Ko pusto groblje slave pokopane,
Po kojem miso na uzdahu prši,
Preda mnom dižeš stupe rasklimane,
Preda mnom stereš polomljene krši.
Bljedolik mjesec – svjedok tvoga cvijeta –
Po tvojim sjetnim ostancima plazi.
Do mrtva srca kroz prašinu slazi,
Ko snužden čuvar uz mrtvaca šeta – – –
Nek laka noć ti! Rim tvoj slatko sniva,
Tišina brda sedmera mu skriva,
I toranj isti cara-okrutnika
Sve u snu čudne preživljuje dane
I na te, kamen, kamen se sane,
Kad dah ga glodo majčina krvnika…
Nek laka noć ti! Rim tvoj slatko sniva,
Tišina brda sedmera mu skriva;
Novovjeka mu bajno snatre čeda,
Al tebi, starče, počinut se ne da!
Otaca dusi u uhu ti cvile,
Potucaju se boginje i vile
I šuljaju se preživjele sjene
Uz razvaline i uz uspomene.
Nad blijede sjenke Kapitol se penje –
I tek se trzne pogružena lika
Na kucaj sata s kršćanskog zvonika!
— Tuđinac sam i ne rodih se uz te,
Grud Italije dojila me nije;
Tuđinac gledim razvale ti puste
Ko moje da su – srcem tako mi je!
Sve prođe tvoje: rob i trijumfator,
I svemu dođe vječna smrt i zator,
Tek na to groblje, na lijes bez mrtvaca,
Kapitol sjenom sablasnom se baca!
… Pred njeg’vog oka maovastom mrenom
Sav bitak samo sanci jesu prazni:
Čas junak Mucij kraljem pred Porsenom
Na živoj vatri desnicu si kazni – –
Il čas mu opet u glavi se roji
Glinovit Tibar i vali mu žuti,
Gdje divsku djecu vučica mu doji,
Da budu orli: pandže i kreljuti – –
Čas pušta pogled na sedmera brda,
Do Palatina čas ga misli mame:
Svud viđa starac čudovišta tvrda,
Svud suho zlato i mramorne kame
I trov i ruže i presvisle grudi,
Sve divsko bje mu – ljudi i neljudi!
Nu mjesec titra pa ga iz sna zove
I lažna varka bjega u grobove – – –
… Što drhtnu, glavo pobjednice Rome?
Zar Tabularij od tebe se kida,
U zadnjem li se zagrljaju lome
Zar i ta dva tri trošna, trula zida?
Il što su žuti tvoga Tibra vali
Na mjesečini tako zaigrali…?
– – – Na vodi pliva krvav pramen kose,
Oko nje muljni vali se rumene;
Ko nekad što su, u Ostiju nose
Ledeno tijelo žrtve umorene.
I šumi voda… noćna ura bije,
Pod mrkim plaštem krvav kolac krije.
I kolac strši, a za kesu zlata
Slobodi svetoj druga evo žrtva:
Na kocu glava umorena brata,
Dok Tibar pljušti oko tijela mrtva – – –
A glava gledi, gdjeno srijed luga
U rosi suza, hladu od uzdaha,
Na humku jednom glavom maše Tuga:
“Kornelija tu – majka sniva Graccha!”
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
I klonu glava Rome pobjednice,
I sluša, gdje se div-Kapitol toči,
A jedna suza mili joj niz lice,
U duši peku mučeničke oči –
Al jeknu kucaj s kršćanskog zvonika
I trznu Romom pogružena lika:
Pod silnom njenom kapom od nebesa
Ko dalek oluj šum šumori zrakom;
Sve teži uzdah iz dubine lijesa,
Kad smrtna nojca dodija junakom.
Gorostas mrtvac Foru diže stijenje
I staje, pak se na Palatin penje.
Do dvije kaplje mjesečine blijede
U noći pola crnu tminu rijede.
A mrtvac stišće remen obla štita
I munju koplja blještava i vita…
Na Palatinu carski dvor se koči,
U njega sablast uprla je oči.
I gore oči, a koplje se svijeti,
A strašna sablast počela je kleti:
“Slobodu svetu vratite nam, vrazi,
Za koju rt me kod Filipa srazi!”
– – – I cijelog Fora stupovlje se stresnu,
Iz praška svakog jedan šiljak bljesnu.
I u duž, u šir, kuda jedan šiljak bljesnu.
I u duž, u šir, kuda pogled siže,
Iz groba jedan Rimljanin se diže,
Uz sablast sablast srne iz dubina
I kida zadnji kamen Palatina.
Na Palatinu sijedi starac čuči
Pod zlatnim rubom o čeonoj kosti.
I čeljust miče: – prosti, puče, prosti! –
Al trula čeljust uzalud se muči…
– Vijek proklet da si! – Zagrmiše glasi
I koplje letnu, krunu s glave smetnu…
Pa rasplinu se sve ko oblak bijeli,
A jedna ura jeknu s Ara Coeli…
Tek slika još mi na mrežnici gine
Ko mutna kap na mlijeku mjesečine,
Ko atom zadnji od tisuća ljeta:
Baš sve što osta od povijesti svijeta!
I trznuh se, a prazno korak jeknu,
Niz obraze mi nešto topla teknu:
Tuđinac sam i ne rodih se tamo,
Ta Italija draga mat’ mi nije;
Al i mi Forum neoplakan znamo,
Po grudi mnoga sveta sjen se vije,
I gdje su mnogi palatinski dari
Tek bili sjajni pogrebni oltari – – –
Pa pođoh; stara još je Luna sjala,
A ja je pratih, kako lako brodi
Za one gore, gdje u neslobodi
I moje majke kućica je stala.
I gdje mi stoput vrelim mozgom mune
Sve crnja slika domovinskih jada:
Najljepša gledeć kako kruna trune
I na što narod bez slobode pada – –
*Neronov toranj stoji i danas u Rimu. Vele, da je s njega car pod vijencem i s lirom u ruci gledao požar i pjevao stihove o pohari Troje.
Vienac, 1884.
Odgovori