Eno glasom žalosnime
Kako tuži vilin drug;
Javor-gusle plaču š njime,
Tužnom jekom ori lug,
U najljepšoj mladić dobi
Plačuć kune život taj:
Kamen tvrdi zaplako bi,
Da razumije njegov vaj!
Nije glas mu krepak, mio,
Muklo pjeva bolnu ćut;
Ali još je, koj je bio,
Bog u pjesmi zadnji put:
Gorke otvara svijetu muke,
Srce para pjesmom svom,
Nepogodne posred muke
Još je riječ mu silan grom.
Još se jednom uvis krene,
Kano ranjen oro mlad;
Mahom letnje božanstvene
Obustavlja tužan pad.
Jače i jače žice dira,
Potrga ih srca bol,
Tužan vaj se razastira
Kroz nesretnu pijevca dol.
U tuđini tužan gine,
Sve je veća rane zled;
Nema, nema otadžbine,
U tuđem je srcu led.
Gore strašne, dôli puste,
Tu ga veže ljuta kob;
Svrh njega su magle guste,
Pod njim jaoh – dragin grob.
Objavljeno u časopisu Danica, 1845.
Odgovori