Pronašla sam se među strancima
Tamo gdje je sve drugačije
Novo izgrađena
Na starim ruševinama.
Pronašla sam se u trenutku
Kada sam se najmanje tražila.
Između zraka svjetlosti sunca
Između vjetra što pjeva lišću
Na starim granama.
Pronašla sam se među svima
Ali najviše u tebi.
Kao stari dio duše što je tražio
Slagalicu, izgubljeni komadić,
Tvoje rane su sjele savršeno
Na sve moje boli.
Tvoje oči su nježno treptale
Otjeravši sve strahove i tuge.
Pronašla sam se među prstima
što rade danju i noću
kako bi svijet bio bolje mjesto.
Pronašla sam se na mjestu
Gdje sirene pjevaju moje ime
A lavovi čuvaju ulaz na vrata.
Možda se povijest uvijek ponavlja
Nova i sjajnija negoli ranije
A ljudi ostaju isti,
Ali svijet je imao novu nijansu
Kroz leće naočala jednog sanjara.
Što ima to u vjetru
da sa sobom nosi sve boli
koje pokupi po putu
Da donese sve mirise jeseni
i sve boje proljeća
I to baš one koje se ocrtavaju
u tvojim očima
Što ima to u prikazu prirode
da me navodi na misli
nostalgične uzdahe mojih grudi
i tvoje lice pred mojim
što u mislima samo stoji.
Voljela bih da ne osjećam
valove emocija što se prelijevaju u meni
ljubičasti, modri i zeleni
nikada crveni kao ljubav.
Voljela bih da me sve što vidim
sve što dišem
kuda god da pođem
svaki kamen, svako biće
svaki uzdah
ne podsjeća na tebe.
Ali sa sobom te nosim
kao da sam te birala
baš te kao tetovažu nosim
Koju sam pod mjesečinom skidala
Trljala sapunom i vodom
prala sa svoje kože
Ma tko je rekao da se stanice kože
obnavljaju brzo
Nikada nije tebe poznavao.
Još te uvijek osjećam na prstima
vidim pred očima
…
Hodajuća uspomena
Autor: Petra Šoštarić
Odgovori