

I ona raširi okrajak svoje suknje po travi, a on sjedne uza nju.

I započe Uroš:

– Tebi kanda i nije žao, što je Nikica otišao!

– Zašto da mi ne bude žao? Ili sam ostarila, pa mi ne treba muž!

– Ne velim ja za to, samo vidim, da si vesela, pa se čudim!

– Ili bi šta pomoglo, da se žalostim! Grjehota je, što njega uzeše! Bolje bi bilo, da su tebe mjesto njega.

– Pa zašto?

– Eto tako. Tebe i onako ne treba tvoja Maša! – reče Stana i zlobno zažmiri na Uroša.

– Kako to?

– U ove tri godine Nikica će izgubiti tri sina – a ti ne bi ni jednoga!

– Stano, pogani jeziče!

I uhvati je Uroš za vrat, kô u šali. A ona udri kisaj, kao da se ruga.

– Zadavit ću ti tu đavolju dušu u grlu! – veli on i sve to jače tura svoje žuljave prste u njeno meso, i prignu joj glavu do koljena.

Ona se otimlje i crveni se kô crvena čoha, pa sve kroz smijeh gunđa:

– Eto, nisi kadar steći sina! Šeprtlja si! Moj Nikica to je junak! Kako se ne stidiš od Maše…

Uroša su pekle te riječi. Odavna je on osjećao kao neki stid, što je bez djece, a znao je da to nije do njega. Znao je, da je Maša nerotkinja, a to su i svi znali, pa su Stanina prebacivanja zlobno zvučila i njega dražila.

– Muči, zmijo jedna, jer ću te zgnječiti, da ne ćeš ni danuti!

– Eh, da te se bojim! – zavijaše glavom ona. – Ti si šeprtlja!

– Nemoj da se na tebi okušam! – reče i uvuče joj ruku u košulju i uhvati je za prsi.

– Ne bojim te se! – Pa ga zagrize u mišicu, da je iz nje odmah krv probila.

Uroš je izgubio svijest. Zadrhtao je od pomame i naslonio svoja usta na njen vrat…

Ona se smijala, kričala, branila, čupala mu kosu, grebala ga noktima…

Ali on je bio jači.

Kad su se poslije rastajali na cesti, jer je on morao na posao, a ona kući, pomaljalo se rumeno sunce i osvijetljivalo život.

Od toga dana Uroš je zapustio svoju ženu. Nije doduše odavna s njom bio onako od srca ljubezan, ali uvijek je imao za nju dobru riječ. Sad, od nekoliko nedjelja, ni to.

Maša nije ni izdaleka sumnjala, da je Stana Uroševa jaranica. Ona je računala, da je njegova hladnoća i oporost plod srdžbe i nezadovoljstva što ona ne rađa.

Kad bi mu katkad dobacila, da je vjenča u crkvi, on bi samo odvratio.

– Doći će i to!

Na večer bi lijegao i okrenuo se na svoju stranu i pokrivao se svojom kabanicom, pod kojom je nekad oboje ležalo.

Iz jutra bi odlazio u polje i svima u kući rekao:

– Zbogom! – a njoj ništa. Kad bi se vraćao na užinu, uzeo bi Nikičina sina, pa ga noskao i treskao, kao da je njegov.

Gori od Uroša bio je stari svekar. Uroš je šutio, a iz svake riječi staroga Mačevića izbijala je žuč i prijekor.

Stana i Maša išle su također na posao. Bud u bašti, bud na sjenokoši. Samo naizmjence. Jedna je uvijek ostajala kod kuće, da obavi kućne poslove i sprerni užinu.

Stari nije mogao da radi. On se zabavljao s djetetom, milovao ga i tetošio. Djetinjio s njime na travi, u hladu pred kućom, i šaptao mu riječi od mila, koje su tako hrapavo zvučile kroz njegove krnjave zube.

Kad je Stana ostajala kod kuće, orilo se kod Mačevića sve od pjevanja i kliktanja. A stari je s njom lijepo i prijatno, sve: Kćerce amo! – Kćerce tamo!

A i inače Stana je bila njegova mezimica. Jutrom ona bi mu dodala vodu, da se umije, polila mu ruke, stavila žeravu na lulu. Večerom bi ga legla i pokrila. Pa to se zna: Stana ima roda! Tko rađa nosi život. A starost voli život!

Kad je Maša ostajala kod kuće, svekar se nije za nju brinuo. Je li htio da se napije, sam se dovlačio do vučije i nalio bukaru.

– Čekaj, svekre, ja ću… priskočila bi ona.

Ali stari nije htio, samo bi se izdrečio:

– Ti bi htila, da ja ne mogu, al eto, mogu još hvala bogu!

Je li Maša pokušala, da se s njim upusti u razgovor, on je tad navraćao riječ na nekakvu njivu, što ne rađa i govorio o nekakvoj kravi, koju valja zaklati, jer se ne teli.

Jedamput je pokušala starom spomenuti kako bi valjalo da se najzad ona i Uroš u crkvi vjenčaju, a on će:

– Šta će trošak? I onako nemaš baštinika!

I jadovala je za to Maša i čemerila se neprestano. Osjećala se osamljena i prezrena.

U kući su svi govorili međusobno, pitali jedan drugog sad za ovo sad za ono, a nje kao da i nema.

Ona je radila od zore do mraka, štedila, pazila i čuvala. Od nikoga priznanja ni pohvale. Isto kao ni onim volovima, što oru povazdan.

Svaki zalogaj, što je okusila, činilo joj se, da ga mukte jede. A strepila je na pomisao, da će se njezina obuća i odjeća, što je od kuće donijela, brzo istrošiti. Kako će onda da ište od Uroša?

Dan na dan molila se Bogorodici i zavjetovala se, ne bi li joj se smilovala i porodom je obdarila. Kad to nije pomoglo, propitkivala je vračare i zmijare i pila sokove od trava i korijenja.

Ali sve uzalud.

Iz njena života nema života. Ona je, eto, suvišna, besplodna, jalova, kao ona njiva ili ona krava koju valja zaklati, jer se ne teli.

*

Jednoga dana, kad je bio na Maši red da ostane kod kuće i spremi užinu, reče joj svekar nek sađe u polje i donese par mladih kukuruza.

– Baš sam ih se – veli – zaželio!

Bio je lijep ljetni dan. Pun sunca i plamena. Zrak je drhtao od žara. Cvrčci su se naduli i kričali neumorno, a muk krava razlijegao se u dolini.

Maša pođe niz brdo, pregazi potočinu, pa uđe u žito.

Jedno žito, drugo žito, treće žito, a onda dolazi njihov kukuruz, gdje će ona utrgnuti par mliječnjaka.

Trepti i pucketa klasje, kao da je svaka vlat od zlata. Ona prolazi i sve misli, kako eno svaka ona vlat nosi svoj plod, a ona ne. Za svaki se zna, zašto je tu, a za nju ne zna. Svaka vrijedi nešto i daje nešto, a ona ništa.

I eto je u trećem žitu.

Najednom začu razgovor, pa smijeh. Ali kakav smijeh! Prpošan, vedar, zvonak. Kida se kao staklo.

Pa prije neg je mogla i nagađati tko je to, opazi među žitom plameno Stanino lice, kao ogromni makov cvijet. Crveni se na njemu raskalašeni posmijeh, a crni se raskuštrana kosa.

Kad se malko približi, a ono na zemlji, na zgnječenom klasju, povalio se Uroš.

On se trgne i skoči, a ona problijedi kao pokrov i reče:

– Šta vi tu radite?

– Plandujemo! – odvrati polu zlobno, a polu bezazleno Stana.

– A po što si ti amo dolazila?

Maša ne odgovori. Njoj se smrači u duši i pred očima. Okrete se i poleti niz polje. U trku pala joj bošča s glave i rasplela se kosa, ali ona nije marila ni za što.

Vijugala je poljem, posrćući sad o bus sad o kupinu, preskakivala jarke, okliznula koji put, pala, digla se, pa dalje, kao obezumljena…

Čobančad, što je u hladovini čuvala stado, gledala je u čudu za njom, a gdjekoji poljar zaludu bi je imenom zazvao: ona je srtala i slijepa i gluha za sve i svakoga oko sebe.

U glavi joj je šumilo i vrelo, kao da su joj misli podivljale. Najprije je htjela, da se baci u vodu, ali nije nalazila puta do potočine.

Onda je odlučila, da se popne nad onu klisuru nad crkvom i da se ozgor strmoglavi u ponor.

I trčala je, trčala uzbrdice, znojna i prašna, bez daha i bez svijesti. Tamo gore bijelila se crkvica, a nad njom stršio klis…

Odande bi se imale pobacati sve žene, koje ne mogu da postanu matere – – –

Zašto, zašto ona ne može da bude majkom? Tko je otrovao njenu utrobu, pa u njoj ne će da se začne plod?

I palila je nutrina kao da se koprivom hranila. To nije moguće podnijeti! Pakao je u njoj, zmija je u njoj, srda, bijes…

Bacit će ožeg u vatru, netom dođe kući, usijati će ga i užeći njime svoju utrobu, živim gvožđem ispaliti neplodnost i gubu…

Kad eto je pred kućom. Svekar je ležao pod sjenovitom koštelom i drijemao, a dijete čeprkalo po zemlji, hvatajući pržinu i piljke.

Maša strelimice primi dijete, unese ga u kuću i stade, da ga cjeliva i draška. Ono se otimlje kao u šali, i veselo cereka.

– Eh, da je moje!

A oči su u maloga crne kao crna kadifa i sjaje se od smijeha.

Baš upravo kao malo prije, među žitom oči Stanine.

I ona se sjeti na ono dvoje u polju, poleže malog na postelju, nadvi se na nj i poče ga ponovo škakljati, milovati i ljubiti. Kroz stisnute usnice govorila je:

– Eh, da je moje!

Očaj je trgao njenom dušom mahnitom snagom. Ona pritiskaše svoja zasopljena, otrovna usta na djetinje usnice i grčevitim ga prstima stiskaše oko vrata.

Mali je već zavijao očima i počeo da modri. A ona sve jače i jače, sve bjesnije i bjesnije, dok ga nije u divljem cjelovu udavila.

Kad se onog dana spuštalo sunce za goru, išla su carskim drumom, put grada, dva žandara, a pred njima vezana Maša.

Tupim pogledom u očima, bolnim posmijehom oko usnica, koračala je ona i popijevala nekakvu turobnu pjesmu, tako turobnu da nisi znao je l’ pjeva il nariče.

Srpski književni glasnik, 1909.