Odbija ponoć… Zvuci mukli, tromi,
Nad starim trgom prše poput sova;
Dubinom crkve nešt’ se praskom lomi
Ko mrtvi da se dižu iz grobova.
I niču sjene čudne tajno… tio…
Ne pojmim, otkud tolike se smažu –
Al čini mi se, da sam negdje zrio
Tu sliku, što je ispred mene slažu.
Sred trga trun… a na njem sjena jedna
Dršćući stenje, teškim negvam speta;
Do truna druga nekud krvi žedna
Ražarenom je krunom vjenča kleta.
Sve sjene krugom oči kriju svoje
I s prizora se grozna stištu, tresu –
Tek one, gle, što povisoko stoje,
U jačem jošte ko da gore bijesu!
Sad vapaj s truna jeknu smrtni, mukli,
Da bližnje su se gore stresle u dnu –
A onkraj stari grobovi su pukli
I rodili su sjena vojsku čudnu…
Nad svakom sjenom nešto blijedo svijeti
Ko diljci nalik… sjekiri il kosi…
I cijela vojska preko gore leti
Ko da ju neka tajna bura nosi.
I pada na trg… pa se tiska trunu
Ko vapaj da je srodne zove krvi –
Oh, sad će, gledaj, podić strašnu bunu,
Da tlačitelje svoga roda smrvi.
Al izjedared nešto trgom blisnu,
A s visa sjena spustila se blijeda –
Na okrunjenu glavu cjelov tisnu
Ko majka, kad se od svog prašta čeda.
I zbor se sjenâ sav razdragan stišo,
Ko da je onaj sa Golgote sišo –
I sve se redom izmeđ’ sebe ljube
I u mrak eto poput magle gube…
Tek ja med četir kobna stojim kama,
Što nosila su trun… i pučkog kralja…
A žile sve mi s čudna breknu plama
Ko pod njim da mi njegva krv se valja.
Odgovori