Sanjam te svake noći
vidim tvoje tužne oči,
velike lijepe, boje neba
ko’ da me pitaju – Majko šta ti to treba?
Ne treba mi ništa čedo moje
majka poželjela oko tvoje,
poželjela dijete satkano od svile
što je iskreno znalo da se smije.
Hladnoća me neka obuze iz dubine
izroni’ na površinu ove noćne tmine,
sjeti se jave i istine bolne,
a htjedo’ ostati na oblacima što plove.
Izgubi se san u noći tamnoj
rasprši se želja u prah bijeli,
zaboli me srce i duša cijela
na površinu dođoše sjećana i djela.
Redaju se slike, jecaja, bola
kajanja i straha majčinoga srca,
što dijete svoje mora da odbaci
i da zaboravi sva njegova loša djela.
Već odavno mi duša ne osjeća tijelo
živim od snova i lažnih slika,
tamo gdje java počinje da se budi
ja zatvorim oči, privijajući te na majčine grudi.
Autor: Nada Golić
Čestitke, za književnu biografiju. Ma, za biografiju općenito. Svaka čast i samo naprijed, draga Nada Golić!!!